Nekad je nužno odabrati stranu
intervju

Producentica, glumac i redatelj na Trešnjevki su osnovali jedan malo drugačiji teatar. Bili smo kod njih

FOTO: Borko Vukosav

Romana, Ivan i Domagoj udružili su svoje snage i iz čistog entuzijazma te da publici ponude nešto malo drugačije odlučili osnovati novo kazalište

“Svaki trenutak proveden u kazalištu je ulaganje u sebe i svoju budućnost.” odmah na početku našeg susreta rekao mi je Ivan Planinić, dugogodišnji tv voditelj, a odnedavno i službeno kazališni redatelj koji je sa svojih dvoje kolega nedavno u zagrebačkom kvartu Trešnjevka osnovao novu kazališnu scenu. Da je ova kazališna priča malo drugačija od one na koju smo dosad navikli govori već i činjenica da se u kazalište ulazi kroz kafić Sobica, koji se nalazi na uglu Dubovačke i Okićke ulice. Upravo tu našla sam se s Ivanom, ali i producenticom Romanom Brajšom te glumcem Domagojem Jankovićem, koji su zajedničkim snagama osnovali jednu malo drugačiju kazališnu platformu, kakve u Zagrebu još nema i nazvali je prigodno Kunst Teatar.

“Mi zapravo nismo kazalište, mi smo udruga koja upravlja prostorom u kojem se odvijaju različite izvedbe. Financiranje nezavisne scene je projektno, a ovisno o budžetu realiziramo program.” objašnjava mi 36-godišnji Ivan kako bih dobila bolju predodžbu o kakvom konceptu je zapravo riječ te mi priča i kako je sve zapravo krenulo. “Mi smo ovdje zapravo realizirali prvo moj ispit prije nego je prostor bio renoviran i prilagođen kazalištu kakvo je danas. To nam je bio prvi neki pokušaj da vidimo može li se montirati kao neka scena i bila je odličan pokazatelj može li to sve skupa funkcionirati. Ta moja predstava odigrana je nekoliko puta i onda smo godinu dana kasnije Domagoj i ja u kombinaciji s Romanom zatvorili taj kreativno produkcijski krug” nastavlja i govori kako su zajedničkim snagama taj prostor adaptirali i na tehničkoj razini doveli u stanje da ono može postati mala scena, odnosno izvedbeno mjesto.

Žanrovski se ne žele opredijeliti

Domagoj Janković

“U biti svi zajedno smo studirali, a s kazalištem smo krenuli od prošle jeseni, kad smo se prvo registrirali kao mala udruga i sada je to to – Kunst Teatar koji vodi prostor” nadovezuje se 29-godišnja Romana Brajša, koja je trenutno na kraju studija produkcije, a radi kao freelance producentica i uglavnom, na većini projekata radi paralelno.

Na moje pitanje kakav tip predstava se može pogledati na njihovoj maloj sceni, koja može doslovno primiti 50 ljudi, kažu mi kako je trenutno naglasak na satiri. “Nismo se žanrovski opredijelili i ovdje žanrovski može sve proći, ali smo otvoreni prema svakoj novoj vrsti izvedbe. Rekao bih da više idemo u eksperimentalnom smjeru koji se referira na našu generaciju, što je prirodno. Ne bismo se htjeli ukalupiti. Evo, dogodilo se da su prve dvije predstave bile humoristične, ali ono što planiramo neće biti tako” priča Domagoj Janković, glumac freelancer koji, kako kaže, radi sve ono što inače rade glumci – sinkronizaciju, plesne predstave i slično.

Kazalište u koje stane svega 50 ljudi

Ivan Planinić

Kad smo kod predstava koje imaju na svom repertoaru, Ivan mi kaže kako je pravo vrijeme da iskoristi priliku i kaže kako se predstava Flex u režiji Ivana Penovića prikazuje 24. i 30. svibnja te 6. lipnja, a da je predstava Dobar loš mrtav, inače u Planinićevoj režiji, na rasporedu 31. svibnja i 1. lipnja, s tim da mi odmah otkrivaju kako nas u idućoj sezoni očekuje nova predstava u režiji Natalije Manojlović. “Praizvedba je to teksta Ivane Vuković Marta i sedam strahova koju radimo u suradnji s udrugom Bolime.”

Iako dosad nemaju puno predstava, ipak imaju već puno igranja, pa je recimo Dobar loš mrtav dosad pogledalo oko 600 ljudi. Možda, kako mi govore, nije sad neki reprezentativni uzorak ljudi, ali misle da su s njom zadovoljili veliki raspon publike u kazalištu koje može primiti tek 50 ljudi. “Reakcije su jako dobre, kako od publike, tako i od struke i naših kolega. Sve to skupa olakšala nam je i ta naša satiričnost, ali iskreno, mislim da ljudi najviše idu u kazalište jer se žele zabaviti. To je sasvim legitimno i u redu, ali vidjet ćemo kako će to dalje ići. Nije nužno da sve bude jako dobro, niti da će nam svaki projekt biti uspjeh, ali nadamo se da hoće. Gle, tek smo počeli” govori mi Domagoj, a Romana se nadovezuje i s osmijehom mi govori kako kod njih nekako sve ide naopako od samog početka. “Evo recimo, sad je kraj sezone, a mi idemo s reprizama. Počeli smo tek i s online ulaznicama, ali nemamo recimo još mogućnost prodaje karata prije predstave. Možda na jesen, ali ova je godina ionako generalna proba.”

Novi i malo drugačiji kazališni pristup

Kada govore o samom Kunstu posebno ističu kako takve platforme u Zagrebu nema, točnije tako nešto namijenjeno izražavanju mladih ljudi. U svemu tome cilj im je i suradnja s drugim nezavisnim organizacijama s nezavisne scene. “Mislim da je stanje i ozračje na hrvatskoj kazališnoj sceni takvo da postoje široki slojevi potencijalne kazališne publike koja ne ide u kazalište jer postojeće kazalište na određeni način ih ne percipira kao dio svog kulturnog interesa. Ne mislim recimo da je naše kazalište ekstenzija postojećoj sceni, ali realno imamo neki posve novi pristup i cilj nam je privući ljude koji idu u kino, gledaju serije i imaju taj neki tip odnosa prema vizualnim proizvodima. Svjesni smo da većina kazališnih proizvoda ne može zadovoljiti one koji su odgojeni na vizualnoj pop kulturi. To je neki smjer koji mi ciljamo, ali ne da bismo ušli u konflikt, nego da bismo prostor kazališta proširili i počeli spajati” govori mi Ivan, dok mi Domagoj objašnjava kako trenutno moraju raditi na tome da uopće naviknu ljude tko su, što su i gdje su, odnosno da uopće postoje. “Mi nismo kazalište u centru grada nego na Trešnjevki. To nam je neka komparativna prednost jer ovako nečeg nema ni na kvartu, ali ni u Zagrebu realno.”

Entuzijazam kao jedini pokretač

Romana Brajša

S obzirom na to da su svi troje na 100 strana i da imaju hrpu projekata i angažmana na kojima paralelno rade, nije mi nikako bilo jasno kako to sve skupa stižu. Romana mi objašnjava kako su svi zajedno u posljednjih pola godine preokrenuli svoje prioritete i da sada Kunst Teatar pokušavaju staviti na prvo mjesto. Iako od toga ne mogu još financijski živjeti, nadaju se da će ipak nekada moći. “Entuzijazam je u svemu ovome ključan. Ali, ovo je ono što mi volimo, želimo i ne radimo iz nekih vlastitih ambicija. Mi u tome uživamo i to nam donekle sve olakšava. Nitko tu ne dolazi jer ima samo ovo, nego svi i prije i poslije trčimo raditi nešto drugo” kaže mi Domagoj, dok ga Ivan podupire u razmišljanjima i govori kako je sve skupa moguće jer su svi troje freelanceri i nisu u stalnim radnim odnosima, što bi im u protivnom bilo dosta ograničavajuće. Sada su kako kaže, vrlo fleksibilni.

No, iako su se našli na svim poljima i gaje jednaku strast prema istim stvarima, što je ujedno i temelj ove Kunst priče, činjenica je da u dogovorima i pregovorima, ali i razmišljanjima nije baš sve med i mlijeko. Iako svi troje govore kako sve odluke donose zajednički jer vjeruju da je to ispravan put, ponekad ipak jako dugo i žustro raspravljaju o stvarima.

“Ono što je super u cijeloj stvari jest to što se ne vodimo sebičnim interesima. Želimo nezavisnu scenu koja puno može dati nama, ali i svima koji bi željeli raditi i biti dio tog segmenta. Znamo čime smo vođeni” zaključuje Ivan te zajedno poručuju kako u svoje kazalište žele privući svu onu publiku koja je odrasla na stripovima i pop kulturi. Ono ipak najbitnije u cijeloj priči jest taj žar koji osjetite kod Romane, Domagoja i Ivana, a koji se rijetko viđa, pa nekako vjerujem da je njihov Kunst Teatar novi kazališni smjer i poredak koji je zagrebačkoj sceni itekako bio potreban. Dođite i uvjerite se u to sami, ja već jesam.