PUTOPIS

Petra je posjetila Zelenortske otoke na kojima ćete se gubiti u vremenu, izvrsnoj hrani i družiti sa srčanim domaćinima

Petra Gajica (@shtrudlica) neko je vrijeme provela na famoznim Zelenortskim otocima, a za Super1 odlučila je podijeliti priču o svojoj sasvim posebnoj avanturi

Prvo pitanje koje mi postave ljudi koji me ne vide po nekoliko mjeseci glasi – kamo ideš na sljedeći put? Nakon rujanskog road tripa po Toscani gdje sam većinu vremena jela i pila sve što se našlo na putu od Firenze do Pitigliana, došlo je vrijeme za zimsko putovanje. Idealan odabir bili su Sejšeli.

Tri su glavna otoka, a najviše vremena bih provela na najmanjem od njih Le Digue koji izgleda kao instagramski #BuyATicketNeverReturn klišej. Mjesto je to bez automobila, strke, stresa i previše turista, rekla bih afrička Silba. Jedini problem? Sejšeli su idealni za posjetiti tijekom cijele godine, ali ne preporučuje se da se ide u prosincu i siječnju radi najveće mogućnosti za kišu.

Vale do Paul

S obzirom na to da je AccuWeather tjedan dana prije puta nemilosrdno pokazivao mrske riječi cloudy i showers, izvukla sam svog asa iz rukava – Zelenortski otoci, jedno od onih mjesta koje sam željela posjetiti zadnjih dvadesetak godina, i to još otkad sam kao tinejdžerka gledala dokumentarac o afričkim otocima gdje ljudi pjevaju sjetne pjesme, a sretno žive. Kako su relativno blizu, a temperatura im je idealna tijekom cijele godine, vječno su ležali u ladici ‘budem uskoro, ima vremena’. Kakva greška!

Presjedanje i Lisabon kao genijalna uvertira

Miradouro de Santa Luzia, Lisabon

Zelenortski otoci smješteni su u Atlantskom oceanu oko 570 kilometara od obale Afrike. Iako relativno blizu, s obzirom na lošiju povezanost Zagreba najbolja opcija pokazala se Zagreb – Beč – Lisabon – Zelenortski otoci. Ako vam to zvuči kao previše presjedanja za jedan dan, preporučujem opciju dvodnevnog ostanka u Lisabonu za koju sam se i sama odlučila. Ako ostajete u Lisabonu – vožnja tramvajem 28, škampi u Ramiru, fado u Tasca do Chico, đir po Alfami, doza hipsterluka u LxFactory, zalazak sunca na nekom od vidikovaca and you are good to go.

Kako samo ime države govori riječ je o arhipelagu koji se sastoji od 10 različitih vulkanskih otoka. Upravo je njihova različitost ono što Zelenortske otoke čini idealnom destinacijom na kojoj svaki tip putnika može pronaći nešto za sebe. Najpoznatiji otoci su Sal i Boa Vista koji se nalaze u all-inclusive ponudama britanskih turističkih agencija te funkcioniraju kao takozvane charter destinacije. Kako su pijani Britanci pojava koju izbjegavam od Hrvatske do Jugoistočne Azije, odlučila sam preskočiti Sal i Boa Vistu unatoč tome što su plaže zaista izgledale prekrasno.

Maio – No stress

Odluka je pala na četiri otoka, Santo Antão, São Vicente, Praia i Maio. Iako inače nisam sklona prevelikom planiranju, činjenica da trajekti i avioni prometuju samo određenim danima te se karte prodaju vrlo brzo, smanjila je moju urođenu kaotičnost tako da smo glavna kretanja između otoka morale isplanirati unaprijed. Slogan Zelenortskih otoka je ‘No Stress’ – i zaista, jednom kada na Binter Airlinesu uzmete sve aviokarte koje su vam potrebne za island hopping, Zelenortski otoci su meditativno-fjakovska oaza u kojoj se gubite u vremenu, izvrsnoj hrani i srčanim osmjesima domaćina.

Početak beskrajno lijepe avanture

Pogled trek Ponta do Sol

Sletjeli smo u Mindelo na otoku São Vicente, a kako nam je prva destinacija bila Santo Antão nismo se zadržavale u Mindelu već smo odmah s aerodroma otišle na trajekt. Santo Antão, drugi najveći otok u arhipelagu je raj za planinare. Na otoku smo provele tri dana, a boravak je završio sa svečanim obećanjem da ćemo se jednom vratiti i isplaninariti sve do jednu preostalu stazu. Kuća u kojoj smo spavale nalazila se u Vale do Paul, najplodnijoj dolini koja hrani cijele Zelenortske otoke.

Plodna dolina

Tako je hranila i nas jer smo u svom vrtu imale banane koje smo samo trebale ubrati za doručak. Vale do Paul je ljepota netaknute zelene i bujne prirode koja je u svojem bogatstvu jednostavno čarobna. Iako naseljena, kuće u njoj se stapaju s krajolikom i imate osjećaj kako su ljudi koji žive u dolini ostvarili idealnu simbiozu s prirodom.

Fontainhas

Rute za planinarenje su zapravo putevi po kojima lokalci idu od sela do sela. Neka sela su međusobno spojena i putevima po kojima mogu proći automobili dok se do nekih dolazi samo pješice. Kada hodate po njima, uz ostale planinare, srest ćete i djecu koja se vraćaju iz škole, ljude koji sa svojim magarcem idu u dućan do susjednog sela ili bakicu koja nosi voće u košari na glavi. I da, svi će biti u boljoj formi i puno brži od vas koliko god se brzo penjali na Sljeme vikendom! Mi smo obavile dva najpoznatija treka na otoku.

S obzirom na to da je prvi dan bilo hoće-neće-kiša vrijeme odlučile smo se za trek koji počinje u mjestu Ponta do Sol te vodi do Chã de Igreja. Ponta do Sol ugrubo, prevedeno na hrvatski znači ‘točka sunca’, pa smo se nadale da će nas tamo i dočekati sunce. Inače, po cijelom otoku se kreće s alugerom, dijeljenim kombi taksijem koji možete pronaći u svakom selu ili zaustaviti na cesti te se za desetak kuna prevesti do željene destinacije. Alugeri kreću svakih desetak minuta, redovni su, čisti i nikada nije prevelika gužva. Aluger : ZET, 1:0.

Ponta Do Sol

Sunce nas nije dočekalo u Ponta do Sol, ali je bilo dovoljno neće-kiša da smo se odvažile na šestosatno hodanje. Nakon petnaestak minuta ostavile smo Ponta do Sol iza leđa i došle do spektakularnog puta na kojem ste s jedne strane okruženi zelenim planinama, a s druge strmim liticama i plavetnilom oceana. Nakon otprilike sat vremena dolazi se do Fontainhasa, pitoresknog sela koje sa svojim šarenim fasadama boje Kiki bombona izgleda poput fatamorgane.

Barovi i restorančići su zapravo privatne kuće gdje će vas rado ugostiti

Kuće u Vale do Paulu

U Fontainhasu kao i u svakom drugom selu na putu možete kupiti nešto za popiti ili pojesti. Barovi i restorančići su zapravo privatne kuće te bili gladni ili ne, ljubazni lokalci će vas ponuditi da nešto pojedete ili popričate s njima. Na Zelenortskim otocima službeni jezik je portugalski, a uz to se govori i kreolski. Znanje engleskog vas neće daleko dovesti, tako da je poželjno da pričate neki od romanskih jezika i ekspresivno mašete rukama kada objašnjavate što želite.

Ponche

Put nas je dalje odveo do mjesta Corvo, do kojeg se dolazi križnim putem te Formiguinhasa, gdje smo nakon tri sata hodanja sjele u Isabelin bar popiti sok od manga. S obzirom na to da je u tom trenutku počela lagana kišica pala je odluka da ćemo se vratiti istim putem natrag do Ponta do Sol i uhvatiti jeftiniji aluger do doma. Sjećate se onog križnog puta? Na povratku sam shvatila da je riječ o usponu koji je sa svakim korakom postajao sve strmiji, sve dok nisam imala osjećaj da se penjem pod 90 stupnjeva. Večer smo završili povratkom u naše selo te odličnom morskom večerom uz ponche maracuja – rakiju od marakuje koja je zapravo najbolji alkohol ikada, pa ostatak puta nije imalo smisla piti išta drugo.

Sve čari famozne catchupe, nacionalnog jela koje morate kušati

Catchupa

Kako bi bile spremne za drugi trek naši domaćini su nam ujutro pripremili nacionalno jelo catchupa, miks kukuruza, graha, mesa, kasave, batata i još niza sastojaka uz dodatno jaje. Energija je zagarantirana. Catchupa se jede za doručak, ručak i večeru te je bila jedna od mnogih koje smo pojeli kroz dva tjedna. Svako mjesto ima svoju varijantu, a nama su sve bile za polizati prste. Trbuha punih catchupe uputile smo se na drugi trek od Cove kroz Vale do Paul do Pombasa. Do Cove se dolazi alugerom te se ova početna točka nalazi iznad oblaka. Potpuno zaluđena pogledom odlučila sam se voziti na stražnjem otvorenom dijelu pick up trucka i svakih pet minuta lupati po krovu kako bi signalizirala da se stane. Vozač me je mrzio do kraja puta, ali nisam kriva, pogledajte slike.

Vale do Paul

Od Cove, silazni put nas je vodio kroz plantaže avokada, manga, banane i kave, a pogled u daljinu je pucao na ocean. Umjesto trosatnog spusta, spuštali smo se pet sati kako bi upili sve oko sebe jer je svaki kadar bio najljepši ikada. Zadnjih sat vremena put prolazi kroz naseljena mjesta gdje smo kupili svježu guavu i naranče, popričali s lokalcima i zaključili da su ljudi sa Zelenortskih otoka među najljubaznijima i među najljepšima na svijetu. Visoki, predivne puti, kovrčave kose, vretenastih mišića, vrlo često sa zelenim očima i prirodno plavom kosom, izgledaju kao genetski savršeni ljudi koji postoje zato da bi svi ostali imali komplekse. Ako mi ne vjerujete, guglajte.

Rodno mjesto Cesarije Evore poseban je doživljaj

Mindelo Cesaria

Noć u Mindelu, rodnom mjestu Cesarije Evore, iskoristile smo za posjet jednom od brojnih barova sa živom glazbom i sjajnom morskom hranom gdje sam pojela gulaš od školjke buzio. O popularnosti ove bosonoge dive svjedoče i brojni murali i grafiti s njezinim likom koji se mogu vidjeti u svakom gradu. Kako je bila nedjelja, svirka koja inače ide dugo u noć završila je oko ponoći što nam je bilo idealno s obzirom na jutarnji avion za gradić Vila do Maio preko Praie. U Praiu smo sletjeli u ranojutarnjim satima što nam je dalo dovoljno vremena da istražujemo grad do večernjeg leta za Maio.

Mercado de Sucupira

Kada želiš doživjeti grad, a imaš samo nekoliko sati, postoji samo jedno pravilo – otiđi na tržnicu. Mercado de Sucupira je otvorena tržnica koja predstavlja antropološki portret Zelenortskih otoka. Šarena, glasna, prijateljska, ova tržnica je labirint na dva kata koja vas opčinjava s mirisima i okusima. U nemogućnosti da kupimo hranu i nosimo je na avion, na donjem katu smo pojele novu varijantu catchupe, a na gornjem popile svježi kokos koji je netom bio otvoren pred nama s mačetom.

Tržnica

tržnica 4

Da ovi ljudi ne znaju ni što je komercijalni turizam ni što je pokvarenost, pokazala nam je gospođa od koje smo kupili kokos koja je zaključila da prvi otvoreni kokos nije dobar i bolje da ga ne pijemo i veselo nam izmačetala drugi. Nakon sat vremena sjedenja na špici i promatranja ljudi, brzinskog šopinga u kojem sam našla afrički kaputić kao saliven za mojih metar osamdeset, bilo je vrijeme za najkraći let na svijetu – Praia – Maio, vrijeme polijetanja 15:24, vrijeme slijetanja 15:34.

Osjećaj je kao da ste kod vlastite kuće

Porto Ingles

Maio je sve ono što su bili Sal i Boa Vista prije nego što je došao turizam. Rekla bih da je na Maiu vrijeme stalo, ali zapravo ovdje vrijeme nikada nije ni krenulo. Na Maiu se nikada ništa ne događa, a događa se sve što se treba događati u životu. Na Maio dođete kao turist, a odlazite s osjećajem da ste postali stanovnik. Na Maiu nema hotela pa koji god od smještaja odabrali, osjećat ćete se kao doma. Pa čak ćete i u restoranima imati osjećaj da ste došli jesti kod mame, bake ili one lude tete koja je živjela u Argentini i nekada popije previše pa je smiješna jer se blamira.

Porto Ingles
Porto Ingles

Glavni gradić u kojem većina stranaca nađe smještaj je Vila do Maio, također zvan Porto Ingles s obzirom na to da je godinama služio Englezima kao luka za izvoz soli. Mi smo bile smještene u Kaza Tropical koju vodi Australka koja je živjela na jedrilici s partnerom i djecom između juga Europe i sjevera Afrike. Jednom kada su došli na Maio nikada nisu otišli. Uz nju poznati stanovnik je i skipper Hans Peter, osunčani Nijemac dubokih bora i novog gebisa, koji će vam odmah po dolasku pokušati prodati jedrenje oko otoka, ona argentinska teta s mužem Talijanom u čijem je restoranu kvaliteta hrane obrnuto proporcionalna promilima u njihovoj krvi. Maio je prepun zanimljivih likova koji su došli i odlučili ostati jer Maio zaista ima nešto magično.

Silina mora i valovi od preko dva metra

Plaža Bitche Rocha

Prvi dan odlučili smo istražiti plaže koje se nalaze u blizini. Glavna plaža u Porto Ingles je Bitche Rocha, kilometarska plaža koja je sigurna za kupanje i na koju u popodnevnim satima dolaze ribari u drvenim brodićima s dnevnim ulovom. Na ostalim plažama na otoku nije preporučeno plivanje u dubokom. Naime, na Maiu se nikada ne smije zaboraviti da se nalazite usred Atlantskog oceana, da su valovi od preko dva metra svakodnevna pojava, a struja toliko jaka da vas može odvući u sekundi.

Znate kako Hrvati pričaju viceve o Česima na luftićima? E tako se priča o turistima koji ne slušaju upozorenja o silini mora na Maiu. Unatoč tome, plaže su spektakularne i sjajne za sunčanje s obzirom ne to da temperatura rijetko prelazi 30 stupnjeva, za šetnje ili trčanje po plaži ili jednostavno za ono što tako često zaboravljamo raditi – ništa. Na većini plaža ćete tijekom cijeloga dana sresti tek nekoliko ljudi tako da je obećani ‘No stress’ zagarantiran.

Obilazak otoka

Sam gradić Vila do Maio je uspavano, preslatko mjesto s pomalo pohabanim šarenim fasadama i životinjama koje slobodno hodaju po cesti. Nakon prvog dana prestanete se čuditi kravi ispred dućana, kozliću koji šeće gore dolje niz ulicu ili kokošima koje znaju doći i do aerodroma. Na Maiu je free range meat zaista free range. Svaka treća kuća ima ispred roštilj, tako da ako navečer ne želite ići u restorane možete pojesti nešto sa stanovnicima Maia za manje novaca.

Plaža

Glavni specijaliteti na otoku su uz neizostavnu catchupu, tuna, gof i hobotnica pripremljeni na grilu ili kao carpaccio te cabrito ili kozlić. Kozlića ne mogu jesti ni kada se zove kozlić, a kamoli kada zvuči tako slatko kao cabrito tako da nisam probala ovaj specijalitet, ali riba koja je to popodne izvučena iz mora je jednostavno izvrsna te košta oko pet eura.

Problem nedostatka vode i gdje je ta kiša?

Barreiro šarene fasade

Na Maiu ljudi žive vrlo jednostavno. Veliki broj muškaraca su tradicionalni ribari, dok su žene oformile i vode lokalnu solanu i tvornicu kozjeg sira. Proizvodi su ručno rađeni, bez umjetnih dodataka tako da za svu hranu na ovom otoku možete biti sigurni da jedete kvalitetno i zdravo. Najveći problem otoka jest nedostatak vode koji kroz godine zbog klimatskih promjena postaje sve izraženiji te su nam stanovnici pričali kako više ne mogu održavati vrtove s povrćem jer jednostavno nemaju dovoljno vode za zalijevanje, a kiša više ne pada skoro nikada.

Kako bi bolje upoznale cijeli otok jedan dan smo unajmile auto te krenule u đir. Prvo smo posjetile tvornicu sira u Ribeira Dom Joao gdje smo kupile dva kozja sira Keijo de terra o čijoj kvaliteti govori činjenica da smo ih pojeli u sat vremena. Ako je tvornica zatvorena, kao što je bila u našem slučaju, dovoljno je pitati nekog od stanovnika da je jedna od vlasnica dođe otvoriti i vrlo brzo ćete imati svoj sir u rukama i novo poznanstvo.

Obilazak otoka, dječji vrtić

Posjetile smo i Barreiro koji je možda najpoznatije mjesto na otoku po pitanju šarenih fasada. Svaka kuća je druge boje, jedna veselija od druge, tako da zaista morate biti dobrog raspoloženja kada šećete kroz ovaj mali bombongrad. U koji god gradić dođete djeca će vas tražiti chupachupa tako da se opremite u lokalnom dućanu sa slatkišima prije vožnje otokom i bit ćete nagrađeni osmjehom. Prošle smo još kroz mjestašca Cascabulho i Morrinho da bi dan završile na večeri u Calheti, još jednom pitoresknom mjestu gdje je tuna baš skočila iz mora na tanjur za savršeni završetak dana.

Vila do Maio obilazak otoka

maio 6

Napuštene sunčane plaže, izvrsna hrana, ljubazni ljudi učinili su svoje tako da smo produžili ostanak na Maiu za dva dana do sljedećeg aviona, sve dok nije došlo vrijeme za vratiti se doma. Na aerodromu sam kupila Chã vino s otoka Fogo, napravljeno od grožđa koje se uzgaja unutar vulkanskog kratera aktivnog vulkana. Unatoč velikoj želji nismo stigli posjetiti i ovaj otok tako da je ovo vino savršen suvenir za nazdraviti za neki sljedeći put na Zelenortske otoke, destinaciju koja definitivno ne treba pripadati u ‘budem uskoro, ima vremena’ ladicu.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba