Mislav Modronja je novinar i superfan velike Beyoncé koji je među prvima u Hrvatskoj pogledao njen dokumentarac Homecoming koji je u srijedu 17. travnja, stigao na Netflix. Ovo su njegovi dojmovi
U siječnju 2017. godina bio sam među gomilom unutar košnice koja je oduševljeno pozdravila Beyoncé kao jednu od najavljenih glavnih izvođača na jednom od najvećih svjetskih glazbenih festivala Coachella Valley Music and Arts. Na sreću globalne publike, direkcija festivala unazad par godina odlučila je streamati prijenose koncerata na tri različita YouTube kanala, što je dočekano pozitivnim aplauzom, budući da ulaznice za dva vikenda festivala dosežu cijenu od skoro tri tisuće dolara. Izuzev osobnih visokih očekivanja koji su plovili nastavno na uspješnicu njenog epohalnog djela Lemonade te činjenice kako bi Queen Bey postala prva crnkinja kojoj bi pripala ova nametnuta impozantna titula, nakon mjesec dana objavljeno je kako je Beyoncé zbog visoke trudnoće onemogućena nastupiti te će ju zamijeniti Lady Gaga.
Godinu dana kasnije, imao sam sreću naći se u Americi na studentskoj razmjeni te uživo u ondašnjom vremenskoj zoni preko YouTubea sa svoje dvije crne cimerice prisustvovati jednom od određujućih glazbenih trenutaka milenijske generacije.
Beyoncé kao kulturološki fenomen
Beyoncé kulturološki je fenomen, onaj koji okuplja transnacionalne razgovore o umjetnosti, rasi, kulturnoj hijerarhiji i jeziku. Njen novi glazbeni film na Netflixu Homecoming, s prikazom festivalskog seta i priprema za prošlogodišnju Coachellu dosad najbolje kontekstualizira i angažira fizičke prostore, zajednice i objekte u kojima počiva 37-godišnjakinja. Kroz presjek raznih tematika, koje uključuju crno iskustvo, izbor, sudbinu i proslavu, Homecoming najosobniji je prikaz Beyoncéiniog ogleda Amerike, koji iako djeluje kao uspješnica glazbene izvrsnosti, koja nadjačava žanrove i razne Instagram estetike, vizualni je manifest žene s juga u američkoj psihi. Priča je to o južnjačkim crncima, feminizmu, crnom feminizmu i – neizbježno, još jedna priča o promjeni društvenih konvencija konzumiranja sadržaja – koji sami po sebi postaju kulturni moment.
Priča je to o južnjačkim crncima, feminizmu, crnom feminizmu
Beyoncé je viđenje festivalskog iskustva utemeljila na tradicionalnom glazbenom okruženju tzv. povijesno crnih fakulteta i sveučilišta (Historically Black Colleges and Unversities, skraćena naziva HBCU) – i to u vidu limenih bendova, vještih plesača i mažoretkinja, bubnjarskih sekcija te vizualnih odrednica crnih organizacija sestrinstava i bratstava – koji bi činili jedan ogroman crni kampus – Beta Delta Kappa (ujedno i vizualna odrednica svih kostima koje je dizajnirao Olivier Rousteing iz modne kuća Balmain).
Želja za ovakvim umjetničkim smjerom Beyoncé je istaknula na početku filma, jer je oduvijek željela pohoditi HBCU – “Poželjela sam crni orkestar, htjela sam hodaću sekciju i vokaliste”, izjavila je te istaknula kako je željela Cochellu približiti marginaliziranoj kulturi borbe bendova (the Battle of the Bands), godišnjoj priredbi marching bendova koje je u djetinjstvu redovito posjećivala te prozvala “vrhuncem godine”. Svoj kumulativni 22-godišnji opus Beyoncé sumirala je u dva sata kazališta, plesa i rastuće materije koja pulsira sa svakim novim intervalom pozornice koje je dijelila sa preko 200 ljudi.
JEDAN OD NAJAMBICIOZNIJIH PLESNIH I VOKALNIH ZAHVATA
Rigoroznom nastupu za popularno skovanu Beychellu prethodile su osmomjesečne pripreme – četiri mjeseca s bendom te četiri mjeseca s plesačima – nedugo nakon inducirana poroda blizanaca Sira i Rumi. U istom periodu Beyoncé i njen kreativni tim pisali su razne scenarije izvedbe, a prilikom insceniranja pjevačica je – rotirajući između tri različite pozornice koje su tvorili bend, plesači i kreativni tim – povratno naizmjence davala povratne informacije oko stvari koje se trebaju poboljšati. Uz pripreme koreografija, Beyoncé je aktivno posjećivala Soul Cycle treninge te teretanu, a u trenutku osobnog trijumfa, kada je stala u svoj stari kostim, putem FaceTimea prenijela je vijest mužu Jay Z-u. Također, u ovom periodu Beyoncé je istaknula kako nije konzumirala pekarske proizvode, ugljikohidrate, šećer, mliječne proizvode, ribu ili alkohol. “Bila sam gladna”, ističe u dokumentarcu, “samo sam htjela biti sa svojom djeco”.
S Homecomingom u sveopćem smislu Beyoncé je dokazala kako magija njenoga opusa počiva na iskustvu izvođenja uživo tokom trajanja čitave karijere. Coachella je svjedočila jednom od najambicioznijih plesnih zahvata u punini dva sata te jednim od najboljih vokalnih trenutaka u Beyoncéinoj karijeri, bilo to na rap dionici “Top Off”, grlenom “I Care” u gitarskoj pratnji ili ponovnom sastavljanju skupine Destiny’s Child koju Beyoncé uspoređuje sa svojevrsnim studentskim iskustvom.
BITI CRNKINJA U MODERNOJ AMERICI
Iako sam poimence bio natmuren oko prijašnjih Beyoncéinih nastupa u kojima se činila neprokrvljenom uslijed samonametnuta perfekcionizma, Homecoming ukazuje svijetli primjer prepuštanja. U obliku je te globalne proslave kulture sa sinopsisom koje je gledaocu gotovo nemoguće doživjeti samo na površnoj razini, čime se referiram na cjelokupnu priču o nametnutom stereotipu bivanja crnkinjom u modernoj Americi, i može li ona u trampovskom biti svojstveni subjekt.
Beychella je ključna jer globalni fokus usmjerava na slavljenje kolektivno suzbijane crnine
Priča o Beyoncé i njenom Homecomingu, širi je razgovor o efektu rasizma i nasljeđa opresije, koji su faktori koji se moraju uzeti u obzir kada govorimo o razumijevanju “niske kulture” spram “visoke”. Posebice je to ključno kada se referiramo na crnu kulturu kao “drugu” ili nepoželjnu te je od visoke važnosti razumijevanje povijesnih tenzija između bijele i crne kulture te ideje kulturalne i rasne čistoće. Beychella kao nastup ključna je jer globalni fokus usmjerava na slavljenje kolektivno suzbijane crnine spram europskog idealizma, no također je to i feministički pogled koji pritom zadržava retoriku snažne žene kapitalizma. Beyoncé i njen rad postali su bojišnica za feminističke težnje moderne Amerike koje svojski pripaja osobnom brendu, a pokriva sve od glazbe do produciranja filmova, kombinirajući pritom globalnu upadljivost za stvaranje dodatnih prilika za ulogu žene u ovom post-feminističkom post-#metoo svijetu.
Iako Beyoncé svojski poravnava specifičnost vlastita gledišta budući da koristi politički ideološka pitanja kao oslonac spektakla, ona sa svojim Homecomingom i svom ženskom crninom ističe američki opstanak, metaforu oprosta i slave. Beyoncé tako u modernoj Americi dodatno učvršćuje svoj statusni simbol, i tako strpljenje, proces, inspiracija, prepuštanje trenutku dodatno pripisuje svojemu statusnom simbolu – nemjerljive matice.