Svaka budala može nešto napisati, ali rijetko tko ima živaca sjesti i onda mrcvariti vlastiti rukopis

Nakon romana “Nebo u kaljuži” i “Uvjerljivo drugi”, Sven Popović piše svoj treći roman. Malo smo popričali o tome

Neki dan me je majka pitala koju knjigu želim za rođendan. Razmišljala sam malo i rekla joj da mi ništa ne pada na pamet, a ona je na to odgovorila: “Ma što te uopće pitam kad ti imaš svoje “in house” autore koje pratiš.” Ok, Sven Popović nije moj kućni pisac, ali sam shvatila što time želi reći. Nekada sam čitala romane njegovog oca Ede, danas čitam njegove, a iza sebe ima već dva dobra štiva. “Nebo u kaljuži” i “Uvjerljivo drugi” dva su romana na koja trebate obratiti pozornost ako još niste upoznali Svena. Inteligentan, britak, šarmantno samodopadan i spontano zavodljiv ako nije u poslu, često je s ekipom na pivi u Kroli ili Rockstar Caféu.

Kaže mi kako je nedavno počeo raditi svoj prvi pravi posao od 9 do 17, ali da to vrijeme često klizne na ono od 15 do 23 i dodaje da mu je to baš super. Pored toga i dalje surađuje sa svojim najbližim dečkima Darkom Šeparovićem i Andrijom Škarom i upravo pripremaju novu sezonu program Tko čita?, te uređuju novi broj časopisa Fantom slobode čija je tema djelomično, njihova generacija. Pokušava uspostaviti dobar ritam kako bih mogao više pisati i više čitati. “Ja samo nastojim preživjeti, tako da slušam savjet Ivice Prtenjače i uzimam sve što me smiruje.”

O NOVOM KRIMIĆU ILI O NOĆNIM LEPTIRIMA

Novi roman za sada broji gotovo 25 000 riječi, Sven kaže kako još nije siguran je li to polovica ili trećina. Vidjet ćemo kako će se priča razvijati, a ovaj roman predstavlja značajan odmak od prve dvije knjige, koliko tematski, toliko i stilski. “Više nije riječ o mladenačkim preokupacijama, niti tekst odiše autobiografskim elementima, koliko god mi bedasto bilo inzistiranje na korištenju tog pojma, autobiografsko.”

Ja samo nastojim preživjeti, tako da slušam savjet Ivice Prtenjače i uzimam sve što me smiruje

Rukopis je, u najkraćim crtama, krimić. Svijet u kojem se radnja odvija negdje je između cyberpunka i steampunka. Sintagma koju koristi Vinko Zgaga, Svenov dobar prijatelj i profesor s faksa, dosta zgodno opisuje o čemu je riječ: neon industrial. Roman ima tri pripovjedne linije. Imamo detektiva koji radi na slučaju nestalih ljudi (prvo lice), novinara koji nestane (drugo lice) i komparatisticu i njenog momka koji je inače muška prostitutka (treće lice). Postoji i neka vrsta zlokobnog zbora koji povremeno komentira radnju. Kao oni dedeki u Muppet Showu.

O PROCESU NASTAJANJA ROMANA I AUTORIMA KOJE PRATI

Prvi put pokušava jasno iscrtati radnju. “Trebaš mi vidjeti sobu kad radim, papiri porazbacani po podu, ja izgledam kao jedan od onih frikova koji briju na urote, samo mi fali kapica od aluminijske folije.”

Izazov mu je pisati roman koji ima nešto kompleksniju i manje fragmentarnu strukturu u usporedi s “Nebom” i “Uvjerljivo drugim”. Čita dosta Britanca China Miévillea, čileanskog autora Roberta Bolaña, meni omiljenog Japanca Harukija Murakamija i to sve što je napisao do 1999., kaže da je sve ostalo živi užas. (A ja sam baš kupila najnoviji prijevod, ups). Čita i Kanađanina Williama Gibsona (dobro, hajde, samo Sprawl trilogiju), konstantno nanovo lista stripove poput Black Monday Murders, guta film noir i neo noir i igra videoigre poput Gemini Rue, Planescape Torment i Arcanum.

Cilj mu je stvoriti mračan, prljav, neonom opaljen svijet gdje su bogati groteskno bogati, gdje je kler veći autoritet od zdravog razuma, gdje se obični ljudi zadovoljavaju mrvicama i gdje se guši i ismijava svaka naznaka revolucionarnog potencijala. “Veliš da sam mogao onda radnju komotno ostaviti kod nas, u “stvarnom svijetu”, a?”

Na pitanje je li mu teže ili lakše pisati treći roman, kaže da je lakše. Pisanje je, nemojmo si lagati, zanat. Talent je možda 5 posto cijele priče. Učiš, uhodaniji si, stroži prema sebi. Mislim, 90 posto pisanja je čitanje drugih knjiga, tj. upijanje drugog materijala.

“Meni je zapravo vrlo lako pisati. Uređivanje je najteži, najkrvaviji dio posla, ali on je ono što odvaja prave autore od diletanata. Svaka budala može nešto napisati, ali rijetko tko ima živaca sjest i onda mrcvariti vlastiti rukopis. Tako ti to nekako ide. Prvo voliš svoj tekst. Onda ti je malo dosadan. Onda ga prezireš. Onda se opet volite. Predivna i disfunkcionalna veza ti je to, znaš?” Iz blokada se vadi tako da sjedne i piše. Blokade su, kao i inspiracija, izlike za lijenčine i diletante. U književnosti, ma, u umjetnosti, nema mjesta za njih.

Svaka budala može nešto napisati, ali rijetko tko ima živaca sjest i onda mrcvariti vlastiti rukopis. Tako ti to nekako ide

A autori koje prati? “A sad, nisam ti ja baš neki autoritet po tom pitanju, mogu ti reći tko su meni dobri autori. Olja Savičević Ivančević, Damir Karakaš, Enver Krivac, Tea Tulić, Marko Tomaš, Marko Pogačar, Petar Matović, Roman Simić, Nenad Stipanić, Kristian Novak i tako dalje. Oni su sad u najboljim godinama, ono, kao sportaši u ‘primeu’. Ne znam tko je Hrvatima relevantan autor, ne znam postoji li uopće tako nešto.”

Njegova generacija dobro i djeluje u svakom kutu nekadašnje Juge, pa i šire. “Kad nam ne daju prostor da djelujemo, stvorimo ga sami, tako to ide.” A broj knjiga, albuma, izložbi, koncerata i tako dalje to potvrđuje. Mudrome dosta. U izdavačkim kućama je situacija daleko od bajne, većina ih jedva drži glavu iznad vode i jasno je da se u kulturu, znanost i obrazovanje mora mnogo više ulagati, to je sigurno.

Ne znam tko je Hrvatima relevantan autor, ne znam postoji li uopće tako nešto

Komentar na podatke istraživanja koje je prošle godine pokazalo da Hrvati čitaju knjige sve više, bio bi: “‘Kako je ono Štulić pjevao? A i to što čitaju, krive stvari čitaju.’ Ne zanima me jel’ to pretenciozno”, i citira svoju profesoricu Đurđicu Škiljić koja je jednom prigodom rekla: “ako izbirljivosti prigovorimo da je pretenciozna, kapitulirali smo”. Imamo dovoljan broj književnih festivala i programa, ljudi nema previše, ali ima ih. “Meni nije potrebna masa, potrebna mi je kritična masa.”

Nisam mogla da ne upiknem u lektire, iako sam slutila njegov odgovor. Kaže da je to definitivno stvar naslova, rijetko kad je riječ je o pristupu lektiri i čitanju. “Potrebno je izbrusiti analitičku aparaturu kod mladih ljudi, ne samo kad je čitanje u pitanju.” Koža nam mora biti porozna, moramo sve analizirati, dogme ne postoje.

O REGIONALNIM AUTORIMA, OMILJENOJ KNJIZI I ADRIANU MOLEU

Ako ljudi po njegovom mišljenju čitaju krive stvari onda me zanima koji su to asevi čiji rad treba budnim okom pratiti. Na pitanje koga izdvaja skromno odgovara kako treba čitati njega, Darka Šeparovića, Lanu Bastašić, Andriju Škaru, Dinu Pešuta, Alena Brleka, Luciju Butković, Marija Glavaša, Moniku Herceg, Mariju Dejanović, grupu 90+, Ivana Jozića, Ružicu Aščić, Danila Lučića, Mirtu Maslać, Vida Barića. “Čovječe, ima nas dosta, ne mogu sve ni nabrojati i sigurno sam nekog izostavio.”

Knjiga koju može pročitati stotinu puta je naslov Školice, jednog od najutjecajnijih argentinskih književnika Julia Cortázara. Zašto? Jer je napisana tako da svako poglavlje stoji za sebe i jer se može čitati bilo kojim redoslijedom. Jer je jezik magičan, jer je struktura sumanuta. Svake joj se godine vraća. Adrian Mole je pak lik s kojim bi se mogao poistovjetiti i tu me, moram priznati, opet malo osvojio. “Iako se s njim ne mogu poistovjetiti jer je ono, filistar. Ali njegovo luzerstvo je krajnje simpatično. S tim s mogu poistovjetiti”, završava Sven.