PREMIJERA

Pogledale smo novu predstavu &TD-a “Zašto šutiš?” u kojoj glume samo dvije osobe, a govora gotovo i nema

“Zašto šutiš?” je nova predstava na repertoaru zagrebačkog kazališta &TD, a mi smo iskoristile prvu priliku da je odemo pogledati

Redateljica Lea Anstazija Fleger napravila je predstavu u kojoj ima vrlo malo govora, u njoj glume samo dva glumca, a publika sjedi na sceni. Već je to bio dovoljno intrigantan opis da odemo pogledati kako su Katarina Strahinić i Robert Španić odglumili par koji u tek nešto više od sat vremena predstave prolazi razne složene životne situacije s kojima se može susresti jedan mladi par.

U centru predstave je zapravo komunikacija, a evo kako je izgledala naša komunikacija nakon predstave.

Nives: Bok Veronika, kaj ima? Kad si zadnji put bila u &TD-u? Ja prije duge tri godine na “Teškoćama s izražavanjem”.

Veronika: Bok Nives. Zadnji put sam bila na Kurspahićevom komadu “Teror tolerancije”. Nemam naviku ići u &TD što je prava šteta iz više razloga. Prvi je taj što mi je u kvartu. Stignem popraviti to?

Nives: Naravno. Dobro smo počele sinoć s premijerom “Zašto šutiš?” Lee Anastazije Fleger. Kako ti se svidjela predstava?

Veronika: Još jednom me podsjetila na to kako je komunikacija između dvoje ljudi vjerojatno razumljiva samo njima, dok mi promatrači možemo misliti što god hoćemo. Haha. Šalim se, sviđa mi se komad, dobro je osmišljen bez obzira na to što dosta teško podnosim šutnju takvog tipa.

Nives: Slažem se. Jako mi se svidjelo koliko se toga dogodilo u tako kratkoj predstavi u kojoj gotovo uopće nema govora. Katarina Strahinić i Robert Španić su tu imali težak zadatak, ali dosta dobro su to odradili. Slažeš se?

Veronika: Ma odlični su bili, cbaš mislim kako su zapravo cijelu predstavu u pokretu, ipak je to sat i pol vremena. Scenografija tj. publika kao dio scenografije?

Nives: Meni je to dobro. Komunikacija između jednog para je nešto intimno, a taj svojevrsni ulazak publike u njihov životni prostor mi čini priču još intimnijom. Iako, moram priznati, neke situacije u radnji su bile malo prepatetične za moj ukus. I glazba mi je na super način doprinosila opipljivosti njihovog odnosa.

Veronika: Koje koje, daj mi reci barem jednu. Reklama za Nutellu? Glazba je bila super, Milorad Stranić, čini mi se da je baš sjedio pored nas. Čuj, situacije su definitivno klišejske što me opet stavlja u poziciju da bih trebala prihvatiti takvo ponašanje kao normalno. Kao normalno je da netko ode i da se nakon tri godine vrati?

Nives: Haha, za mene nije, ali u to neću ulaziti. Nego, kad smo kod povratka nakon tri godine, odlično su mi riješeni ti prijelazi i veliki vremenski razmaci u tako kratkoj predstavi. Detalj s radio prijemnikom je baš dobra ideja.

Veronika: Je, u prvom slučaju. U drugom, ipak nije prošlo ni devet mjeseci. Zanimljiva mi je dinamika uz tako malo priče, zapravo mi se jako sviđa neverbalna forma. Ne sjećam se kad sam tako nešto gledala. Poznaješ glumce?

Nives: Katarinu sam znala gledati na ispitima dok je još bila na Akademiji, a Roberta još nisam gledala. Sviđa mi se. Nego, što gledamo iduće? Sezone polako završava.

Veronika: Dobri su, fakat, svidjeli su mi se oboje. Sezona se bliži kraju, ovo je bila zadnja premijera u &TD-u, a mene koncem godine očekuje “Svaki tvoj rođendan” u HNK i baš se radujem. Iduću zajedničku premijeru slobodno izaberi ti, možda možemo dati šansu nekom drugom kazalištu, što kažeš?

Nives: Možemo, da. Imamo ih još puno na listi. Još kad bi tjedan imao više dana, a dan više sati…

Veronika: Budemo vidjele što će se događati u Gavelli i u Teatru Exit. A sad, spremimo se za blagdane i odahnimo na kratko.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba