Proveli smo čarobni vikend na imanju Meneghetti i razgovarali s njihovom sjajnom pastry cheficom

Odsjeli smo u rezidenciji na kat s privatnim bazenom, uživali u prirodi i provjerili zašto je Meneghetti omiljena gastro destinacija i za one koji nisu gosti hotela

Neovisno o tome koliko se kao država oslanjali na turizam i koliko taj sektor jača iz godine u godinu (uz iznimku ovih pandemijskih), još se uvijek ne možemo pohvaliti pretjeranom količinom zbilja luksuznih resorta, hotela i sličnih jedinica. No, jedan od onih koji to bez dvojbe jesu, jest Meneghetti Wine Hotel & Winery. Za širu domaću publiku brend Meneghetti je u prvom redu sinonim za vrhunska vina i maslinova ulja, dok stranci (iako, doznajemo, oduvijek imaju i domaćih gostiju) imanje Meneghetti u Balama povezuju s ultimativnim iskustvom odmora, zelenilom, mirom, ali i nenametljivim luksuzom i sjajnim osobljem.

Mi smo ondje proveli radni vikend, iako je na takvom mjestu, vjerujte nam, teško imati osjećaj da radite. Kako smo poslije čuli od osoblja i gostiju, nismo jedini koji su nakon ulaska na posjed i otvaranja velikih vrata ostali bez riječi; događa se to redovito i protiv toga se ne treba boriti. Umjesto toga, prihvatite da ste stigli na posve neuobičajeno mjesto, na kojem ćete prve trenutke provesti u tišini.

I sam doček najavljuje da možete očekivati mnogo, u svakom smislu

Po dolasku nas je na recepciji dočekalo osvježavajuće bezalkoholno piće, a nakon check-ina nas je ljubazna djelatnica provela kroz osnovni sadržaj i dala nam sve potrebne informacije. Tu smo čuli kratku povijesti imanja Meneghetti, priču o uljima i vinu, upoznali se s dva vanjska (na jednom od njih nema glazbe i nudi potpuni mir) i jednim unutrašnjim bazenom, spa centrom, teretanom, restoranima (Oliveto restaurant & Lounge bar koji predlažu za ručak i Meneghetti restoranom koji predlažu za večeru), plažom do koje se odlazi pješice, besplatnim biciklima ili shuttle servisom.

Jednom kad smo upućeni u sve što nam je za početak bilo važno, otišli smo se smjestiti. Inače možete birati između nekoliko različitih opcija smještaja, koje se razlikuju po veličini, komociji, sadržaju i cijeni, a mi smo odsjeli u rezidenciji na kat s privatnim bazenom i dvije spavaće sobe za do četiri odrasle osobe. I dok izvana rezidencija izgleda poput tradicionalnih kamenih kuća, unutrašnje uređenje priča neku drugu, suvremenu i profinjenu priču. S druge strane, to je odrađeno tako da se jedno s drugim nimalo ne kosi.

U kuhinji nas je dočekala košara s voćem i poruka dobrodošlice, a na korištenje smo dobili i aparat za kavu s kapsulama, čajeve i nekoliko boca vode. Svaka spavaća soba ima svoju prostranu kupaonicu, pa iako smo uživali i na katu i dolje, u ugodnoj dnevnoj sobi, moramo priznati da smo najviše vremena provodili na ležaljkama uz bazen. Ostatak slobodnog vremena provodili smo ovisno o preferencijama; neki su otišli na večeru, drugi u šetnju imanjem uz vinogradu, treći u spa… Sadržaja svakako ne manjka, i unatoč tome što su u blizini Bala divne destinacije, poput Rovinja i Pule, možemo zamisliti zašto bi netko cijeli godišnji proveo isključivo u granicama imanja. A ono će, inače, uskoro postati još uzbudljivije.

Pastry chefica kojoj je stalo do toga da napravi razliku

U tijeku je izgradnja njihove nove, najveće vinarije na ovim prostorima, o kojoj ćemo vam uskoro pisati, i koja je bila jedan od razloga našeg posjeta. A drugi je razlog, na koji u ovom dijelu teksta prelazimo, intervju s njihovom pastry cheficom, Draganom Kovačević. Kad nam je jedna od najcjenjenijih domaćih slastičarki, Petra Jelenić, još prije nekoliko mjeseci upravo nju istaknula kao ime na domaćoj sceni na koje trebamo obratiti pažnju, shvatili smo to doslovno i uhvatili prvu priliku za razgovor.

Nekoliko mailova, telefonskih poziva i usklađivanja datuma poslije, nalazimo se s Draganom i prvi je dojam sljedeći; nevjerojatno je skromna, topla i puna neke pomalo pomaknute kreativne energije koja se ne susreće često. A da nas dojam nije prevario, doznat ćemo već kroz prvu fazu razgovora, u kojem nam se pobliže predstavlja. Rođena je u Tuzli, od 19. godine živi u Zagrebu, a do 30. se, kaže, bavila svim i svačim. Završila je medicinsku školu, radila je kao frizerka, kao trgovkinja, a prije svega toga je htjela biti novinarka jer svoju kreativnost voljela ispoljavati pisanjem. No, u jednom se trenutku dogodio sudbinski preokret.

“Nekako sam završila na moru, u Voloskom, i zaposlila se u jednom restoranu. Tamo sam radila na pomoćnim poslovima u kuhinji, ništa glamurozno. No, u toj sam se fazi zaljubila u taj posao, vratila se u Zagreb i završila školu za kuhara. Kroz narednih osam godina sam radila kao kuharica, sporadično se kod kuće igrajući s desertima. Nakon toga, prijavila sam se za poziciju pastry chefa u restoranu Dobra vina i dobila posao. To razdoblje mi je ostalo u najljepšem mogućem sjećanju. Bila sam okružena mladim ljudima, isprobavali smo recepte i učili”, priča. Priznaje kako je stalno u strahu da ne zna i ne uči dovoljno, budući da je u svijet gastronomije ušla relativno kasno, zbog čega je u tom periodu odlučila završiti čak i prva dva stupnja za sommeliera, i to samo za svoje potrebe.

Na imanje je stigla prije pet godina i nema ga želju nikad napustiti

Osim toga, u međuvremenu je odradila i prekvalifikaciju za slastičara. Kad se spomenuti restoran zatvarao, vlasnik ju je preporučio u Meneghetti. “Na imanje sam došla jednog 30. prosinca, prije pet godina, otvorila su se ona vrata, ja sam se zaljubila u taj prizor i ostala ovdje”, prepričava s osmijehom. Ipak, koliko god voljela svoj posao i bila mu posve predana, iskrena je oko toga koliko je on zahtjevan. Kaže da njezin posao nikada ne prestaje, da radno vrijeme gotovo da i ne postoji; čak se i godišnji odmor svodi na to odlazi putovati i kušati slastice svojih kolega. Nakon kraja službene smjene, navečer stiže kući, odgovara na mailove, priprema nabavu, kontaktira dobavljače, a o receptima za novu sezonu razmišlja tijekom cijele godine. “Primjerice, ako otvaramo u ožujku, velike pripreme kreću već od siječnja, i uključuju isprobavanje recepata, slaganje menija. Ima tu dosta posla”, ističe. Kako je spomenula slaganje menija, zamolili smo je da nam pobliže pojasni koncept slatkog degustacijskog menija, kakav ne pamtimo da smo u skorije vrijeme u Hrvatskoj vidjeli.

“On se sastoji od preddeserta, i tri deserta, za one koji baš vole slatko. Gostima koji su zainteresirani za takav meni savjetujemo da prije njega pojedu kakvu laganu večeru, kao pripremu. Preddesert bude nešto osvježavajuće, recimo sorbet od bazge i pjenušca s voćem, a slijedi ga nešto vrlo zanimljivo, tzv. Truffle hunting. Gost dobije zdjelu s dehidriranom čokoladnom zemljom, posloženom poput malog vrta. U zemlji su skrivene praline, a do njih dolazite pomoću malih grabljica. Eto, to je neki naš način da gostima koji vole deserte ponudimo nešto drugačije”, pojašnjava. Takve napore gosti, ubrzo doznajemo, znaju itekako prepoznati. Prisjeća se koncepta od prošle godine, kad je karta deserata nalikovala slikovnici i pričala posebne priče.

“Jedan se desert zvao Casanova, i to zato što je veliki zavodnik, navodno, jednu od svojih velikih ljubavi imao baš ovdje u Balama. Drugi se zvao Ružno pače, po mojoj najdražoj bajci, a dolazio je uz priču o mom djetinjstvu. Neki gosti snažno osjete emociju koju im kroz tu priču želite prenijeti, pa tako pamtim jednu ženu koja se rasplakala, i tražila da dođem samo kako bi me mogla zagrliti”, prisjeća se. S nekim je sklopila čak i prijateljstva, pa nam tako priča o jednom paru koji dolazi godinama i uvijek odsjeda prilično dug period vremena. “Uvijek sam se trudila napraviti im nešto drugačije, ali zaista su već isprobali sve, a meni je pomalo nestajalo ideja. No, njima zato nije, pa su me zamolili da im napravim burek. Pristala sam, i podigla ulog, te ponudila degustacijsku večeru od šest sljedova, svaki s drugačijim burekom sa sirom. Napravila sam i bureke i istražila kulturne običaje zemlje iz koje dolaze, kako dočekuju goste, što je na stolu, … Ispalo je prekrasno iskustvo”, kaže Dragana.

Izazovi i anegdote s gostima

Bilo je tu, dodaje, i izazova koji su postavljali gostima; mogu li oni više deserata pojesti, ili ona više njih drugačijih servirati. Ako je gost pobjedi, ne plaća. “Sjećam se jedne skupine Amerikanaca s kojima je borba potrajala. No, na kraju sam ipak pobijedila”, prisjeća se s velikim osmijehom. Žele, dodaje, da gost ode prepun doživljaja, da je dobio neko posebno iskustvo, da je bio zabavljen. A kad bi radila deserte iz svojih najluđih snova, otkriva, oni bi bilo još luđi od svega navedenog. “Uključivali bi i vatru, i dim, i glazbu. Kažem vam, bio bi to pravi cirkus na tanjuru”, mašta.

Poput mnogih pastry chefova s kojima smo pričali, a što je posebno zanimljivo, ni ona privatno ne žudi pretjerano za slatkim. “Da si baš radim nešto kod kuće, bio bi to možda puding od riže s vanilijom. Ali više od takvog čega volim mesna jela. Nekad prije, kad nisam radila kao slastičarka već kao kuharica, znala sam doći doma nakon posla i u 1 ujutro paliti mikser i raditi kroz noć. No, vjerojatno se na ovom poslu skroz ispucam s tom kreativnošću, pa za tim više nemam potrebe”, odgovara.

O planovima za dalje i sreći u trenutku

Nadalje nam priča kako prati rad raznih svjetskih pastry chefova, ali nikog ne smatra uzorom. “Nitko me ne može fascinirati samo jelima ili slasticama. Zanima me osobnost, to je ono što cijenim. U tom smislu, i kao prijateljicu i kao uzor mogu navesti Petru Jelenić. Kao osoba je divna, ima veliko znanje, nesebično dijeli savjete, nije rob svom egu, … Uz nju, izdvojila bih još Roberta Bašića, zato što također radi drugačije, neobične deserte”, priča i komentira kako joj se generalno čini da se stanje na domaćoj sceni poboljšava. “Zagreb je baš buknuo. Jako mi je drago da su se pojavila neka mlada lice koja se žele baviti slastičarstvom, i da to rade sa srcem”, govori nam.

Kako je naš razgovor došao do samog kraja, dotaknuli smo se i teme njezine poslovne budućnosti. Za razliku od mnogih drugih sugovornika kojima je postavljeno isto ovo pitanje, ona nas je podsjetila na važnost uživanja u trenutku i toga da se ono što je dobro zna cijeniti, i to baš u trenutku u kojem se događa. “Teško mi je reći što nosi budućnost. Ali znam da mi je prekrasno ovdje. To što živim na poslu je i blagoslov i prokletstvo, ali iskreno vam kažem da se svako jutro u ovo okruženje iznova zaljubim. Da, zapravo bih voljela ostati ovdje”, zaključila je.