Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

#USPRKOSKORONI

Stižu novi romani i kratke priče. Šest mladih pisaca pisali su nam o tome kako provode vrijeme u izolaciji

Čule smo s našim mladim piscima koji su nam napisali kako žive u izolaciji

Izolacija kod kuće mora biti savršena situacija za mlade pisce. Ili ne? Pitala sam mlade pisci iz moje generacije kako je provode. Andrija Škare je nedavno izbacio roman koji još uvijek nisam dohvatila, malo me sram. Kod Svena Popovića sam naletjela na kratku priču, a Darko Šeparović uskoro izdaje svoj drugi roman. Novinar Vid Barić mi je još prije pandemije u Kroli šapnuo da radi na svojoj satiričnoj zbirci. U nastavku čitajte što rade, što čitaju i što pišu.

Luiza Bouharaoua

View this post on Instagram

7 dana – 7 slika // 7 days – 7 frames 4. Povijesno-historijska drama bez sukoba Koja je godina za vas presudna? Hrvatica: Kod nas je to 1991. Hercegovac: Kod nas je 1993. Šta je kod vas? Crnogorac: Kod nas je to 1918. Hercegovac: Boktejebo, što ste nazadni! Smijeh. 4 Historical drama without conflict* What is your defining year? Croatian woman: 1991. Herzegovinian man: 1993. What about you? Montenegrin man: It’s 1918. Herzegovinian man: Gooddam, you're backward! Laughter. . * Incomprehensible without enormous amount of context. . . . #fotoproze #photoprose #microfiction #montenegro #celobrdo #budva #mobilnaknjizsvnarezidencija #zmuc #prozanainstagramu #proseoninstagram #luizabou #jesmolitobilimi

A post shared by Luiza Bouharaoua (@luizabou) on

Otkad me zagrebački potres potjerao iz stana, pandemijske dane križam zatvorena u tuđem stanu na rubu grada. Vrijeme provodim gledajući dimnjak toplane koji se puši, susjedu kako kopa u plasteniku preko puta i njezinu djevojčicu kako skače na trampolinu. Kada izađem, uglavnom šetam postapokaliptičnim krajolicima Hrelića i Savice Šanci. S obzirom na trash film katastrofe koji živimo, jako mi paše ta estetika.

U ovih mjesec dana nisam pročitala ništa – točnije još uvijek čitam jednu te istu knjigu, roman Olge Tokarczuk: Beguni u prijevodu Jennifer Croft, koji je u situaciji dugotrajne zatvorenosti dosta neobično iskustvo budući da je tema knjige putovanje. S pisanjem stojim dosta bolje pa sam tako u ovih mjesec dana dobila književnu nagradu za svoju prvu knjigu Jesmo li to bili mi, dočekala u pošti njezino drugo izdanje čiju je naslovnicu na moju veliku radost napravio sjajni Danijel Žeželj, napisala kratku priču, pola slikovnice za djecu i posložila dvije serije svojih fotoproza koje objavljujem na nedavno otvorenom Instagramu.

Kada vidim sve ovo ovako brzinski nanizano, imam se potrebu ograditi od iluzije produktivnosti koju moj odgovor stvara. Produktivna nisam niti mislim da je to nužno ili potrebno. Sve što sam dovršila zamišljeno je, fotografirano i/ili djelomično napisano u nekim drugim vremenima. U ovom trenutku najvažnije mi je da se s vremena na vrijeme mogu nasmijati, barem tome što smo mačke preimenovali u Đurđica i Ilija.

Lucija Butković

U karanteni živim kao oni pingvini koji bauljaju po čikaškom akvariju, izlazim kad dozvole, buljim u izloge koje više ne prepoznajem. Danju zaobilazim trake upozorenja. Navečer gledam Sopranose. Kad u uvodnoj špici Tony vozi kroz New Jersey – to je već dovoljno. S posla idem po sredini Ilice, što je lijepo. Naravno, pozadina toga nije. Nebo je popodne bijelo. Sunce lupi u glavu kao medicinska lopta. I neki tekstovi imaju taj efekt.

Godine 2021. trebao bi kod nas izaći jedan sjajan roman, ali ne znam smijem li o tome reći nešto više. Trenutno ne pišem ništa. Slušam Lucero Texas&Tennessee. Razmišljam o ljubavi, razmišljam o djevojčici Emi.

Sven Popović

View this post on Instagram

Next year in Jerusalem.

A post shared by i never said i was deep (@redpantsbananafish) on

Bojim se da sam se tijekom izolacije pretvorio u jednu od onih iritantno motiviranih osoba čiji entuzijazam graniči s gotovo pa debilnom ljubavi psa. Počeo sam učiti španjolski i znam reći da mi je brat interesantna osoba iako brata nemam. Tragediji nema kraja, povremeno se bavim jogom, dižem utege dok gledam serije (pogledao sam novu sezonu On My Block, sad se opet gleda briljantna Six Feet Under i The Plot Against America mog omiljenog genijalca Davida Simona) i obrijao sam glavu jer već dugo to želim, a sad konačno imam mogućnost vidjeti kako to izgleda, a da mi Darko Šeparović ne kaže nešto tipa: “Gospodine Bitorajac, nisam vas prepoznao”.

Pročitao sam mnogo knjiga, The Paper Menagerie and Other Stories Kena Liua, Čitav jedan život Roberta Seethalera, Norse Mythology i The Ocean at the end of the Lane Neila Gaimana, Tuga Anđela Jóna Kalmana Stefánssona, Tanizakijev Dnevnik ludog starca, October: The Story of the Russian Revolution Chinae Miévillea te Lazarillo de Tormes. Trenutno su na tapeti kratke priče Barcelona Plates Alexeia Saylea i Bagombo Snuff Box Kurta Vonneguta, Sang Alena Brleka, te roman The Heart is a Lonely Hunter Carson McCullers.

Pišem roman. Na trećini sam. Ovo je sasvim novi roman. Kratki. Radni naslov je Mali i Levijatan i prepun je magije, priča i plovidbe. Pišem kratke priče. Pišem scenarij uznemirujućeg sadržaja. To ti se dogodi kad te djevojka nogira dva dana prije Božića.

Provodim vrijeme radeći, pišući, čitajući i u svađi s mačkom Zazie. Jednom tjedno igram Dungeons & Dragons s ekipom preko Discorda i željno iščekujem nastavke The Last Dance dokumentarca o Jordanovoj posljednjoj sezoni u crvenom dresu. Bojim se da mi je mentalna higijena zauvijek ugrožena i veselim se prvom naručenom piću. Izgovoriti: “Jel’ može jedan dupli pelin?” bit će mi u tom trenutku najslađe riječi.

Andrija Škare

View this post on Instagram

Uskoro, bratići!

A post shared by andrija (@zx_spadalo) on

Ujutro radim. Dakle, posao, ali od doma. Ustajanje, tuširanje, pranje zuba i odmah pred računalo. Bez doručka, tko još može jesti u zoru? Prvi dio dana prolazi tako, dok radim gotovo i ne znam gdje sam, nije ni važno, posao me obuzme. Poslijepodne, kad radni dan završi, vrijeme se promijeni, nekako se rastegne i istovremeno kao da ga ima više i manje. Drugačije je, to je sigurno. Zanimljivo je to s vremenom. Kad je sve ovo počelo pitali smo se što ćemo s toliko vremena, čitat ćemo klasike, aha, da, sigurno, ali smo ubrzo shvatili da ga je, na neku čudnu foru, čak i manje nego u normalnim okolnostima. Curi u onaj odvod na sudoperu, nema drugog objašnjenja.

Htio sam napisati da ništa ne pišem, ali to nije baš istina. Ne pišem ono što bih htio i trebao, ne pišem prozu, ali pišem odgovore na pitanja koja mi ljudi šalju (nedavno mi je izašao roman Dva prsta iznad gležnja pa intervjui idu ovako, na daljinu), pišem mejlove i Facebook statuse, SMS i WhatsApp poruke, PR tekstove, preporuke za čitanje i dnevnike iz karantene, sve ono što me netko zamoli i sve što mi samome padne na pamet. Prozu ne. No možda nikad nisam više razmišljao o pisanju, slagao sheme u mislima, kombinirao. Nova zbirka priča bi trebala izaći iduće godine, njezini obrisi se promaljaju, ali skoro je sigurno da ništa od nje neće biti napisano u karanteni. Možda je i bolje tako. Zapravo, sigurno je i bolje tako.

Mislio sam da ću čitati brdo knjiga, ali nisam pročitao baš toliko, no nešto ipak jesam. Trenutačno uživam u rukopisu romana Pristanište Darka Šeparovića koji uređujem i koji bi trebao biti kroz neko izvjesno vrijeme objavljen u Frakturi. Slutim hit! Ponovio sam i neke dječje knjige, a uživao sam opet i u genijalnoj strip seriji Zekanove hvalevrijedne pustolovine. Divan, divan strip, high fiveao sam samoga sebe što sam bio dovoljno dalekovidan da još davno kupim svih deset nastavaka.

Navečer uglavnom gledamo BoJack Horsemana (žena tvrdi da je zaljubljena u njega, malo bi se zabrinuo da čovjek nije konj, a i razumijem je), novu sezonu Casa de Papel smo odavno progutali, nismo oduševljeni. Preko dana najviše slušamo nove Strokese (iznenađujuće prekrasan album), nove Mountain Goatse (John Darnielle snimio album na kasetofonu, divni luđak) ili Cave Flowers (malo modernog countryja za bolji krvotok), kada stignemo izlazimo u šetnju, klonimo se ljudi, odvezemo se u neki više ili manje udaljeni kvart pa istražujemo ono što nam inače nije usput ili u stvarnom životu nemamo potrebu ići na ta mjesta.

Svih mjera se strogo pridržavamo. Sve ovo vidim kao neki izbor između sebičnosti i solidarnosti, a uvijek, naravno, biram solidarnost. Više se bojim popuštanja mjera nego karantene.

Vid Barić

View this post on Instagram

?

A post shared by vid barić (@reallyfeonly) on

Bojkotiram izolaciju i uopće čitavo ovo čudno doba u kojemu građani plješću policiji s prozora, a jedni druge promatraju kao prijetnju i potencijalne prijenosnike zaraze. Odbacujem odgovornost za situaciju i ne pristajem na ovaj preventivni teror. Ne mislim kako svojim ponašanjem mogu nadjačati prirodu. Ponašam se normalno i izlazim kad god poželim, a mjere Stožera kršim samo unutar njezina četiri zida. Ne želim da me tko kamenuje na ulici. Iz istog razloga nosim i masku kada idem u dućan.

Kada je sve ovo započelo, vratio sam se onim autorima koje su tih dana čitali i ostali: Camusu, Pekiću, Saramagu. Zanimljivo, u Kugi, Cottard pred doktorom Rieuxom u jednom trenutku zaziva potres, nakon što je na Oran već udarila kuga. Čitao sam te stranice nekoliko dana nakon zagrebačkog potresa i umalo pao sa stolca.

Napisao sam i puno tekstova za novinu (baš svi su imali veze s potresom ili koronavirusom), a pored toga sam dosta radio i na svojoj satiričnoj zbirci priča Fiumanski, opet lažeš, koja uskoro izlazi. Polirao sam detalje tog teksta koji se ruga svemu i svakome, u pokušaju da otklonim svaku sumnju da smo ja ili moj protagonist zli ljudi. Mi smo samo veliki šaljivdžije.

Kako idem s malim izdavačem, osobno sam uključen u sve procese, od dizajna naslovnice do promocije knjige, pa uživam u tome i učim usput o izdavaštvu. Pokrenuo sam i Facebook page gdje plasiram ulomke i rečenice iz nadolazeće zbirke i gdje publika već sada može pomalo upoznati mog protagonista, tabloidnog novinara Livija Fiumanskog. Zbirka satiričnih priča prati njegov put od društvenog ruba do slave i prosperiteta, a kako je riječ o beskrajno pretencioznom, neprilagođenom i budalastom tipu, mislim da bi se mogao svidjeti ljudima. Tko želi, neka uprati na Facebooku, bit će mu jasnije o čemu se radi.

Darko Šeparović

View this post on Instagram

Ulomak romana na mvinfo točka hr #Pristanište

A post shared by Darko (@mornarmotorist) on

Dane izolacije provodim u Slavonskom Brodu jer mi tu živi sestra. Svakodnevica je slična kao i prethodnih godina; radim online do 17 sati za arhitektonski ured u kojem sam zaposlen, zatim dobrih sat vremena temeljito buljim u strop pokušavajući se odgovoriti od ideje pisanja poezije ili nedajbože dnevnika, onda posegnem za knjigama koje trenutno čitam, a to su: Moć ukusa Zbigniewa Herberta, Zabor ili Psalmi Kamela Daouda i Epizoda u životu putujućeg slikara Cesara Aire.

Negdje usput radim na rukopisu romana Pristanište koji polako završavam i koji bi trebao biti objavljen u nakladničkoj kući Fraktura, ali ne znam točno kada. U ovim teškim trenucima za mentalnu higijenu svih nas bitno je: ne prosljeđivati boomerske WhatsApp video uratke, ne pisati poeziju, ne slati poruke ljudima koji su ti zatvorili vrata ili kojima si ti napravio isto, ne posezati za spiritualnim, redovito odbijati video pozive, razlikovati meko i tvrdo č i ne slušati nikakve savjete koji bi nam trebali olakšati život u izolaciji ili inače.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba