PUTOPIS

Petra je jedna od najljepših turističkih atrakcija svijeta, no ima mračnu stranu o kojoj nitko ne govori

Mija Dropuljić otkriva nam drugu stranu sve popularnije destinacije u Jordanu, izgubljenog grada Petra

Izgubljeni grad Petra ne ubraja se samo u najpoznatije jordanske atrakcije, on se nalazi na samom vrhu bucket liste svakog ljubitelja putovanja. Jedno od sedam modernih svjetskih čuda često je proglašeno onom destinacijom koju obavezno u životu moraš posjetiti. Ljepota Petrinih ružičastih stijena, mističnost njenih kamenitih ulica, drevna povijest i arhitektonska čuda očaravaju na prvi korak i obuzimaju posjetitelja na način koji je teško objasniti.

Ali u jednom trenutku skineš te ružičaste naočale i ugledaš jednu posve drugu stranu Petre, onu o kojoj rijetko tko piše. Jer Petra tako lako zavodi i vješto skriva svoju mračnu stranu.

Otkako je poznata low budget avio kompanija uvela redovne letove za glavni jordanski grad Amman, sve više turista hrli u ovu popularnu zemlju, čak mogu reći kako je Jordan postao jedna od dražih destinacija hrvatskih turista. Većini je glavni cilj vidjeti Mrtvo more i pustinju Wadi Rum, ali glavna i vodeća atrakcija je svakako Petra, nezaobilazna jordanska znamenitost o kojoj maštaju svi ljubitelji putovanja, drevne povijesti i Indiane Jonesa.

Jordan sam posjetila u prvom valu novouspostavljenih letova iz Budimpešte i nipošto nisam bila drugačija od svih drugih turista. U našem tjednom planu Petra je zauzela glavno mjesto, no tada nisam znala da ću taj stoljećima izgubljeni grad napustiti s gorkim i ljepljivim osjećajem u ustima koji je moje oduševljenje ljepotama Petre uspio staviti u drugi plan.

Ovdje neću pisati o njenoj drevnoj i bogatoj povijesti, o svim njenim ljepotama, o izgubljenom svijetu koji se i dalje unatoč velikom broju turista čini posve nestvaran. Sve to o Petri je neosporno, ali…

U Petru smo ušli u ranim jutarnjim satima kako bi izbjegli najveću gužvu i u miru propješačili do samostana koji se nalazi na njenom vrhu, a do kojeg vodi preko 800 stepenica. Čim zakoračiš u Petru zaboraviš na sve oko sebe, hodaš posve zaprepašten, moglo bi se čak reći i začaran. Dugi kanjon koji vodi do Petrinog najpoznatijeg dijela, maestralne riznice, svakim korakom ostavlja bez daha.

No, ništa, ali ništa te ne može pripremiti na samu riznicu koja se sramežljivo skriva iza kanjona. To je definitivno jedan od najljepših prizora u mom putoholičarskom životu. I onda se kreneš penjati do samostana, misleći kako si najljepši dio već vidio. Muku mučiš po tim stepenicama. Vruće ti je, vjetar raznosi pijesak na sve strane. I onda se ispred tebe pojavi slika koje ćeš se sjećati cijelog života.

Tako posve očarani krenuli smo se spuštati te smo uživljeno putem izmjenjivali dojmove. Gužva je postala sve veća i veća, a mi smo spuštajući se niz stepenice počeli sve više uočavati mnogobrojne turiste koji se do samostana penju jašući magarce. Mnogi od njih su bili itekako sposobni sami se popeti do vrha.

Uz put smo ugledali prljave bebe koje leže na tepisima gdje se prodaju kineski suveniri. Nakon što smo se spustili, odlučili smo napraviti pauzu i pojesti svoje sendviče. Sjeli smo, predahnuli i počeli promatrati ljude oko sebe. I tada su naše ružičaste naočale pale.

Ugledali smo jednog lokalca kako na obližnjim stijenama mlati svog magarca ogromnim drvenim štapom. Ugledali smo magarce s otvorenim ranama. Ugledali smo oko sebe hrpu posve neuhranjenih pasa koji uokolo hodaju podvijenih repova, skrivajući se od lokalnih klinaca koji ih svaki malo mlate. Svu hranu koju smo imali sa sobom tada smo podijelili s njih par.

Došli smo ponovno do predivne riznice, želeći još malo uživati u njenoj ljepoti. Odlučila sam popeti se na pokoju stijenu kako bih je vidjela s više visine. Ujutro nam je na istom mjestu prišao neki klinac tražeći od nas 20 eura kako bi se popeli gore, govoreći kako tamo možeš samo sa službenim vodičem. Iskreno u tom trenutku nisam uopće razmišljala o tome što je rekao i koliko ta rečenica izgovorena iz usta 12-godišnjaka nema smisla, samo smo nastavili dalje, opijeni ljepotom koja se prostirala ispred nas.

Popodne tog klinca nije bilo te smo se počeli penjati. No, na jednom dijelu je stajao drugi dečko, braneći nam pristup. I on je tražio novac. Znajući da je to samo iskorištavanje naivnih turista, odustala sam i uživala u pogledu koji je bio ispred mene. U tom trenutku je u društvu spomenutog klinca od jutros došla jedna djevojka te se popela do samog vrha. On ju je cijelo vrijeme slikao.

Ona se spustila kad smo mi već bili dolje, no uočili smo da se nešto čudno događa. Opkolili su je tri tinejdžera i jedan stariji dečko, tražeći od nje novac, na posve neprijateljski način. Shvatili smo da putuje solo. Uskočili smo u pomoć i ona je držeći se nas izašla iz Petre bez dodatnih neugodnosti.

Dok smo ujutro kanjon prošli posve uzbuđeni, na izlasku riječ nismo prozborili. Samo sam gledala u konje koji cijeli dan vuku kočije, pred očima su mi bili prestrašeni psi, a zvukove magarca kojeg tuku nisam mogla izbaciti iz glave. I onda smo na samom ulazu vidjeli veliku ploču na kojoj stoji da se svaki slučaj zlostavljanja životinja prijavi.

Ujutro smo nastavili svoj put do Wadi Ruma s vozačem koji je polagano počeo otkrivati istinu o Petri. Kasnije sam dublje počela istraživati o fenomenu takozvanog izgubljenog plemena Petre i otkrila njenu posve drugačiju stranu, onu koju niti jedna agencija ni filtrirane Instagram fotke ne pokazuju.

Mnogi su uvjereni kako su stanovnici Petre beduini, no u pitanju je jedno drugo pleme pod nazivom bedul (u prijevodu “oni koji su odvojeni”) oko čijeg porijekla stanovnici Jordana i dan danas imaju dvije verzije – jedna priča govori kako je u pitanju gypsy pleme iz Indije, dok drugi vjeruju da potječu od jednog židovskog plemena.

Koja god verzija bila istinita, ostaje činjenica da je oko 50 članova tog plemena prije stotinjak godina došlo u Petru i tamo živjelo s beduinima. Kako je turizam sve više rastao, došlo je do iseljavanja stanovnika Petre, no beduli, koji danas broje oko 1000 članova, nisu htjeli napustiti svoje špilje. Vlast je sagradila čak poseban grad za njih, no veliki dio njihovih članova nije se uspjelo prilagoditi novom načinu života.

Uvidjevši koliko Jordan zarađuje od turizma, htjeli su dio svog kolača. Jer upravo beduli su oni koji jedini znaju svaki kamen, svaki prolaz i svaku špilju u Petri. Dio njih i danas živi u nekadašnjih grobnicama Petre i znaju sve njene tajne. Jordanska vlast je pokušavala stišati sve veće nemire koji su čak prijetili samom turizmu te tadašnji jordanski kralj Abdullah bin Al-Hussein nakon sastanaka s bedulinskim šeikovima postiže dogovor – pleme službeno dobiva potpunu jurisdikciju nad svim ugostiteljskim i turističkim aktivnostima na području Petre.

Istražujući u bespućima interneta ovu itekako zanimljivu i intrigantnu temu, pronašla sam blog postove pojedinih travel blogerica koje su imale živopisno iskustvo s muškim članovima bedulskog plemena. I onda sam otkrila još mračniju stranu Petre koja je srećom regulirana posljednjih godina. Pojedini muškarci su znali prilaziti solo putnicama i sa slatkorječivim izjavama ih uvjeriti da s njima idu istražiti onu skrivenu stranu Petru, da uživaju u večeri pod zvijezdama s njegovom obitelji, da prespavaju.

Često ostanu u kontaktu s tim ženama i kasnije traže novac jer su ‘upali u probleme, majka im se razboljela, magarac uginuo’… Druge djevojke nisu bile te sreće. Tijekom večere u krugu obitelji gdje su se osjećale sigurno, bi bile drogirane te opljačkane i silovane. Pojedini hoteli u Petri su čak imali i knjige u kojima su iskorištene žene zapisale svoje iskustvo kako bi upozorile druge putnice.

Posjetiti Petru – da ili ne? U niti jednom trenutku nemojte se premišljati, Petra je ona destinacija koju barem jednom u životu morate vidjeti. Unatoč prizorima kojima sam osobno svjedočila, ponovno bih se vratila u ovaj jordanski dragulj. Jer nije Petra kriva za grijehe modernog čovječanstva.

Svaki turizam ima i svoju mračnu stranu, u nekim zemljama je u pitanju tek varanje s računima, dok u drugima to poprima zločinački oblik. Današnji stanovnici Petre ne nude ništa što moderni pretežito zapadnjački turist ne želi. Da razmažena bijela obitelj ne želi do samostana ići magarcem, magarci se ne bi koristili za to. Da mladi bračni par ne želi do riznice doći u kočiji, konji ne bi cijeli dan trčali od ulaza Petre do kraja kanjona. Gdje ima potražnje, stvorit će se i ponuda.

Petra je posebna jer te njena ljepota obuzme, potpuno i intenzivno, stavi ružičaste naočale koje rijetki uspiju skinuti. Zbog toga mnogi turisti ni ne vide njenu ne toliko ružičastu stranu. No, putovanja nisu samo drevne iskopine i povijesne zanimljivosti, tu je i ona moderna strana koja često nije toliko romantična kao što nam se prikazuje. Ali nemojte biti slijepi putnik, otvorite oči i doživite svijet. Onakav kakav je, a ne kakav vam se želi predstaviti.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba