Korištenje plastičnih vrećica i raznih drugih proizvoda od plastike dio su naše svakodnevice. Svjesna štetnih posljedica tog materijala za okoliš, odlučila sam izazvati samu sebe i promijeniti navike
U samo jednoj godini u cijelom svijetu potroši nevjerojatnih 1000 milijardi komada plastičnih vrećica, a reciklira ih se samo jedan posto! Ostalih 99 posto nezbrinutih plastičnih vrećica zagađuje mora, rijeke i jezera, vjetar ih raznosi po kopnu, kanalizacija odnosi u vode, a potom ubijaju životinje i truju okoliš. Od ranih 50-ih godina prošlog stoljeća, kada se plastika počela masovno proizvoditi, do danas se proizvelo više od 8,3 milijarde tona plastike, a čak 55 posto plastike nije primjereno odloženo pa je završilo u okolišu. Svjesni opasnosti, mnogi ljudi mijenjaju navike i odbacuju plastiku. Plastične vrećice zamjenjuju se platnenim torbama, a umjesto plastičnih posuda, čaša, pribora koristi se od nekih drugih materijala. Probala sam tjedan dana živjeti bez plastike.
DAN PRVI
Pripremam stvari za posao, kao i ručak pa u plastičnu posudu (koju mogu oprati) stavljam ručak. S obzirom na to da posuda nije baš najbolja razmišljam o tome kako bi je bilo super staviti i u plastičnu vrećicu, znate, da se ne prolije. Odustajem od toga i riskiram pa stavljam posudu u platnenu torbu pa u ruksak s nadom da se neće proliti.
Dolazim na posao i kuham si kavu. Pijem 3 u 1 i iživciram se jer ta ambalaža uopće nije papirnata i zapravo ne znam može li se reciklirati. Pijem kavu i ljutim se.
Odlazim do trgovine po nešto slatko pa nosim svoju platnenu vrećicu koju sam dobila na poklon. Prigodna je jer na njoj piše ‘How about no’ pa me podsjeća da je bolje koristiti to nego plastičnu. Teta na blagajni nudi mi vrećicu, a ja joj ponosno odgovaram da imam svoju. Kupujem čokoladu i kekse i opet postajem nervozna jer shvaćam kako cijelo vrijeme stvaram smeće.
DAN DRUGI
Ujutro idem na posao, danas nemam ručak. Kupujem sendvič u pekarnici i uzimam tekući voćni jogurt. Opet sam se zeznula. Tekući jogurti su pakirani u plastiku. Ipak ga popijem pa ambalažu bacam u smeće na poslu.
Naručujem jelo iz restorana za ručak koje stiže u aluminijskoj posudi s papirnatim poklopcem. Uz to je zapakiran plastični pribor za jelo koji ne trebam, a sve to skupa je u plastičnoj vrećici. Zapisujem si da ubuduće tijekom poziva napomenem restoranu neka ne šalju plastični pribor i predložim im da donose hranu u platnenim vrećicama.
Kasnije odlazim do trgovine kupiti mandarine. Trebala bih ih staviti u vrećicu i iskreno se zbunim kad shvatim da ne znam kako ih prenijeti do blagajne, ako ne u vrećici. Stavljam ih u košaricu jednu po jednu i idem do blagajne (tamo važu voće). Blagajnica me gleda kao da sam skrenula, a ja joj objašnjavam kako stavljam sve u platnenu vrećicu jer čuvam okoliš. Ne zanima je baš. Želim kupiti i žvakaće gume, ali odustajem jer znam da unutra ima aluminijske folije.
Stižem doma nakon posla i odlazim u klub mladih. Kuham si kavu i automatski uzimam plastičnu žličicu da je promiješam. Naljutim se na sebe, opet. Nevjerojatno.
Dolazim doma i u međuvremenu ne koristim ništa plastičnog niti nešto što se ne može reciklirati.
DAN TREĆI
Stižem na posao. Pije mi se kava pa odlazim do obližnjeg kafića. Uzimam kavu za van, ali odbijam uzeti plastičnu žličicu i poklopac. Promiješala sam kavu kad sam se vratila u redakciju.
Prije ručka idem u trgovinu kupiti neku salatu jer ručak imam od doma u svojoj plastičnoj posudi. U trgovini su svi krastavci i glavice zelja omotani u plastični omot, a rajčice i mrkva su u plastičnoj posudi s čije vanjske strane je plastični omot. Kupujem zelenu salatu, jedino što nije bilo u plastici.
Na poslu imamo boce za vodu, kao i svaki ured. Uz njih stoje i plastične čaše pa odlučujem to ne koristiti već si točim vodu u staklenu čašu. Shvaćam da bih mogla uzeti svoju staklenu bočicu ubuduće na posao.
Nakon posla odlazim s prijateljicama na piće, a jedna naruči koktel. U čaši dobiva tri plastične slamke i neki crveni plastični ukras. Tri! Koje će se nakon toga samo baciti. Ja sam uz svoj sok također dobila jednu. Zar nije damski piti iz čaše? Odlazim kući.
DAN ČETVRTI
Subota je i većinu dana ću provesti kod kuće. Pokušavam si dom urediti da bude bez plastike. Imam sreće što praktički živim na selu pa nam je najmanji problem kompostirati hranu. Uz to sam shvatila da mi je jedan od najvećih problema rješavanje plastike koju sada imam u kući. Primjer za to je velika vreća s hrpetinom plastičnih vrećica, nekoliko plastičnih čaša od jogurta koje mama koristi za vrt, kutijice za toaletne proizvode kao što su štapići za uši (koji su također od nekoristive plastike). Razumijem da možda i nije najlakše odmah se riješiti svega plastičnoga.
Čak i dobar dio hrane koji imamo u kući je u plastičnim omotima. To sam primijetila jer sam išla raditi kolač pa shvatila kako se vanilin šećer nalazi u plastičnom paketiću, isto kao i puding i prašak za pecivo. Cimet, začini, sve je u plastičnim vrećicama, a imamo tek nekoliko staklenih posudica za to.
S druge strane, kod kuće smo se već dosta navikli na korištenje platnenih vrećica, ali ne znam točno što da radimo s tjesteninom ili rižom koja je u plastičnim vrećicama, toaletni papir i ostale stvari za koje često niti ne primjećujete da su zapravo u plastici. Radim popis svega što mogu promijeniti, ali cijeli dan ništa ne kupujem ni ne koristim.
DAN PETI
Nedjelja je i odlazim s majkom u pekarnicu po kruh. Dobivam ga u plastičnoj vrećici. Tražim papirnatu, nemaju tako veliku. Kruh ne mogu prebaciti samo u platnenu vrećicu koju imam pa na kraju izlazim s plastičnom. Odlazimo na groblje i palimo lampione. Zapravo ne bih smjela koristiti niti njih, zar ne?
Na povratku stajemo na kiosku i kupujem Harper’s Baazar koji dolazi u plastičnom omotu. Nije mi baš previše jasno zašto. Vadim ga iz omota koji slažem i stavljam u torbu govoreći si kako ću ga ponovno koristiti.
Pripremam stvari za sutrašnji radni dan. Ručak u papirnatu vrećicu, voda u staklenu bocu, a platnena u torbu da je imam ako mi zatreba.
ZAKLJUČAK
Jako je teško ne koristiti plastiku ili nerazgradive materijale na dnevnoj razini, posebno samo odjednom, preko noći. Vjerujem da je najveći problem što se u mom kućanstvu već nalazi jako velika količina takvog materijala, ali barem imamo svjesnost oko toga da se to može promijeniti. Pri kupnji dosta je teško izbjeći plastiku, ali je moguće, samo treba imati malo više vremena i strpljenja. I snalažljivosti.
Neke stvari, nažalost, i dalje ne možete kupiti bez plastike, što je dosta tužno jer stvarno postoje drugi načini pakiranja. Vjerujem da je moguće živjeti bez plastičnih vrećica i ostalih plastičnih stvari, ali da je za to potrebno dosta prilagodbe. Za početak za ljepšu našu možete zamijeniti plastične vrećice platnenim torbama ili košarama, za veće kupnje u trgovinama počnite koristiti kartonske kutije, izbacite plastične jednokratne čaše, slamke i pribor zauvijek iz upotrebe te zamijenite plastične posude u domaćinstvu staklenima.
Sadržaj donosimo u suradnji s Fondom za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost