Pogledale smo "Blue Moon" u Kerempuhu pa smo se malo dopisivale o predstavi

Predstava prema romanu Damira Karakaša, igra u kazalištu Kerempuh, a Veronika i ja smo je jučer napokon pogledale

Blue Moon je inače roman iz 2014. kojeg potpisuje uspješni hrvatski pisac Damir Karakaš. Tekst knjige za predstavu je prilagodio sam u suradnji s redateljem Borisom Liješevićem i Dinom Vukelić, a čim smo vidjele plakat s Rakanom Rushaidatom, Veronika i ja smo kupile karte za predstavu i otišle je pogledati. Nakon svega, još pod dojmom, malo smo se dopisivale pa evo kako nam je bilo.

Veronika: Dobro jutro, Nives. Jučer si izletila iz Kerempuha kao da te netko goni pa nismo stigle ni razmijeniti impresiju ili dvije. Blue Moon, Damir Karakaš, Dobro jutro, Hrvatska!

Nives: Veronika, bilo je pola 10, do 10 moram biti u krevetu. Ne kužim kaj ti nije jasno. Da, Blue Moon. Nisam čitala knjigu Damira Karakaša prema kojoj je napravljena predstava. Jesi ti?

Veronika: A ja sam išla u 6:30 na jogu, tako da sam isto kasnila sa spavanjem. Well, nisam čitala knjigu, ali me pljusnuo flashback jer sam prošle godine u Gavelli gledala Sjećanje šume, koja je također režirana prema njegovoj knjizi. I ponovno je u fokusu odnos otac i sin s kojim nije nikako zadovoljan. Dakle, nakon ZKM-a ponovno jedna predstava u kojem otac “ne podnosi” sina.

Nives: Zanimljiva mi je bila i paralela između oca i djeda. Posebno kako Rakan Rushaidat pritom dobro balansira između uloga odraslog čovjeka i djeteta. I mijenja dijalekt u trenu.

Veronika: Rakana jako volim i uvijek me s nečim iznenadi. Ovog puta je to bilo s dvije uloge, ali i s lakoćom koju je imao dok je plesao i frajerisao se po Kulušiću. Ni ti ni ja nismo dejtale za vrijeme Kulušića, još smo bile klinke.

Nives: Nismo, ali moja mama je. Uvijek mi je bilo uzbudljivo slušati o tom vremenu u Zagrebu. Što kažeš na glazbu u predstavi?

Veronika: As I walk along I wonder what went wrong with our love, a love that was so strong. And as I still walk on, I think of the things we’ve done together, a while our hearts were young. Obožavam.

Nives: Divan ti je glas. Mirela Videk mi je bila preslatka, a i Vilim Matula je super.

Veronika: Vilim Matula. Sad mi se zaredalo nešto predstava u Kerempuhu i samo ga promatram, uvijek taj neki polunervozan smješak i taj govor. E da, Mirela je preslatka, otkud ju znaš? Ja ju prvi put gledam.

Nives: Pa hello, Mirela i ja smo obje iz Bedexa. Gledala sam je još na Akademiji, a onda i kasnije u raznim predstavama. Zadnje u sjećanju su mi ThisCasting teatra Rugantino i Sutra nije novi dan teatra Exit.

Veronika: Dobro, nisam gledala ništa od toga, ali sada ću otvoriti oči. Je li njoj ono prava kosa ili perika? Ja brijem da je perika, pitam jer nema tko se sinoć to nije pitao…

Nives: Hahah. Perika je, ali super joj stoji. Nego, kaj iduće gledamo?

Veronika: Imam dobru preporuku za Gavellu i Ljubavna pisma Staljinu, a mogle bi produžiti korak do &td-a, navodno se isplati pogledati Katalonca. Nego Nives, jesi se barem nasmijala sinoć? Ja sam se dobro pocepala na prizor dvostrukog sprovoda.

Nives: Pa moram priznati da mi je bilo teško smijati se na temu ustaša i partizana ne samo zato što mislim da nije smiješna nego zato što mislim da je potrošena, ali bilo je par smiješnih scena.

Veronika: A ja sam odustala već odavno da ćemo se od tih tema odmaknuti. Ali isto tako volim vidjeti kako diše koje kazalište.

Nives: Slažem se. I mislim da Hrvati to vole vidjeti.

Veronika: Nives… Mi smo isto Hrvati. Hahaha. Ljudi, Blue Moon, ako ništa onda zbog povratka u doba Kulušića i famoznog Rakana.