Nekad je nužno odabrati stranu
Top priča

S autorima prvog hrvatskog true crime podcasta o Tedu Bundyju, voajerizmu i crnom humoru

Mjesto zločina prvi je hrvatski (true crime) podcast koji zaista želimo poslušati

FOTO: Aleksandar Selak

Ljubav prema podcastima otkrila sam sasvim slučajno, u jednom smrdljivom užarenom autobusu na putu do Zadra. Sjedila sam nagužvana između gospođe koja je listala i naglas komentirala tračeve iz Glorije i djeteta vrtićkog uzrasta koje je gledalo crtiće na tabletu, bez slušalica. I sama pomisao na to da sam na tom sjedalu prisiljena provesti još najmanje dva sata izazivala mi je tjeskobu pa sam, stjerana u kut, proguglala “the best podcasts 2020”, pronašla listu na The Guardianu, otvorila In the Dark na Spotifyju te ostatak ljetovanja provela na rubu ležaljke, slušajući epizodu za epizodom. In the Dark je i dalje jedan od najboljih podcasta koje sam ikada poslušala, a istraživanje otmice dječaka Jacoba Wetterlinga, ironično, bio je jedan od najležernijih trenutaka s mog ljetovanja. Nakon In the Darka prebacila sam se na Serial, a sa Seriala na Finding Cleo (pa na Dirty Johna, The Dropout, Sweet Bobbyja…). Ukratko, navukla sam se, a za sve sam krivila jedno užasno putovanje autobusom. Dakle, dobre stvari mogu proizaći iz loših, što je mantra koju si svakodnevno ponavljam već posljednjih nekoliko godina, a koja se može primijeniti i na najpopularniji podcast žanr – (voljeni) true crime.

Dobro došli na Mjesto zločina

Nedavno sam preko prijateljice na Instagramu saznala za Mjesto zločina (@mjestozlocinapodcast), prvi hrvatski true crime podcast. Iako do tada nisam nikada poslušala nijedan hrvatski podcast, odlučila sam ovome dati priliku s obzirom na to da ga je preporučila osoba kojoj vjerujem. Nagonski sam odmah kliknula na epizodu o Tedu Bundyju i sljedećih sat vremena provela slušajući autore podcasta, Tiu i Filipa, kako seciraju Tedovo djetinjstvo u pokušaju da objasne zašto je jedan perspektivan i, nekima, naočit muškarac imao takve ubojite porive. Najpoznatijem serijskom ubojici posvetili su čak četiri epizode, a dok sam ih slušala, u Tiinom sam glasu osjetila blago uzbuđenje, fascinaciju slučajem o kojem se već desetljećima ne prestaje pričati, a koja me podsjetila i na vlastite manične epizode u kojima sam svojim prijateljima u subotu navečer pokušavala predočiti svu složenost slučajeva poput onog o suđenju O.J. Simpsonu.

Navukla sam se već nakon prve epizode, voajerski mi se pristup posebno svidio, a s obzirom na svoju ljubav prema podcastima, odlučila sam skupiti hrabrost i pozvati ih na piće. Našli smo se u jednom mračnom bircu u Martićevoj, na mjestu koje atmosferom tematski rezonira s Tiinim i Filipovim projektom, a ja sam ih odmah tražila da mi objasne zašto ljudi uopće vole true crime. Pod ljudi, naravno, mislim na sebe. “Mislim da je to zbog toga što te konzumacija takvog sadržaja stavlja u jednu sigurnu poziciju u odnosu na ono što se zaista dogodilo”, govori mi Filip svojim dubokim, radio-friendly glasom, naginjući se preko šalica kave i čaja s druge strane stola, “i onda možeš slušati o svim tim najčudnijim morbidnim stvarima bez da si ikada u izravnoj opasnosti”. Tia kima glavom, odlaže čašu vina te dodaje kako misli da je to jednostavno u ljudskoj prirodi. “Kao kada prolaziš pokraj mjesta nesreće te se naviriš da vidiš što se dogodilo.” Tom rečenicom zaista i uspijeva sažeti te opisati projekt na kojem ona i Filip ustrajno rade već godinu i pol, od Halloweena 2020. Složim se s njom – jako je teško proći pokraj Mjesta zločina bez da se ne osvrnete i ne poslušate koju epizodu.

Aleksandar Selak

Ubojicom se ne rađa, ubojicom se postaje

A ono po čemu se njihov projekt izdvaja u moru true crime sadržaja, osim činjenice da je riječ o prvom hrvatskom podcastu koji se uopće bavi tom tematikom, njihova je kompatibilna energija te način na koji pristupaju slučajevima koje obrađuju. Mjesto zločina zapravo je crna komedija, a slušati Tiu i Filipa kako komentiraju ubojstvo JonBenét Ramsey ili opisuju lampu od ljudske kože koju je izradio Ed Gein može se usporediti i s onim osjećajem koji vas preplavi kada na tulumu slušate razgovor između dva prijatelja koji raspravljaju o nečemu o čemu ne znate dovoljno da biste se izravno uključili, ali vas to ne sprječava da se blesavo smijete s njima, promrmljate tu i tamo koji komentar ili dobacite neku šalu. Pristup koji kombinira humor i horor ključan je za uspjeh ovog projekta.

“Puno nam je ljudi reklo da je naš podcast i edukativan”, govore kroz smijeh, a ja se složim s njima te im odmah kažem kako sam od njih naučila kako je najbolje nikada ne iznajmiti stan u prizemlju, spavati s otvorenim prozorom ili općenito vjerovati bilo kome pa čak ni svojoj obitelji (pogotovo ne svojoj obitelji). Posebno ih zanima psihologija ubojica, odnosno u svojim epizodama nastoje naglasak staviti na pitanje zašto netko ubija, a ne kako. To se jasno vidi i u već spomenutoj epizodi o Tedu Bundyju, inače Tiinom omiljenom serijskom ubojici, u kojoj pokušavaju razotkriti potencijalne motive koji pokreću Teda, i to od njegova djetinjstva pa sve do (spoiler alert) smrtne kazne. “Ne mislim da se itko rađa kao ubojica”, kaže mi Tia, a zatim dodaje kako na temelju dosadašnjih istraživanja može sa sigurnošću reći da (serijske) ubojice stvara okolina. “I to poprilično užasna”, zaključuje Filip.

Aleksandar Selak

Primjećujem da se Tia uglavnom bavi istraživanjem, a da Filip ima ulogu komentatora. Odnosno, često je u poziciji neinformiranog sugovornika/slušatelja koji od Tie prvi put saznaje za slučaj što svakako doprinosi svježini njegove reakcije i humora. Budući da svaki tjedan snimaju po jednu epizodu, pitam ih koliko im to vremena oduzima te utječe li svakodnevno kopanje po ljudskoj patologiji na njihovu psihu. “To je full time job, a uzmi u obzir i to da oboje radimo”, govori Tia, a zatim objašnjava kako je oduvijek voljela true crime te da je zato istraživanje za podcast ne iscrpljuje jer je riječ o nečemu što voli i želi raditi. A što se tiče utjecaja na psihu, priznaje da je ponekad paranoična te da je u posljednje vrijeme postala svjesnija svoje okoline kada je sama.

“Ima jako puno užasnih ljudi na svijetu.”

Ali, nasreću, takvi najčešće ne žive u Hrvatskoj (barem koliko je to nama poznato). Mjesto zločina bavi se pretežito stranim slučajevima jer se o njima lakše informirati, ali i zato što kod nas nema toliko serijskih ubojica. Pitam ih što misle zašto je to tako, a oni sliježu ramenima i zaključuju kako je to vjerojatno zbog toga što su ljudi u Hrvatskoj slični jedni drugima. “Ovdje nema toliko kulturoloških sukoba, a i Amerikanci su bolesnici”, dodaje Tia. “Možda i mi imamo serijskog ubojicu, ali ga još nismo otkrili”, dobacuje Filip, a ja se odmah sjetim Srđana Mlađana kojim su se plašila djeca u gradu u kojem sam ja odrastala.

Tia doma ima ogromnu listu slučajeva koje želi obraditi, a bira ih, kaže, “kako joj dođe”, iako ponekad uvaži i koju želju svojih fanova. Kada ih pitam za kritike, Filip se nasmije i kaže da su najviše negativnih komentara dobili zbog svog posebnog, crno-komičnog koncepta. “Ali nikada ne zbog specifičnih stvari koje smo rekli u pojedinim epizodama”, dodaje Tia te ističe kako je to zbog toga što imaju vjernu, rastuću bazu slušatelja, “ali sasvim je OK i ako se ne svidimo baš svima”. Priznaju i da se zbog osjetljivosti tematike koju obrađuju ponekad autocenzuriraju, odnosno u montaži izrežu šale koje zaista prelaze granicu dobrog ukusa. Posebno kada se radi o djeci. “Slučajevi s djecom su najgori”, trese glavom Filip, a Tia dodaje kako mrzi i kada netko muči i ubija životinje.

Aleksandar Selak

Imaju Patreon, a uskoro izbacuju i merch

Kao podcast koji ih je najviše inspirirao navode Last Podcast on the Left, ali kroz smijeh dodaju kako će se vjerojatno morati strpjeti još neko vrijeme dok od Mjesta zločina ne budu mogli živjeti. Nedavno su pokrenuli i Patreon putem kojeg možete poduprijeti njihov projekt te dobiti pristup još većoj količini sadržaja (bloopersima, bonus epizodama i njihovoj ljubavi), a uskoro izbacuju i svoj prvi merch. “Hrvatska scena još uvijek je u povojima”, zamjećuje Filip, uvjeren kako će se i to uskoro promijeniti. “Mislim da se ljudi kod nas još nisu naviknuli na koncept podcasta, a neki još ne znaju ni što je to točno.” (Ako ste se prepoznali u posljednjoj rečenici, predlažem vam da se što prije uputite na Mjesto zločina.)

U nadi da će njihov projekt potaknuti (mlade) entuzijaste da se i sami odvaže na pokretanje svog podcasta, ali i kako bi hrvatska scena uopće mogla zaživjeti, zamolila sam ih da našim čitateljima daju koju informaciju ili savjet o tome koliko je opreme uopće potrebno za snimanje te je li važno imati (puno) predznanja. “Neki ljudi misle da trebaju imati studio, ali ne, mi doslovno snimamo kod mene doma”, kaže Tia, a Filip još dodaje i kako je vjerojatno najvažnije uložiti u dobre mikrofone. “Za nekih 2.000 kuna imaš savršen setup i možeš početi snimati.” Zahvaljujući Patreonu, sada napokon na kraju mjeseca mogu doći na nulu – od tog si prihoda plate Spotify, program za montažu i opremu u koju su uložili. A kako bi što prije mogli dati otkaze i u potpunosti se posvetiti DNK analizama, alternativnim teorijama te kopanju po biografiji notornih zločinaca, pozivaju sve slušatelje koji mogu da ih u ovom projektu i podrže. S ponosom ističu kako se upravo oko njihovog podcasta počinje graditi i prvi true crime community u Hrvatskoj, nešto čega na ovim prostorima još nije bilo. “To je stvarno nevjerojatno”, zaključuju.