Perspektiva u Hrvatskoj za plesačicu Emu Janković nije bila bajna. Poziv u teatar u Dresdenu prihvatila je odmah

Profesionalna plesačica Ema Janković dobila je ponudu života – angažman u jednom njemačkom teatru. Upravo se preselila u Dresden. Čule smo se s njom

Emu Janković imala sam prilike pogledati u nekoliko izvanrednih plesnih predstava u kojima me naprosto oduševila. Vijest da se ova mlada, ambiciozna i iznimno talentirana profesionalna plesačica preselila u Njemačku jer je dobila plesnu prilika života istovremeno me rastužila, ali i razveselila.

U procesu pakiranja, među kutijama i rješavanju birokracije na relaciji Hrvatska-Njemačka te konačnog preseljenja i prvim danima u Njemačkoj, uspjela sam uloviti Emu da se prije svega pozdravimo, ali i porazgovaramo o svemu onome što ostavlja ovdje u Hrvatskoj iza sebe, ali i svim uzbuđenjima koja je ondje zapravo čekaju.

Selila sam se dosad 23 puta. Da, izbrojala sam. Cijeli život sam u koferima

“Ja sam ti uvijek u selidbi, nije to ništa novo. Evo, selila sam se dosad 23 puta. Da, izbrojala sam. Cijeli život sam u koferima. Novi kontinent, nova država, novi grad, novi stan, novi cimeri. Ali, zapravo, ja volim te neke nove početke i nove prilike, a izvan Hrvatske ih u mojoj branši jednostavno ima puno više. Audicije su ovdje u Hrvatskoj, rekla bih, u minimalom postojanju, odnosno skoro da ih uopće ni nema” priča mi ova 28-godišnjakinja koja je inače rodom iz Pule, a koja iza sebe već ima jako bogat opus kada je riječ o plesnoj izobrazbi, ali i plesnim projektima.

Kaže mi kako je već u drugom razredu srednje škole dobila stipendiju preko Assist programa za jednogodišnje pohađanje američke škole The Putney.

O angažmanu u njemačkom teatru i prvim danima u novoj sredini

“I dan danas smatram kako je to bila jedna od najboljih godina u mom životu koja mi je zapravo isklesala neku neobičnu životnu putanju. Nakon toga uslijedila je akademija Laban u Londonu, pa pripravnička kompanija Jasmin Vardimon II u Engleskoj, kao i projekti u Londonu, Beogradu, Sarajevu, Berlinu. Tu je bilo i osnivanje Dance Company &M s Andreom Solomun s kojom sam napravila dosad pet predstava – najnoviju naziva ‘3’ ove godine. Onda, tu je i Balkan Dance Project s kojima radim projekte skoro svake godine po cijelom Balkanu. I sada je na red došla i njemačka kompanija Landesbühnen Sachsen u blizini Dresdena.” prisjeća se Ema svojih početaka i projekata na kojima je dosad radila te napominje kako osim plesa jednako voli i glumu i glazbu. Otkriva kako je ovo ljeto snimala čak i jedan kratkometražni film koji bi premijerno trebao biti prikazan iduće godine.

Ljudi kojima sam trenutno okružena su neizmjerno dragi i talentirani. Zapravo se radujem ovom iskustvu u životu

Pitam je odmah o Njemačkoj i angažmanu koji je prihvatila i zbog kojeg je odlučila svoj život okrenuti naglavačke. “Radim u kompaniji u teatru Landesbühnen Sachsen u Dresdenu. Ovdje sam tek drugi tjedan tako da trenutno nemam neki veliki izvještaj za ponuditi, ali trenutno učim repertoar kompanije tako da sam sva u tome, ali i u traženju stana. Opet. Što se tiče prvih dana, oni prolaze super. Ljudi kojima sam trenutno okružena su neizmjerno dragi i talentirani. Zapravo se radujem ovom iskustvu u životu. Očekujem da ću plesati što češće na daskama pozornice. Očekujem dijeliti energiju i inspiraciju sa svojim kolegama i biti okružena kreativnošću. Meni ne treba puno za sreću.” iznosi mi prve dojmove ova hrabra i motivirana plesačica te nadodaje kako je jedino malo muči to što ne zna njemački, ali je to ipak toliko ne brine. Samu sebe ohrabruje i ističe kako joj jezici općenito idu i smatra da je ovo sjajna prilika da ga konačno nauči.

U Hrvatskoj se najmanje baviš plesom, a puno radiš sve ostalo

Pričajući pak o plesu, Ema mi govori kako je on njezina priča, ali i istina koju živi. Tako se izražava i tako postoji. Kaže kako je ispunjava ta sloboda i taj luksuz da ima svoj alat za pričanje priča. Isto tako, kod plesa joj ništa nije mrsko, pa tako ističe kako voli balet, i moderni i suvremeni, ali i da to često ovisi ponajprije o osobi koja ga predaje i njegovom, njezinom stilu.

“Obožavam primjerice uzimati heels classeve jer mi pomažu u samopouzdanju na sceni i iznimno uživam u njima. Mislim da treba uvijek nalaziti načine za izlazak iz komforne zone. Prvo se osjećaš kao sramežljiva budala, pa kao tek rođeni Bambi, pa misliš da ćeš uvijek izgledati kao budala, pa ti nakon par odlaska nije više toliko bed, pa se zabavljaš, pa se poboljšaš, pa uživaš još više. To je prirodno.”

U Hrvatskoj sam morala više predavati nego plesati kako bi mi ostanak bio isplativ

Iako je u Hrvatskoj po pitanju plesa, ali i sebe same karijerno napravila puno toga, i iako je njezina baza sada Njemačka, nisam propustila Emu pitati i je li se u Hrvatskoj zapravo može živjeti od plesa.

“Pa mislim da može, ali vani je puno lakše i ima puno više prilika. U Hrvatskoj osim što plešeš, vodiš classeve, koreografiraš, produciraš, baviš se PR-om, nosiš scenografiju itd. Uglavnom, radiš posao koji radi inače 10 ljudi. No, istovremeno puno naučiš o svemu i snalaziš se, ali barem u mom slučaju, radiš sve više od plesa, a meni je to ipak primarno – biti na pozornici gdje mi je i mjesto. U Hrvatskoj sam morala više predavati nego plesati kako bi mi ostanak bio isplativ. Oduvijek radim projekte vani, a ovo mi je prvi veći ugovor u teatru.”

Na pitanje kako bi opisala život jednog plesača kaže kako svatko zapravo ima drugačiji put, ali da je većinu karijere ionako bila freelancer što je sinonim za borbu. Nekada se isplati, a nekada je, kako kaže, njezin plesački život prepun rizika, padova, uspona, ali i ono najvažnije, neočekivanih situacija te ispunjen strastvenim osobama i umjetnicima.

Odricala se zdravog razuma, ali i jednostavnog puta

U Hrvatskoj je Ema tako dugo djelovala unutar Dance Center Andrea’s Room gdje je bila podrška i teacherica unutar studija koji je pokrenula njezina prijateljica i plesna kolegica Andrea Solomun. No, zajednički su recimo formirale Dance Company &M u sklopu koje rade plesne predstave još od 2014. godine. I iako je na noge postavila nekoliko predstava, koje sam i osobno imala prilike pogledati, zanimalo me i što je sve potrebno da se takav jedan plesni projekt uspješno realizira i zaživi u Hrvatskoj. Govori mi kako nije lako, jer da su do prošle godine Andrea i ona sve radile same, sve dok nisu dobile podršku od Grada Zagreba.

Meni je bitno stvarati svijet u kojem ljudi mogu proživjeti emocije i zaboraviti na sve drugo osim sadašnjeg trenutka. Umjetnost to radi čovjeku – tjera ga da bude prisutan

“Puno je to poslova koje na kraju rade samo dvije osobe. Ali, kao što sam rekla, čovjek se snađe i uvijek se okružimo ljudima koji vjeruju u naš projekt i žele biti dio njega. S godinama se smanji stres, kao i pogreške i sve postane nekako puno lakše. Mi smo kroz godine recimo uspjele proširiti publiku na onu ‘običnu’ u smislu da nisu iz plesnog svijeta, i uvijek se žele vratiti, što je nama ogroman uspjeh. Ali da je isplativo, nije. No, mi to radimo bez obzira jer smatram da je bitno raditi i stvarati bez obzira na sve negativno što dolazi s postavljanjem predstave na noge. Meni je bitno stvarati svijet u kojem ljudi mogu proživjeti emocije i zaboraviti na sve drugo osim sadašnjeg trenutka. Umjetnost to radi čovjeku – tjera ga da bude prisutan.” govori mi iskreno Ema te nadodaje kako se divi svakom plesaču i koreografu koji se bori jer od takvih ljudi uvijek imam(o) štošta za naučiti.

Kaže i kako recimo iz plesnog svijeta obožava Crystal Pite, Mats Eka, Peeping Tom kompaniju, Punchdrunk itd. dok su joj u Hrvatskoj osobna referenca predstave Maše Kolar i MASA Dance Companyja. “Iznimno cijenim i poštujem Almiru Osmanović koja nam je u više navrata neizmjerno pomogla, kao i Vesnu Mimicu za koju mislim da je napravila i još uvijek radi odlične stvari za plesnu sceni i na njoj. Ima ih još, naravno.”

Uvijek sam se bavila plesom, ali htjela sam studirati fiziku ili matematiku

Iako je posve jasno da je Emi ples život i jedno veliko ispunjenje, zanimalo me i kako se uopće našla u svemu tome. “Slučajno. Uvijek sam se bavila plesom, ali htjela sam studirati fiziku ili matematiku. No, nakon Amerike i reakcija ljudi dok sam bila na pozornici su mi se malo promijenili prioriteti. Audicije za akademije su bile ranije nego ispiti za fakultete i kad sam prošla, tajming je odlučio za mene.”

U svemu tome ne može zaboraviti ni svoja odricanja od kojih ne bježi. Govori mi kako se u cijelom tom procesu ponajviše odricala zdravog razuma, ali i puno suza i još više smijeha. Odrekla se i znoja, jednostavnog puta i života bez rizika. No, ne žali za ničim. “Znam što želim i što me ispunjava i imam sreće što sam svega toga svjesna, iako često splet okolnosti nije išao u moju korist.”

O prehrani i budućim planovima

Ono što me oduvijek zanimalo kod plesača kažem Emi, jest i demistificiranje teme njihove prehrane. Pitam je koliko i što ona konkretno jede te kako izgleda taj cijeli segment. Govori mi kako svatko ima neku svoju politiku.

“Ja jedem kad sam gladna, a u PMS-u i kad mi je dosadno ili kad samo postojim. Ne pazim na prehranu, ali slušam svoje tijelo i jedem polako. Kad mi se jede pizza jedem pizzu, kad mi se jede koraba jedem korabu. Nema pravila. Samo da ništa nije u ekstremima. Svi već znamo da ekstremi nisu zdravi u ničemu.”

Ne pazim na prehranu, ali slušam svoje tijelo i jedem polako

Iako pomalo skačem s teme na temu, kažem Emi i kako sam u plesnim krugovima često znala čuti kako za nju kažu da je zapravo sjajna plesačica, ali i odlična tehničarka. Pitam je i kako bi to komentirala i što bi to zapravo uopće značilo u plesnom žargonu.

“Ukratko, to znači da osim suvremenog koji ovisi o predavaču i stilu, baratam plesnim tehnikama koje su predodređene određenim vokabularom i pravilima – balet, Cunningham, Graham itd. Mislim da svatko ima neki svoj put i stil, ali isto tako smatram da za ples vrijedi isto što i za život – što više knjiga pročitaš to imaš širi vokabular i šire misli. Tako ja gledam na plesne tehnike. One su alat u traženju svog načina izražavanja. I meni je bitno imati što više alata jer tako imam više šansi.”

Za kraj, pitam je i gdje se vidi za kojih pet do deset godina. Kaže kako će to i dalje biti plesna umjetnost, samo da nije sigurna hoće li biti baš na pozornici ili u njezinoj neposrednoj blizini.