Što se točno događa na granici sa Slovenijom ili kako sam umjesto na večeri kod Ane Roš završila na kremšnitama u Samoboru

Na vlastitoj smo koži osjetile konkretna ograničenja kretanja uzrokovana sve većim brojem zaraženih u Hrvatskoj

Trebala su to biti dva dana iz snova; kad sam dobila poziv da se pridružim maloj novinarskoj grupi koja će provesti dva dana s Anom Roš, Slovenkom čiji je restoran Hiša Franko nedavno dobio dvije Michelinove zvjezdice, bila sam zbilja uzbuđena. Uz posjet Hiši Franko, posjetili bismo još nekoliko turistički zanimljivih mjesta, poput Nebesa i restorana Dam, s jednom Michelinovim zvjezdicom. S putovanja bih se, sigurna sam, vratila puna dojmova, ali i s materijalima za nekoliko članaka u kojima bih čitateljima predstavila turističke i ugostiteljske adute susjedne nam zemlje. Ipak, to mi je iskustvo izmaklo za dlaku.

Pitanje svih pitanja – trebamo li se testirati ili ne?

Press putovanje organizirano je mjesec dana ranije, a svi su mu se uključeni jako, jako veselili. Na put smo krenuli jučer ujutro, i to nakon dugog vijećanja hoćemo li uopće krenuti ili ne. Dan ili dva uoči putovanja nešto se, naime, počelo mijenjati. U Hrvatskoj je broj zaraženih koronavirusom počeo rasti, a Slovenija nas je maknula s liste zelenih i prebacila na listu žutih zemalja; prelazak granice sad dolazi uz poneke uvjete. Koje? E, to će se u narednim satima pretvoriti u pitanje svih pitanja. Mediji su prvo prenijeli nejasne informacije; prvo smo zaključili da je negativan test na koronavirus obvezan za prelazak granice, ali onda smo čitali kako nam je za slobodni ulazak zapravo potrebna tek potvrda o noćenju.

Kroz petak i subotu napeto smo pratili situaciju i krenuli tražiti informacije na različitim stranama. Osobno sam nazvala dežurnog konzula ambasade Slovenije koji me je uvjeravao da nam test, uz spomenutu potvrdu noćenja, nije potreban. Kolege koji su trebali ići sa mnom čuli su se s kolegama iz Slovenije, što novinarima, što ugostiteljima, koji su nam potvrdili da nam test, ni s njihove strane nije potreban. U subotu je na naslovnicama hrvatskih dnevnih tiskovina definitivno potvrđeno da nam za ulazak treba negativan test i na jedvite smo jade odlučili odgoditi putovanje (iako se među nama našao i pokoji entuzijast voljan otići na testiranje, čak i u tom slučaju rezultate ne bismo mogli dobiti dovoljno brzo). No, u subotu stižu nove informacije.

Promjena plana u zadnji čas i veselje koje je kratko trajalo

Jedan je kolega nakon dva dana konačno uspio stupiti u kontakt s hrvatskom graničnom policijom i u subotu popodne dobiti informaciju da nam negativan test, uz uvjet dokaza o rezervaciji smještaja, nije potreban, a naši su domaćini dobili iste informacije od slovenske granične policije. Nakon općeg jada i odgode u zadnji tren, u našoj je WhatsApp grupi odjednom zavladalo veselje; ipak putujemo! Imali smo potvrde konzula i graničnih policajaca, ali ipak, jučer smo se ujutro našli svjesni činjenice da granicu možda ipak nećemo uspjeti prijeći.

I upravo se to dogodilo. Na granicu smo, nakon kratke vožnje, na kraju stigli puni optimizma. U automobilu smo prolazili raspored puta, slušali što na sve očekuje i smišljali što ćemo sve pitati osobu koja je 2017. proglašena najboljom cheficom svijeta. Na graničnom smo prijelazu naišli na dva punkta; prvi smo, uz puko predočenje dokumenata, prošli glatko, a na drugom definitivno zapeli. Nakon nekoliko minuta pregledavanja i skeniranja naših putnih isprava i osobnih iskaznica (za to smo vrijeme tišine i pomanjkanja drugih pitanja već bili uvjereni da prolazimo granicu), policajac nas traži potvrdu rezervacije noćenja. Naš mu organizator predaje isprintane mailove potvrde, a na pitanje tko smo i zašto ondje idemo, odgovara da dolazimo na press turu.

Jedno prilično neuvjerljivo ‘ne’

I, suprotno svemu onome što bismo mogli očekivati, tu kreću naši problemi. Granični policajac nekoliko trenutaka šuti, a onda nas traži novinarske iskaznice koje nitko nije imao sa sobom (niti je uobičajena praksa da se takvo što traži). Nakon nekoliko dodatnih trenutaka neugodne tišine i razmišljanja, policajac nam upućuje i konačno pitanje; imate li sa sobom negativne testove? Odgovaramo da ne, jer smo s više strana (navedemo i točno kojih) dobili informaciju da nam ne trebaju. Novih nekoliko minuta kasnije, nakon kratkih konzultacija s kolegicom, stiže nam i konačna presuda – ne smijemo ući u Sloveniju.

I prije nego što smo uopće uspjeli percipirati što se dogodilo, bili smo u suprotnom smjeru i vraćali se u Hrvatsku. Neizmjerno razočarani, krećemo s izljevom frustracija; kako je moguće da u 21. stoljeću ne možemo kroz dva dana dobiti točne informacije oko toga što nam je potrebno za ulazak u neku zemlju? I zašto nas policajac odmah nije pitao za predočenje testa, ako on predstavlja ultimativni preduvjet ulaska? Zašto smo prvo razgovarali o tome zašto idemo tu gdje idemo i imamo li novinarske iskaznice? I, naposljetku, zašto je granični policajac toliko razmišljao i konzultirao se s kolegicom? Ako je test nužan, komentirali smo, onda konzultacije nisu potrebne. Isto tako, svi smo dobili dojam da bi nas neki drugi policajac, na nekom drugom graničnom prijelazu, vjerojatno pustio.

Samoborske kremšnite i planovi za revanš

Našu smo tugu odlučili utopiti na najbolji (i najbliži) način. S graničnog smo se prijelaza uputili u centar Samobora, na kavu i kremšnite. Još uvijek pomalo utučeni, krenuli smo kovati planove za ponovno putovanje, čim ono bude moguće. Štoviše, organizator nam je obećao da će se potruditi da ono bude još bolje i sadržajnije. Slovenska vlada uvjete prelaska granica ažurira svakih 14 dana, a naše je odbrojavanje već počelo. Doduše, vjerojatno ćemo, za svaki slučaj, odabrati neki drugi granični prijelaz.