Svatko ima barem jednu nevjerojatnu priču iz taksija. Mi smo vam, za početak, odlučile ispričati svoje

U novoj rubrici donosimo vam istinite kratke priče o nevjerojatnim susretima u taksijima diljem Hrvatske i svijeta

Nekako ne sumnjamo da imate priče iz taksija koje pamtite. Samo mi ih imamo mali milijun. Kako ih svako malo zavrtimo na kavama, zaključile smo da bi ih mogle prenositi i ovdje. Ako imate i vi koju, slobodno nam je pošaljite.

*

Stigla sam oko ponoći Autotransom iz Šibenika u Zagreb. Stojim na autobusnom kolodvoru i čekam taksi. Ispred mene se zaustavlja policijsko vozilo iz kojeg izlazi policajac. Namješta kapu pa remen i ulazi u pekaru. Nije se baš ništa dogodilo, samo je gladan. Stiže moj taksist. Ulazim na stražnja vrata. On mrmlja sebi u bradu.

– Ta policija. Šta oni imaju stajati ovako usred stajališta za taksi. Nek’ izađu da ih vidim. Šestoricu ih sam mogu svladati.

– Da, da, baš su nonšalantni, – odgovaram, njegova me izjava učinila poprilično nervoznom.

– Stvarno vam kažem. Ja sam bjegunac iz brazilskog zatvora. Služio sam kaznu u Brazilu. A cijelo vrijeme sam nevin. Evo, evo – maše crvenim fasciklom dok se vozimo Držićevom avenijom. – Ovdje sve piše. Ja sam bio samo tumač. Krivo sam optužen. Uhapsili su me u Italiji pa sam prebačen u Brazil.

– Pa to je stvarno grozno, – pokušavam zvučati suosjećajno, ali želim da ovaj razgovor što prije završi.

– Nego što. Ja sam samo bio tumač. Ja govorim 12 stranih jezika. I speak English. Je parle français. Ich spreche Deutsch. Yo hablo Español. Ya govoryu po-russki. Vidite, ja sam bio samo tumač.

– Stvarno vam govorim. Ali uspio sam ja zbrisati. Za vrijeme pobune zatvorenika sam se izvukao i pobjegao u Argentinu. Žena mi je još tamo i dvije kćerke. Svaki dan ih zovem. Hoćete vidjeti fotografije?

– Ja vam vjerujem.

– A što vi radite?

– Novinarka sam.

– Oh-ho, novinarka. Pa gdje radite? Kakvim novinarstvom se bavite? Ja imam ovdje dokumente, gledajte, to je sve istina, sve vam tu piše…

– Modom se bavim.

– A modom, – razočaran je. – Ja sam i u Milanu radio, ja pričam i talijanski. Jeste li išli ikad na tjedan mode? Poznavao sam puno modnih kreatora tamo, za neke sam i prevodio.

Napokon stižemo u kvart. Nestrpljiva sam i želim izaći iz automobila. Ne znam vjerujem li u ovu suludu priču ili ne, ali u svakom slučaju želim van. I taman kad smo trebali ući u moju ulicu, on pita:

– A imate li vi ovdje internet?

– Kakav sad internet? Samo me pusti van. – Nemam internet.

– A ništa, onda kad dođete kući. Upišite samo u Google bjegunac iz brazilskog zatvora, danas vozač i sve ćete vidjeti.

**

– Dobra večer. Gdje ćemo?
– Rapska ulica na Sigečici, molim vas.
– Može, može. Jel’ vam smeta muzika?
– Ne smeta.
– Rock ko fol. Tako se zove ova grupa. Rock ko fol. Oni vam sviraju rock, ali sevdah rock. Slušajte ovo, sjajni su. Ja im znam bubnjara. E, da ga vidite kako izgleda, sve bi vam bilo jasno. Slušajte ovo. Ma sjajni su. Sad kad vas ostavim doma samo upišite u YouTube. Rock ko fol. Vidjet ćete. Sjajni su.