PUTOPIS

Provela sam 10 dana u Japanu. Hramovi, čajevi, ljudi, anime – toliko je razloga zašto ga posjetiti

Jelena radi kao školska knjižničarka u OŠ Novo Čiče, učiteljica je yoge u Yoga studiju Velika Gorica te članica SFere, zagrebačkog društva za promicanje znanstvene fantastike i srodnih žanrova. Putovala je u Japan s dečkom i napisala nam kako joj je bilo

Dečko Ivan i ja volimo putovati, a volimo i znanstvenu fantastiku i geek kulturu. Spojite te dvije stvari i dobit ćete naš recept za sreću – putovanje po konvencijama znanstvene fantastike. Vikende često provodimo po SF i sličnim konvencijama u Hrvatskoj i okolici (da, ima ih poprilično). Jednu čak i organiziramo – najdugovječniju u Hrvatskoj – SFeraKon.

Provodimo brojne projekte međunarodne suradnje pa tako naši članovi posjećuju konvencije u Mađarskoj, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, a nekoliko puta godišnje znamo potegnuti i malo dalje. Prošle godine veliki dio članova SFere popunio je let za Helsinki, gdje smo volontirali na Worldconu – svjetskoj konvenciji znanstvene fantastike koja se svake godine održava u drugoj zemlji.

U Japanu smo proveli 10 dana

Prošle godine dogovor je pao – idemo u Japan! Konvencija koju smo tamo posjetili nije bila od onih, nama, klasičnih, no nismo trebali puno razmišljati o razlozima odlaska. U Japanu smo proveli 10-ak dana, kompromis kojeg smo postigli sa svojim trenutnim obavezama. Odsjeli smo u, za Tokyo, poprilično luksuznih 40ak kvadrata. Tokyo je najveća urbana površina na našoj planeti, mega-grad s više od 35 milijuna stanovnika.

Unatoč toj brojci, Tokyo je najuređeniji grad koji sam dosad vidjela. Teško je naći početak svemu što nas je u tom gradu budućnosti oduševilo. Svakog dana doživjeli bismo i primijetili na desetine naizgled sitnih detalja, koji bi nas redovito ostavljali u pozitivnoj nevjerici.
Bit ću iskrena – cijela priča sa Tokyom počela je kada se Ivanova sestra vratila sa svog prvog posjeta Japanu.

Tokyo i ja postali smo prijatelji zauvijek

Nisu bile pagode, šintoistički hramovi ili zen vrtovi ono što me u konačnici potaknulo na pakiranje kofera, ne mogu se pohvaliti tako romantičnim scenarijem za našu priču. Naime, poprilično je jednostavno – ako me dobro nahranite, možemo se družiti. A ako dijelite moju ljubav prema hrani, e onda možemo biti prijatelji. Tokyo i ja postali smo prijatelji zauvijek.

Tako je, u Tokyo sam krenula, ne s popisom znamenitosti ili lokacija koje želim obići (dobro, imala sam u vidu neke stvari i ponijeli smo Lonely planet, obećajem da nismo samo jeli!), već s popisom hrane koju želim probati. Uračunajte pod to i čajeve – obožavam čajeve. Oni su vjerojatno zauzeli najveći dio kofera pri povratku – nije li čaj najljepši suvenir!?

Japanci imaju ukusne i kvalitetne zelene čajeve

Nasreću (ili nažalost za naš financijski plan), Japanci imaju nevjerojatno ukusne i kvalitetne zelene čajeve, a moja se japanska zaliha misteriozno prazni, tako da ću uskoro morali uposliti DHL. Nismo dobili dojam da je život u Tokyu skup ukoliko se malo informirate. Ulice Tokya rijetko su zagušene autima – većina stanovnika koristi javni prijevoz, koji je stereotipno pouzdan, stoga za automobilima nemaju potrebe.

Prijevoz je ujedno bio i najskuplja stvar u Tokyu, i njegov rijetki nedostatak iz moje perspektive – gdje god smo išli, a da nisu susjedni kvartovi, bilo je potrebno barem 40 minuta vožnje, a često i više, što zbog veličine grada, samog podzemnog sustava željeznice i beskrajnih presjedanja, a što zbog činjenice da postoje brojne privatne i državne kompanije od kojih svaka ima svoje tarife i posebnosti koje treba pohvatati.

Vlakovi prevoze više od nekoliko milijuna putnika dnevno

Unatoč tome što pojedine linije vlakova prevoze više od nekoliko milijuna putnika na dan (!), nema guranja, neugodnosti, ružnih pogleda/riječi, sve teče mirno i skladno. Strpljivo se stoji u redu s lijeve strane i pomiče korak po korak, a ukoliko vam se baš žuri, postoji desna linija za one koji se žele kretati malo brže. Začudo, takvi su bili rijetki – svi putnici bez prigovora po par minuta izlaze iz stanice jer eto, to se tako radi.

Vrijeme nas je poslužilo, došli smo na ugodnih 25-27, no vlaga je bila nepokoriva i otočka klima došla je do punog izražaja. Zato smo ponekad objeručke prihvatili klimatizirane vagone podzemnog prijevoza, no meni zimogroznoj je često već nakon 10-ak minuta bilo dovoljno i u tom slučaju bih se odšetala do umjereno klimatiziranog vagona. Da, i to postoji te je posebno naglašeno. Kao i ružičasti vagon – u njega mogu ući isključivo žene i mala djeca. Stvarno misle na sve, gotta love them.

Mili i obazriv narod

Japanci su najmiliji i najobazriviji narod koji sam imala prilike upoznati. Nastoje živjeti u harmoniji te izbjegavati bilo kakve sukobe. To je potpuno drugačiji intelektualni sustav i poimanje ljudi oko sebe; zamislite da ste okruženi dobronamjernim zen introvertima. Iz tog razloga imala sam osjećaj smirenosti i potpune sigurnosti u najvećem gradu svijeta, iako nismo poznavali niti pismo, niti jezik.

Njihova šintoistička uvjerenja nemoguće je odvojiti od njihova načina života – imaju poštovanja prema prirodi, stvarima, mjestima i jedni prema drugima. U Japanu je toliko niska stopa kriminala da ukoliko ste sami u restoranu, možete bez ikakve brige ostaviti torbu i stvari na stolu i otići na wc te po povratku zateći sve na svom mjestu.

Razlog tome je što Japanci vjeruju da duša prebiva u svemu, kako u prirodi i ljudima, tako i u stvarima, a nitko ne želi navući bijes tuđe duše. Sve to ima smisla kad vidite kako se pomno brinu o svojim parkovima, ulicama, prijevoznim sredstvima, ma, zapravo o svemu. Ne mislim na to da je sve bolnički čisto i hladno nego baš suprotno – dobili smo dojam da sve oko nas doista ima dušu.

Očuvanje tradicionalnog u šumi modernog

Zanimljivo je kako u jednom trenu prolazite kroz iznimno modernu četvrt s novim građevinama i dućanima, da bi samo par blokova niže naišli na kućicu s dvorištem i svom silom flore ispred ulaza, kao da ste zakoračili u paralelni svemir – doista se lako u trenutku transportirati iz doba samuraja u doba Blade Runnera. Svidjelo mi se njihovo nastojanje očuvanja tradicionalnog u šumi modernog jer uslijed nedostatka prostora, u Tokyu se stare zgrade ruše i ponovno grade u rasponu od samo nekoliko desetaka godina, a u zadnje vrijeme i češće.

Mnogo je toga što nam je bilo neobično, nespojivo i nerazumljivo – nije ni čudo s obzirom da je Japan do 19. stoljeća bio odsječen od ostatka svijeta, bili su feudalna zemlja koja se samostalno razvijala i vladajući nipošto nisu htjeli tuđinski utjecaj. Tijekom tog perioda razvili su pomalo neurotičnu ljubav prema svojoj zemlji s naglašenim nacionalnim sentimentom. Ta odsječenost utjecala je na procvat izvorne kulture i tradicije te novih oblika umjetničkih izričaja.

Kada je Japan 1868. g. bio prisiljen otvoriti se Zapadu, na Zapadu je već postojao vlak i ostala tehnologija koja u tadašnjem Japanu nije bila zamisliva, oni su još uvijek koristili konje i magarce. Fascinantno je kako su se Japanci uspjeli u 72 godine razviti da sve to nadoknade i k tome imaju sredstva izazvati SAD u Drugom svj. ratu.

Degustiranje sirove i pečene ribe

Htjeli smo temeljito proći Tokyo, iako je to nemoguće ma da i mjesece imate na raspolaganju. Uspjeli smo obići brojne kvartove, vrtove i lokacije sa svog popisa. Prema meni, tržnice su ogledalo grada tako da naš posjet nije mogao proći bez obilaženja Tsukijija, njihove najveće riblje tržnice, gdje smo degustirali prekrasnu i nevjerojatno kvalitetnu sirovu i pečenu ribu, ali i mnoštvo drugih proizvoda.

Ramen, poznato japansko jelo koje obavezno treba popratiti srkanjem, isprobali smo u svim varijantama – jušna baza upotpunjena sojom, mesom, ribom, jajima, povrćem, tjesteninom te japanskim začinima bila je nepogrešiv recept za sreću. Curry sam u svom životu jela u različitim žuto-zeleno-crvenim varijantama i prema njemu se odnosila kombinacijom ravnodušnosti i blagonaklonosti.

Kad sam probala japanski curry, možda su mi samo malo navrle suze na oči, u znak sućuti svim lošim curryjima koji su dotad našli svoj put do mene. Ne moram napominjati da smo se i tom zalihom opskrbili i doma nastojimo reproducirati sličan hedonizam.

Jednodnevni posjet Nikku

Tijekom jednodnevnog posjeta Nikku skinuli smo još jednu stvar sa svoje liste. Ovaj gradić, nacionalni park te baština pod zaštitom UNESCO-a, poznat je po hramovima i svetištima i specijaliziran za yubu – jelo od tofua. Ono što još nisam napomenula je da ćete u Tokyu, u koji god restoran ili zalogajnicu sjednete, uvijek imati punu čašu, bilo vode ili čaja.

Kao što u stereotipnim američkim „dinerima“ u filmu vašoj šalici nikad je pofali kave, e tako su naše uvijek bile pune npr. ukusnog zelenog čaja od jasmina ili ljetnog mugiche – čaja od ječma. I da, nisam se mogla vratiti doma, a da ne prisustvujem japanskoj ceremoniji čaja. Ovaj put čaj je bio matcha.

Obećana zemlja za ljubitelje animea

Ako volite anime i mange, Tokyo će za vas biti obećana zemlja. Tamo anime nije nešto rezervirano samo za djecu, mlade i geekove – anime i mange su posvuda. U TV reklamama, novinama, supermarketima, knjižnicama, vlakovima, u rukama starih i mladih. Uz njih se odrasta i stari i na to se ne gleda kao nešto infantilno, kao što to na Zapadu poima većina ljudi koja ne razumije tu kulturu, već su anime i mange sastavni dio života.

Igraonice su još jedna stvar koja nas je opčinila. Uvijek dupkom pune, mjesto koje djeca i mladi doživljavaju kao oblik druženja ili izlaska, sami ili u grupi, te provode sate u simulacijama, virtualnoj stvarnosti ili lupkajući po velikim ekranima.

Japanci, nažalost, ne govore engleski dovoljno dobro da bi se mogli sporazumjeti sa strancima pa smo išli linijom manjeg otpora i naučili osnovne izraze (neke smo znali otprije, isplatilo se gledanje animea), a nije bio naodmet što smo imali prijatelja koji živi u Tokyu već 10-ak godina pa smo par dana imali i privatnog vodiča. Unatoč svemu, u svakom ophođenju s nama, domaćini su bili nevjerojatno ljubazni i spremni pomoći, a redovito bi se raspametili kada bismo im se obratili na japanskom.

I tako bih mogla još satima oduševljeno naklapati o Japanu, ali nekakva pristojnost nalaže da se sada zaustavim i ostavim poneki detalj za druženje uz čaj (ili pivu).

Japan je prekrasan i dosad nisam upoznala osobu koja ga je posjetila i nije bila oduševljena. Pokušajte izazvati moju teoriju. Za kraj pogledajte i video.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba