Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

PUTOPIS

Posjetio sam Japan, zemlju impresivne arhitekture, tehnologije, pristojnih ljudi i vrhunske gastronomije

Boris Šuša posjetio je Japan i sa Super1 podijelio detaljan uvid u svoje putovanje. Ovo je prvi dio njegovog putopisa

Rano je jutro. Ležim obučen na krevetu s jednim okom otvorenim. Kroz prozor dopiru taktovi uvodne pjesme emisije Dobro jutro Hrvatska, miris jutarnje kave i nadolazeće kolovoške vrućine. Na katu iznad otvaraju se vrata, a po izlizanim kamenim stepenicama već dobro poznati zvuci susjedovih talijanskih cipela. Skačem iz kreveta brzinom Branka Zorka te jurim prema vratima već iskusno preskačući po tri stepenice. Kao i svakog jutra žurim se barem na sekundu sjesti na njegov novi motor. Smije se i vrti glavom u nevjerici.

Nikako mu nije jasno kako zadnjih mjesec dana, svakog jutra, bezglavo jurim po stubištu ne bih li dobio priliku pritisnuti magični crveni gumb i pokrenuti moćnu mašinu. Diže me i sjeda na motor, pali stroj. Pitam ga kako je moguće da motor upali bez greške baš svako jutro. “Japanska je to mašina mali”, odgovara mi. “Zapamti, što Japanac sastavi to nitko ne može rastaviti. Strašan narod, kažem ti.” Iskusno prebacuje nogu preko Honde, uz dobro poznati metalni zvuk (oni koji voze znat će) ubacuje u prvu brzinu te nestaje brže od novog broja Dylana Doga s kioska. U čeoni režanj mi se neizbrisivo urezuju njegove riječi.

Dvadeset i pet godina kasnije, umirujući glas stjuardese javlja nam da je vani ugodnih i sunčanih 22ºC. Sletjeli smo u Tokio.

Pogled iz hotela

MEDENI MJESEC U JAPANU

U zemlju izlazećeg sunca doputovali smo na naše bračno putovanje. Umor od dugog leta nestao je čim smo izašli iz aviona i na terminalu aerodroma Narita se u pola sata ukrcali na autobus koji nas je odveo u blizinu našeg smještaja u kvartu Otemachi, koji je dio okruga Chiyoda.

Kao što i sami vjerojatno znate, Tokio je najveći svjetski megalopolis s preko 38 milijuna stanovnika. Povijest glavnog grada Japana je izuzetno zanimljiva i kompleksna, a budući da svi imamo pristup internetu, prepuštam svakome od vas da se sami, u mjeri u kojoj vas interesira, educirate o istoj. Ja ću se kroz sam putopis pokušati na kvalitetan i zanimljiv način dotaknuti nekih zanimljivosti kroz prizmu svojih doživljaja.

Nakon kratkog traženja smještaja u predvorju hotela nas dočekuje prvi kulturološki šok. Dok dajemo svoje putovnice tri recepcionerke na porti se klanjaju primajući naše isprave. Gracioznost i gostoljubivost koji iskazuju prema svakom pojedinom gostu zaista je fascinantna. Nose nam prtljagu u lift te, dok se zatvaraju vrata istog, njih troje u naklonu čekaju sve dok se ona potpuno zatvore i lift krene. Prije putovanja smo pričali s ljudima koji su ovdje živjeli te smo dobili foršpan onog što nas očekuje, ali na ovakve stvari vas zaista nitko ne može u potpunosti pripremiti.

Kraljevska palača

KAO U FILMU BLADE RUNNER

Došavši u sobu, raspakiravamo se. U tren oka pada mrak. Anamaria već spava snom pravednika dok se ja još neko vrijeme divim pogledu iz sobe. Nepregledni grad, beskrajne prometne petlje te vlakovi koji prolaze kroz nebodere čine se nadrealnim. Čujem Roya Battyja kako mi govori: “I’ve seen things you people wouldn’t believe. Attack ships on fire off the shoulder of Orion. I watched C-beams glitter in the dark near the Tannhäuser Gate. All those moments will be lost in time, like tears in rain. Time to die.” Zaista, pogled kroz prozor nepogrešivo asocira na scene iz Blade Runnera. Tuš, upoznavanje s WC daskom koja ima više lampica nego sovjetska nuklearka te spavanje. Sutra je prvi dan putovanja.

Kraljevska palača

Rano se dižemo i spuštamo na doručak. Otvaraju se vrata lifta, a naši domaćini spremno stoje u naklonu s osmijehom od uha do uha. Dan počinjemo posjetom najbližoj znamenitosti, a to je Kraljevska palača i, naravno, dom kraljevske obitelji. U prošlosti je bila sjedište Tokogawa šogunata koji je vladao Japanom nešto kraće nego Bandić Zagrebom, nekih 250 godina. Godine 1868. šogunat je svrgnut te je glavni grad prebačen iz Kyota u Tokio. Inače, cijelo područje palače je u Drugom svjetskom ratu potpuno sravnjeno sa zemljom no vrijedni Japanci su ga u potpunosti obnovili prema originalnim nacrtima.

Kraljevska palača

Cijeli prostor kraljevskog posjeda je uređen bez ikakvog vidnog luksuza i razmetljivosti što je, vidjet ćemo kasnije, pravilo japanske kulture. Japanska monarhija, najdugovječnija na svijetu, seže unatrag 126 monarha (prvi monarh imenovan je prije 2679 godina) pa sve do današnjeg cara Naruhita. Japanski car svom narodu predstavlja stup države te simbol jedinstva svih građana. Kroz povijest, njegova je riječ bila božanski zakon te obavezujuća naredba svim građanima. Hodajući prekrasno uređenim vrtovima, u daljini, promatramo brojne nebodere financijske četvrti Otemachi gdje se nalaze neke od najvećih kompanija svijeta.

Tokijski restorani

VRHUNSKO GASTRONOMSKO ISKUSTVO

Kako smo zaljubljenici u japansku hranu (i hranu generalno), na prvu naznaku gladi bacamo se u potragu za ručkom. Tokio, koji nazivaju svjetskom metropolom hrane, dom je za više od 160 tisuća restorana od čega njih čak 11 posjeduje tri Michelinove zvjezdice. Za usporedbu u Parizu možete birati između 40 tisuća restorana.

U restoranu

Prva asocijacija Hrvata na Japan (uz japanke i gospodina Yuichija Nishimuru koji je na otvaranju Svjetskog prvenstva između Brazila i Hrvatske sudio s povezom na očima) je skupoća. Kako je većina predrasuda kriva takva je, na sreću, i ova. Kao prvo, kvaliteta namirnica, odjeće, usluga i svih zamislivih komoditeta u Japanu je zaista izuzetna. Ne može vam se dogoditi (bar nama nije) da u jednom restoranu dobijete loš sastojak, toplo pivo ili prljavi tanjur. Bio obrok jeftin ili skup, on će biti sastavljen od vrhunskih sastojaka i poslužen s maksimalnim entuzijazmom.

Gosti u restoranu

Nama, naviknutima na konobarsko prevrtanje očima pri molbi za još jednu čašu vode, ovo je možda bio najveći kulturološki šok. Cijelo vrijeme smo se osjećali kao da smo ispred skrivene kamere. Cijena obroka s uključenim pićem nikada nije (za nas dvoje) prešla 300 kuna. I da, sushi je zaista bolji nego kod nas, ramen je nektar bogova, a sve vrste tempura su jednostavno fantastične. Količina je dostatna da se moja dinaridska statura od stotinjak kilograma najede do razine – daj mi samo pola sata da odspavam na stolu pa idemo dalje.

NAJSIGURNIJI VELIKI GRAD NA SVIJETU

Vrijeme u istraživanju ovog megalopolisa zaista leti te nas uskoro lovi noć. Noć koja većinu nas, u kombinaciji s ogromnim gradovima asocira na nesigurnost i kriminal, ovdje nije nikakav bauk. Štoviše, Tokio već nekoliko godina zaredom slovi kao najsigurniji veliki grad na svijetu. Hodajući kroz njegove ulice nismo ni u jednom trenutku imali osjećaj da bi nam se nešto ružno moglo dogoditi. Kada padne noć, grad se od iluminacije tisuća ogromnih svjetlećih reklama razdani.

Shibuya

Gradske vlasti potiču i subvencioniraju velike korporacije da se promoviraju outdoor oglašavanjem budući da je navedeno u japanskim gradovima poprimilo obilježje turističke atrakcije. Dolazimo na Shibuyu, možda najpoznatije, a svakako najprometnije, svjetsko raskrižje koje je samo utjelovljenje ovog grada. Iz svih smjerova, cijelu noć i dan, 365 dana u godini prolaze horde ljudi. Čak 2.500 ljudi preko ovog križanja prođe na samo jedno zeleno svjetlo. Da, da, tu je snimljena najpoznatija scena filma Izgubljeni u prijevodu.

Shibuya 
Foto: Privatni album

Posjetili smo i spomenik psu Hachiku koji je personifikacija lojalnosti i prijateljstva. Ljudskim vrlinama koje su danas, nažalost, u ozbiljnom deficitu. Naime, ovaj pas je svog vlasnika, sveučilišnog profesora gospodina Uena svakog dana, kada se spomenuti vraćao s posla dočekivao na Shibuya stanici. Nakon mnogo godina prijateljstva između psa i čovjeka, profesor je umro. Narednih devet godina ovaj frajer od psa ga je čekao svaki dan na stanici, očekujući njegov povratak.

Mario Kart turistička tura

Nakon frenetične i ultra moderne Shibuye za nekoliko trenutaka dolazimo do njihovog downtowna, kvarta Asakusa koji je dom prekrasnog Budističkog hrama – Sensoji. Iz buke i neona do mira u samo nekoliko minuta. To je ono što ovaj grad i zemlju čini toliko posebnima. Ono što smo prvo zamijetili kod Japanaca je njihov dualizam kojim pristupaju prema životnim vrijednostima. Jako su zapadnjački orijentirani kako stilom oblačenja, kapitalističkim pristupom poslu te izrazitim potrošačkim mentalitetom no veoma je uočljiva granica koju povlače i tada predano konzumiraju svoje tradicionalne vrijednosti.

Tokijski taksi

Teško je vidjeti Japanca koji će proći kroz jednog od tisuća hramova diljem zemlje te se neće zaustaviti, dvaput pljesnuti dlanovima kako bih otjerao zle duhove, izrekao u sebi kratku molitvu te tek tada nastavio svojim poslom. I mi pljeskom dlanova pozdravljamo neke njihove bogove i zahvaljujemo se našima što imamo privilegiju biti na ovako inspirativnom mjestu. Ne može štetiti, rekli bi stari ljudi.

UREDAN ŽIVOTNI STIL NA PRVOM MJESTU

Oni iznad trideset godina znat će za brendove kao što su Sega, Nintendo i Konami na kojima smo odrasli s joystickom u rukama. Na sreću, tada smo još uvijek većinu vremena u nogama imali loptu i zamišljali da ćemo biti neki budući igrači reprezentacije. Kako uspomene iz djetinjstva romantiziramo i stavljamo na neki poseban pijedestal meni je godinama želja bila zaigrati igricu Street Fighter u njegovoj domovini. Budući da je Tokyo prepun ogromnih igraonica u kojima možete zaigrati zaista što vam srce želi davnu sam si želju i ispunio. Izabrao sam svog omiljenog lika Hondu te se vrhunski zabavio.

Street Fighter

Kako mi je žena bila izuzetno strpljiva dok sam se beskrajno dugo zabavljao na svim mogućim konzolama tako ću i ja danas morati biti oličenje strpljenja. U posjetu smo kvartu Omotesando, koji je poznatiji i kao ultimativna shopping destinacija u Tokiju. Za razliku od Ginze gdje možete naći sve premium marke poput Guccija, Balenciage, Diora i Međimurske Trikotaže Čakovec ovdje su dominantni mali nezavisni kreatori, kafići s craft kavama (pojačavam strpljenje na maksimum) te šarene Harajuku djevojke. Japanci su izrazito pomodni i veoma paze na svoj vanjski izgled te osobnu prezentaciju. Za Japanke se govori da su najbolje odjevene žene Azije. Moram istaknuti da u dva tjedna koliko smo proveli u ovoj zemlji nismo vidjeli niti jednog neuredno niti loše odjevenog čovjeka. Inače, Japanci su narod koji ima najjaču srednju klasu na svijetu, a od malih nogu im je usađena samosvijest o važnosti vanjskog izgleda.

Omotesando

Sam Omotesando je izrazito ugodan i kreiran po mjeri čovjeka s nebrojenim drvoredima, mjestima za odmor, odličnim restoranima te wending mašinama koje se nalaze na doslovno svakom koraku bilo da je riječ o poslovnim ili rezidencijalnim zonama. Navedene mašine su jedna posebna, zaista samo japanska, priča. Na svaka 23 građana postoji jedna mašina što bi značilo da ih je u Japanu nešto više od pet milijuna, a u njima se prodaje sve od sokova, kave, cigareta, juhi pa čak i piva te sakea. Sami sadržaj mašina je povoljan te dostupan svima. Jedan sok košta u prosjeku 5 kuna te smo se svako malo osvježavali dok je izbor zaista beskrajan. Imena sokova su, malo je reći, maštovita. Posjećujemo i obližnji Hajaruku koji je poznat kao okupljalište mladih. Sve je tinejdžerski šareno, klinci jedu šećernu vatu, a modni izričaj je blago reći eklektičan.

Wending mašine

Nakon shoppinga, vrijeme je za malo kulturnog uzdizanja. Muzeji su u Japanu zaista mnogobrojni te ih na izbor imate doslovno stotine. Mi smo se odlučili za Nezu Museum kojeg krasi fenomenalan vrt te predivno dizajniran prostor. Logika je sljedeća. Provedete određeno vrijeme upijajući sadržaj muzej a onda još neko vrijeme provedete u šetnji vrtovima i promišljate o onom što se vidjeli. Ima smisla, zar ne? Ovo je bio uvod u, nama osobno, neopisivu ljepotu i filozofiju zen vrtova koja će u Kyotu doživjeti svoj vrhunac. O tome kasnije.

Omotesando

Hajaruku

Nezu muzej

Nezu muzej

Nezu muzej

IMPRESIVNA ARHITEKTURA

Uskačemo u podzemnu željeznicu te hitamo prema Roppongi Hillsu i njegovom krunskom dragulju Mori Toweru na čijem ćemo 54. katu dočekati sumrak te, nadamo se, veličanstveni pogled na grad. Roppongi Hills je jedan od najvećih nekretninskih projekata na svijetu. Za isti je zaslužan gospodin Mori, jedan od najbogatijih ljudi Japana. Mori, čija je vizija bila napraviti prostor koji će omogućiti ljudima kvalitetniji život i rad, u zemlji se slavi kao nacionalni heroj. Za realizaciju mu je trebalo čak 17 godina, no nikada nije ni pomišljao odustati. Tajkun, a heroj? Da, i to je moguće – In a galaxy far far away…

Roppongi Hills

Pogled ne razočarava. Pred nama se, kao na dlanu, prostire najveći urbani prostor na kugli zemaljskoj. Zanimljivo je da čak 94 posto Japanaca živi u gradovima na prostoru nešto malo većem od savezne države Kalifornije. Razmišljamo o košnici od 38 milijuna ljudi te svim sudbinama koje se iz dana u dan isprepliću u tom tangu zvanom život. Ima neka tajna veza, za sve ljude zakon krut, kažu poznati stihovi. Kad bih vam rekao da više od osam populacija Hrvatske na prostoru jednog grada funkcionira savršeno, da na ulici nema doslovno niti jednog papirića, a u dućanima i prometnicama gužve, ne bi mi vjerovali. Zato, najbolje je da ga posjetite sami i osobno se uvjerite.

Podzemna željeznica

Prolazimo kroz Akihabaru zvanu i Electric Town. Kako mu i sam nadimak govori, Akihbara je poznata kao centar video igara, anime te manga kulture te nebrojenih dućana elektroničke opreme. Pojedine trgovine se prostiru na desetak katova i u njima je zaista moguće kupiti sve što ste ikada zamišljali pa i više od toga. Jedan kat je, naravnom, specijaliziran samo za zahodske daske. Istraživanje elektroničkih nebodera nam je otvorilo apetit. Ubrzo nalazimo izvrstan sushi restoran u kojem sve naručujete preko tableta. Jednostavno klikom odabere hranu i piće, kuhari ispred vas naprave željeno, a konobar sve ubrzo posluži. U gotovo svim restoranima pravilo je da sjedite na šanku oko kuhara te gledate kako vam spravljaju jelo. Ovo pruža jedan zaista poseban doživljaj no daje i garanciju u kakvoću i kvalitetu hrane. Nakon što smo od naručivanja skoro potrošili bateriju na tabletu odlazimo sanjati sushi.

MUZEJI PRILAGOĐENI DJECI

Miraikan

Danas je muzejski dan, dan kojemu sam se dugo veselio. Bešumnim vlakom, prolazimo kroz nebrojene nebodere te putujemo prema Odaibi, umjetno napravljenom otoku koji se nalazi u Tokijskom zaljevu. Na njemu se, između ostalog, nalazi Muzej znanosti i inovacija popularno zvan – Miraikan što u prijevodu doslovno znači Muzej budućnosti. Prvo što upada u oči je struktura posjetitelja. Doslovno svaki roditelj pod rukom drži najmanje jedno dijete. Sam program i postav muzeja je maksimalno prilagođen najmlađima. Od eksperimenata, interaktivnih radionica, mozgalica i igara, sve je u službi edukacije onih na kojima svijet ostaje. Japanci sve svoje muzeje koncepcijski prilagođavaju djeci, a roditelji umjesto u shopping centre svoje potomke izlažu znanju s kojim će sebe i svoj narod povesti u bolju budućnost.

Miraikan

Pogledali smo interaktivni globus, Hondinog robota Asima koji igra nogomet bolje od mene i kupili službene majice. Dok nitko nije gledao pitao sam androida sanja li po noći električne ovce. Namignuo mi je što je značilo da možemo nastaviti dalje. Odaiba je, između ostalog, poznata i po čestim oktanskim skupovima i sajmovima. Imali smo sreće da se u vrijeme našeg posjeta održavao jedan od najvećih.

Miraikan

Odlazimo pozdraviti dvadesetmetarskog Gundama. Da sam ovolikog transformera vidio dok sam bio klinac vjerujem da bi mi glava eksplodirala od sreće. Domaći klinci ga samo okrznu pogledom i nastave dalje. Prije ručka treba dati i intervju japanskog televiziji. Hvalim Odaibu i japanski narod te ih pozivam da dođu na Jadran i opuste se. Klanjaju se i zahvaljuju. Klanjam se i ja.

Televizija

Gundam

Odaiba Auto Show

U sretnom položaju

Team Lab Muzej

Team Lab Muzej

Team Lab Muzej

Digitalne šume i rijeke? Digitalna umjetnost? Zvuči nemoguće. E, nije. Team Borderless koji se sastoji od nekoliko japanskih umjetnika napravio je prvi digitalni muzej na svijetu. Isti se sastoji od pedeset radova koji su bili razbacani po svijetu da bi se ne kraju ujedinili u ovom 10 tisuća kvadratnih metara velikom, interaktivnom muzeju. Ime Borderless dobio je budući da se svi navedeni radovi interaktivno nastavljaju jedan na drugog. Kao i u Muzeju Budućnosti, prostor je pun djece koja se upoznaju s digitalnim svijetom kroz razne interaktivne igre. Japanci se s tehnologijom upoznaju već od malih nogu i ona im, vrlo rano u životu, postaje sastavni dio svakodnevnog života.

Poruke mira u Ueno parku

ŠEĆER ZA KRAJ

Podzemna nas lansira do kvarta Ueno gdje uživamo u jednom od najvećih javnih parkova u gradu. Posjećujemo ogroman buvljak, gledamo ulične zabavljače, pijemo kavu te jednostavno promatramo lokalce. Naravno, i u parku postoji predivan hram u kojem prolazimo kroz mnogobrojna tori vrata koja bi nam trebala donijeti sreću. Toliko se dobro osjećamo da su nam se želje očito momentalno ispunile.

Tori vrata

Današnji izvrstan ručak se sastoji od nekoliko vrsta jela lijepo serviranih u bambusovim košarama. Za ljubitelje slatkog bitno je naglasiti da se u Japanu neće dobro provesti budući da je izuzetno teško naći bilo što iole slatko. Njihovi kolači se sastoji od zaista malo šećera te smo dobili dojam da je jesti slatko nešto što je njima neshvatljivo i totalno strano. Jedna dobra šampita bi ih totalno izludila. ‘Slatko’ koje smo probali je dosta skupo, no dolazi zapakirano i prezentirano poput najboljeg francuskog parfema. Strast kojom pristupaju prema prezentaciji pa i naoko nevažnih stvari je zaista inspirirajuća. Moram priznati da se čovjek sa zadovoljstvom odvoji od svojeg novca kada vidi da se druga strana potrudi kako bi mu ponudila za taj isti novac određenu vrijednost. Umjetnost prodaje se ovdje posvećeno prakticira.

Mochi desert

Inače, vrijeme ručka u Japanu obilježava ogromna gužva u restoranima. U redu se čeka i preko 45 minuta, no sve se odvija jako ležerno i mirno. Kao da se nikome nigdje ne žuri, a nervoza ne postoji ni u tragovima. Još jedna predrasuda srušena. Dan završavamo na pomodnoj Ginzi i najvećoj robnoj kući u Aziji, Ginzi Six. Tokyo nam se nudi u svoj svojoj raskoši. Sutra je dan kada odlazimo iz glavnog grada i krećemo istraživati tradicionalni Japan, sela i manje gradovi. Je li učitelj Miyagi govorio istinu? Je li Tom Cruise zaista posljednji samuraj? Predstoji nam saznati…

Dobre vijesti putuju brzo

Svatko od nas mašta o putovanju na kojem će vidjeti nove krajeve, upoznati novu kulturu i isprobati autohtone delicije, pa čak i šopingirati. Putovanja oplemenjuju živote, donose iskustva, bude emocije i prema svim istraživanjima jedno su od većih veselja. S putovanja se može donijeti mnogo toga što se vrlo lako može pretočiti u trajne uspomene.

Želite li i vi imati baš takve sjajne doživljaje, znamo najbrži način da dođete do njih i otputujete na destinaciju iz svojih snova. Kako? Vrlo lako: plaćajte Addiko Mastercard® karticama i osvojite putovanje po izboru u vrijednosti 30.000 kn i druge vrijedne nagrade. Više o nagradnoj igri Addiko banke saznajte OVDJE.

Powered by:

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba