Nekad je nužno odabrati stranu
PRIČA

S Milenom Marković o njezinom romanu godine, (Instagram) poeziji i autorima koje uvijek čita

Uspješna srpska pjesnikinja, scenaristica i profesorica na Fakultetu dramskih umetnosti gostovala je na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu

Uspješna srpska pjesnikinja, scenaristica i profesorica na Fakultetu dramskih umetnosti gostovala je na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu

Završeno je još jedno izdanje Festivala svjetske književnosti u organizaciji nakladničke kuće Fraktura, a imena koja su ondje okupili relevantna su i u svjetskim razmjerima. Jedna od uzvanica bila je i Milena Marković, srpska pjesnikinja, scenaristica i profesorica na Fakultetu dramskih umetnosti, ovogodišnja dobitnica prestižne NIN-ove nagrade za roman godine. Upravo se zbog romana Deca i u našoj redakciji počelo o njoj pričati, i to nakon što nam je nekoliko poznatih osoba u rubrici kulturnih preporuka izdvojilo upravo tu knjigu.

Na intervju na terasi jednog hotela u širem centru grada stiže i prije dogovorenog vremena, pa me ispituje kako da poslije ode do Ilice, Trga i katedrale. “Životne okolnosti su mi takve da putujem samo kad me netko pozove, poslovno. I u Zagrebu sam tako bila tek dva puta, uvijek kratko i poslovno tako ga da nisam previše uspjela vidjeti. To ću sad nastojati promijeniti”, započinje i dodaje kako je za našu obalu vežu lijepa sjećanja iz djetinjstva, kad je ljetovala u Mlinima i na Mljetu ili s ocem, filmskim redateljem, redovito odlazila u Pulu ili Rijeku.

Javno protiv privatnog

Tribina na kojoj je prisustvovala u sklopu Festivala svjetske književnosti, a koju je moderirao Srđan Sandić, nosila je naziv Razotkrivanje, ali ona mi ispod glasa govori kako se nada da je nitko neće pokušati razotkriti.

“Cijelu svoju karijeru, više od 20 godina nastojim odvojiti svoj privatni od javnog života. Naprosto ne vidim svrhu privatnog u javnom prostoru”, kaže mi i navodi primjer J. D. Salingera koji se nakon velike slave povukao u osamu. “Često sam i sama o takvom nečemu razmišljala, ali čini mi se da to kod nas nije moguće. Primjerice, radim i na serijama, pa mi u ugovoru stoji klauzula o promociji koju ne smijem kršiti. Prema tome, ne mogu se skloniti, jer onda ne mogu ni zarađivati. Slično je i s kazališnom komadima”, kaže Marković i zaključuje kako ovdje jednostavno nema luksuz povlačenja u osamu – inače bi upravo to napravila.

Razgovor nam odlazi u smjeru snage usmene predaje; unatoč tome što ne postoje hrvatska izdanja njezinih djela, hrvatska je publika itekako dobro poznaje, cijeni i voli. Pitam je za magičnu formulu uspjeha pisanja ‘mainstream’ poezije, zašto njezinu poeziju čitaju ljudi koji inače ne čitaju poeziju i zašto je baš ona regionalna zvijezda, dok djela mnogih njenih kolega prolaze nezapaženo van malog kruga entuzijasta. “Prije svega, ne vjerujem u mainstream poeziju, nešto ili je ili nije poezija. S druge strane, svjesna sam da sam apsolutno ušla u mainstream onog trenutka kad mi se izvela drama u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Općenito, mogla bih reći da si mainstream čim postaneš vidljiv i prepoznat”, objašnjava.

Progovaranje glasom jedne generacije

Razloge svoje popularnosti vidi u tome što se uspjela uvrstiti ne u pjesnike koji pišu o prošlosti, ne u one koji progovaraju o verzijama budućnosti, već u one koji su, stjecajem okolnosti, uspjeli uhvatiti u duh vremena u kojem žive. “Ovdje govorim o početcima svoje karijere, kad sam bila prepoznata kao glas generacije. U međuvremenu sam se mijenjala, i sebe i stil pisanja, ali taj početni uzlet bio je dovoljno snažan da me drži sve ove godine. A onda je stigla i NIN-ova nagrada koja mijenja sve. Odjednom ta knjiga, koja u sebi ima i dosta subverzivnog i radikalnog, postaje knjiga koju si doista širok krug ljudi poklanja za, primjerice, rođendane”, priča kroz lagani osmijeh.

Kad je pitam da svojim riječima kratko predstavi Decu, kaže mi da je to roman u stihovima o životu i smrti. S druge stane, na potpitanje o tome što bi čitatelj od te knjige mogao očekivati iskreno odgovara da – ne zna. “Ukus je, kao i dojam, individualna kategorija. I ne samo to, knjigu će drugačije čitati onaj tko je gladan od onog tko je sit, onaj tko je situiran u odnosu na onog tko nema prebijene pare, onaj tko je ili nije zaljubljen. Ako baš inzistirate, čitateljima bih poručila da mogu očekivati književnost kakva, po mom mišljenju, ona treba biti”, kaže.

Doznajem kako je autore poput Prousta, Joycea i Faulknera uvijek smatrala inspirativnima kad je riječ o stilistici, a da je kroz autobiografsko djelo Moja borba Karla Ovea Knausgårda uvidjela da je nešto slično moguće napisati i danas, suvremenim rječnikom. “Strašno mi je važno raditi stilske iskorake, zato su Deca pisana tako kako su pisana i zato će sljedeća knjiga biti u nekoj drugoj formi”, pojašnjava i dodaje kako kod pisanja knjiga nikad ne razmišlja o tome hoće li se svidjeti publici i postati hit. “O tome razmišljam kad pišem scenarije za serije, budući da one teže komercijalnom uspjehu i takva su pravila igre”, kaže.

Za dobru knjigu znate da je dobra

S druge strane, vrlo iskreno mi kaže da je NIN-ova nagrada nije iznenadila. “Velika mi je čast što sam je dobila, ali nije mi iznenađenje. Kad napišete nešto za što znate da je dobro, i još k tome da ste to objavili u pravom trenutku, onda nema tog faktora iznenađenja “, priča i dodaje da je isto tako za neka svoja djela znala da im tajming nije dobar i da su zato podbacila. Kažem joj da mi je pravo osvježenje čuti da netko bez zadrške govori o tome da je siguran svoj talent i nema potrebu ispasti skroman, a ona mi odgovori da umjetnike koji o sebi tako govore smatra folirantima.

“Umjetničke discipline, kriminal i vrhunski sport volim nazivati turnir-poslovima. Znači, ti ulaziš u taj posao s nadom da ćeš pobijediti. Ljudi koji se u njih upuštaju mahom su vrlo tašti i vrlo ambiciozni. Nemam ništa protiv da se prodaje priča o tome da je, primjerice, netko upisao studij glume slučajno, jer eto živi u blizini fakulteta. Oni grade svoju sliku tako, ja gradim ovako. Ne krijem da sam zvijer”, priča mi i smije se.

O autorima čiji će glas vrijediti vječno

Razgovaramo i o tome što ona privatno čita, kojim se autorima vraća i zašto, a ona odmah izdvaja tri imena, autore za koje je sigurna da bi spomenula i za nekoliko desetaka godina; Karl Ove Knausgård, Michel Houellebecq i Zahar Prilepin.

“Međusobno su potpuno različiti, ali svi iz jedne radikalne, subverzivne, nepokolebljive, božanske vizure progovaraju o svijetu danas. I to na jedan veliki način, kako su radili veliki pisci, Flaubert, Tolstoj i tako dalje”, kaže i dodaje da jako puno čita, ali rijetka djela ne zaboravi nakon nekoliko dana. “Ponovno, vraćam se na početak našeg razgovora i stanja u kojem čitamo neko djelo. S ovim autorima dijelim pogled na svijet, njihove su me rečenice dotakle, a neki drugi klasici ili jako uspješna suvremena djela jednostavno nisu”, odgovara. Doznajem da se trudi čitati i domaće autore, ali s vremenskim odmakom, i nikad kad radi na svojim knjigama.

“Pogotovo izbjegavam poeziju. Čitanje domaćih autora me u kreativnom procesu ometa, što nije slučaj sa stranima. Tako da, sasvim je moguće da je trenutačno aktualan neki odlični autor kojeg ću ja čitati tek za koju godinu”, pojašnjava. Ne želi ocijeniti stanje na srpskoj ili regionalnoj književnoj cijeni jer kaže da to nije na njoj, ali zato ističe novu generaciju mladih pjesnika u 20-im i 30 im godinama koji joj se sviđaju. “Oni su mi i tematski i krvno potpuno drugačiji, ali su mi zanimljivi baš zato što su mi toliko različiti. To je neka nova scena, ona je živa i jako me veseli. Znači da stvar opstaje. Pazite, kultura čitanja, književnih večeri, to je sve danas daleko razvijenije nego u vrijeme kad je moja generacija kretala”, govori mi.

Važno je nadmašiti samog sebe

Aleksandar Selak

Morala sam je i pitati za komentar fenomena tzv. Instagram poezije, kratke i pitke forme često popraćene ilustracijama (sjetite se Rupi Kaur) koja je vrlo vjerojatno jedina poezija s kojom se mnogi mladi ljudi danas učestalo susreću. Odgovara mi da joj takva forma ne smeta.

“Tko sam ja uopće da o tome sudim? Ja sam netko tko realno dolazi iz prošlog stoljeća. Nemam ništa protiv Instagram poezije, ali onaj tko se ozbiljno želi baviti književnošću mora, između ostalih, više puta pročitati Božanstvenu komediju ili Cervantesa. Kad pogledamo povijesno-društvene kontekste u kojima je poezija inače nastajala i o čemu je sve progovarala, bojim se samo da je ova Instagram poezija lišena nekog većeg smisla”, odgovara.

Pričamo onda i o generaciji njezinih studenata, pitam je kakvi su, što ih pokreće, čime je mogu fascinirati, a onda mi ekspresno odgovara kako ju je generalno jako teško fascinirati, ali da je talent uvijek može ushititi. “Talentu se mora pristupiti vrlo pažljivo, takve se studente ne smije izdvajati. U konačnici, talent ne mora značiti uspjeh, ali nastojim im pomoći koliko god mogu da se ostvare, i to unutar jedne tako surove okoline kakva je akademija”, priča.

Kako se razgovor bližio kraju, pitam je još da nam otkrije na čemu radi i što od nje nadalje možemo očekivati. Odgovara mi da prije svega završava scenarij za treću sezonu hvaljene serije Močvara, a njeno djelo Deca će uskoro postati i opera u Narodnom pozorištu. “Što se tiče neke buduće knjige, cilj je uvijek iznova prokopati po sebi, a onda i sebe nadmašiti. A otkrit ću vam i da jedan moj projekt možete očekivati i u Hrvatskoj”, misteriozno je poručila.