Ozbiljno razmišljam da odem u Černobil pa sam razgovarala s likom iz Zagreba koji je tamo bio

Hype oko Černobila je nevjerojatan. Na tu temu razgovarala sam s Mihovilom Pirnatom, koji se prije nekoliko godina odvažio na taj (opasni) pothvat

Već dugo jedna serija nije toliko oduševila gledatelje kao što je to slučaj s recentnom HBO-ovom mini serijom Černobil čija je posljednja, peta epizoda emitirana u utorak. Nisu samo gledatelji ti koje je osvojila, tu je i kritika, pa čak i sami Ukrajinci, koji su na ovu temu posebno osjetljivi jer su kao narod svjedoci ove stravične nuklearne katastrofe koja je zadesila prvo njih, pa onda i cijeli svijet.

Čitajući okolo recenzije, članke, forume, te gledajući video isječke i intervjue, malo je reći da su svi poprilično zadovoljni odličnom glumom i castom, uglavnom realnim prikazima samih povijesnih zbivanja, atmosferom te samom pričom, ali i izvrsnim efektima. Uz to složila bih se i s tezom, koja posljednjih dana stoji u mnogim medijskim naslovima, a ta je da je Černobil možda i najbolja serija u povijesti HBO-a.

I iako sigurno i sami dosta znate o ovom nemilom događaju iz 1986. godine, činjenica je i da kroz seriju spoznate i kako puno toga zapravo i ne znate. Ukratko, Černobil je serijal koji vas instantno uvuče u priču kada nerijetko za vrijeme gledanja imate osjećaj kao da ste i sami na mjestu događaja. U korist potvrde ovog nevjerojatnog televizijskog fenomena idu i brojke, gdje je na IMDb-u Černobil zadobio ocjenu 9,7 čime su premašeni dosad svi oni koji su dugo držali rekorderski tron, kao što su primjerice briljantni i sada već kultni Breaking Bad te Game of Thrones, obje serije s ocjenom 9,4.

No, ono što je u ovom cijelom slučaju simptomatično jest da su se za Černobil i nuklearnu tragediju zainteresirali baš svi, neovisno o tome kojoj generaciji pripadaju. Tako bi nerijetko svako gledanje epizode, barem iz razgovora s ljudima s kojima se svakodnevno družim i komuniciram, završavalo daljnjim i samostalnim istraživanjem činjenica, paralelnih priča i iskustava, gledanjem YouTube videa za još detaljniji uvid u posljedice, koje su prisutne i dan danas, a sve kako bi dobili što više popratnih, a možda i (ne)otkrivenih insajderskih informacija.

Čačkajući stalno po toj temi, došla sam i do podatka da je postotak zainteresiranih za posjet, kao i za organizirane ture (kako legalne, tako i ilegalne) nesretnoj lokaciji, Pripjatu i Černobilu itekako porastao. I to čak za 40 posto, a cijeli taj hype i događaj me se iskreno toliko dojmio da i sama već neko vrijeme ozbiljno razmišljam da se odvažim na taj korak i odem.

No, kako bih doznala iz prve ruke što bi me sve u tom slučaju čekalo, o čemu bi trebala voditi računa, kako se pripremiti za takav nezahvalni teren i što bih zapravo sve trebala znati, razgovarala sam s likom koji je Černobil posjetio prije nekoliko godina. On je Mihovil Pirnat (29) iz Zagreba, po zanimanju arhitekt, ali i suosnivač kolektiva Croatia Infiltration, prve hrvatske organizacije koja se bavi urbexom iliti urbanim istraživanjem.

Serija u odnosu na stvarnost

Prvo što sam mu sva ozarena rekla u razgovoru jest da sam naprosto oduševljena serijom i da se već dugo nisam zainteresirala za nešto kao za to sve skupa s Černobilom, ali da me prije svega zanima njegovo mišljenje, ako uzmemo u obzir da on ipak barata s puno više informacija o samom događaju te je u to sve skupa ušao s jednom drugačijom perspektivom, za razliku od mene. Yup, naravno da je seriju pogledao.

“Gle, 2010. kada sam bio u Černobilu ta tema je bila isto aktualna, ali ne na razini na kojoj je danas s obzirom na seriju. Trenutni spotlight i interes cijeloga svijeta za tu temu je ogroman. Serija mi je osobno jako dobra. Nije sve točno doduše, no ni ne mora biti, jer u formatu mini serije od pet epizoda nije moguće tako široku temu obraditi, realno” priča mi Miha i govori kako u seriji zapravo ima dosta fiktivnih likova, ali i događaja koji nisu istiniti. Osvrće se i na grafičke prikaze utjecaja radijacije na ljudsko tijelo za koje mi govori da su ipak malo pretjerani. No, neovisno o tome, generalna priča i ideja su mu sjajne, za što smatra da je ipak nekako najvažnije.

Gle, 2010. kada sam bio u Černobilu ta tema je bila isto aktualna, ali ne na razini na kojoj je danas s obzirom na seriju

Seriji bi, kako kaže, dao 9 od 10 jer su angažirali glumce s britanskim naglaskom. Smatra da su trebali ipak dati priliku onima slavenskog porijekla te mi u nastavku otkriva i svoje motive posjeta jednom takvom značajnom mjestu, ali između redova odmah priznaje i da mu nije bilo nimalo svejedno te da je postojala doza određenog straha prije puta.

“Znaš što, mene je uvijek fascinirala napuštena arhitektura, tako da sam već od tinejdžerskih dana maštao tamo otići. No, nikada nisam stvarno mislio da i hoću. Smatrao sam to jako opasnom i glupom idejom. Ali, kada sam upisao faks počeo sam malo detaljnije proučavati kakvo je stanje danas u Zoni i shvatio sam da nije toliko opasno koliko sam mislio da je.”

No, kaže mi kako se ipak morao počastiti nečime nakon žestoke godine učenja na faksu. “Tada mi se Černobil činio kao najbolja moguća nagrada i savršeno mjesto da odlutam od svih svojih briga, koliko god to sad ovako možda nespretno zvučalo.”

Ilegalne ili legalne ture, opcija je puno

S obzirom na to da i sama intenzivno razmišljam o toj ideji, zanimalo me kako se zapravo pripremao za put. Ono što me iznenadilo jest kad mi je rekao da je išao potpuno sam. Iskreno, činilo mi se to kao jako loša ideja, na koju se osobno nikad ne bih odlučila. No, priča mi kako je išao legalno s jednom provjerenom agencijom koja i inače organizira takve ture, a koje većinom sve kreću iz Kijeva za Černobil, Pripjat i potrebno je oko četiri sata vožnje.

“Cijene jednodnevnog posjeta bile su tada oko 100 dolara, ali danas to varira. I da, prije to nije bilo tako ležerno kao danas, ako se to uopće može tako reći. Danas imaš i puno više opcija, čak sam naletio i na ponudu ilegalnog ulaska u Zonu koja podrazumijeva pet dana pješačenja i kampiranja. Potrebno je prijeći oko 100 km pješice” objašnjava i govori mi kako se najviše pripremao psihički u smislu da je razgovarao s liječnicima i stručnjacima, čitao znanstvene članke na internetu i sve ono što mu je moglo dati neki konkretniji feedback koje bi bile potencijalne posljedice ako nešto krene po zlu.

Prvo adrenalin, a onda i strahopoštovanje

“Pitala si me ono na početku priče je li me bilo strah, da, je. Da me nije bilo zabrinuo bih se za stanje svoje psihe. No, to je više bilo do trenutka prije nego sam krenuo na avion za Ukrajinu.” No, kad se ukrcao kaže mi kako je to bio onda više adrenalin nego strah koji je potom prešao u strahopoštovanje i melankoliju. Posebice onda kada je kročio nogom na glavni trg Pripjata.

Ono čega je pak mene strah u cijeloj toj priči jest činjenica da sam istražujući skužila kako tamo zapravo ima jako puno tih spajkova, odnosno mikrolokacija na kojima se radijacija znatno pojača. Miha mi odmah daje do znanje koliko se zapravo (ne)trebam bojati i na što bih trebala definitivno obratiti pažnju.

Geigerov brojač kao produžetak ruke

“Ono što sam odmah apsolvirao jest da ako se držim uputa, pratim asfaltirane staze i ne ulazim u prirodu neću dobiti veću dozu zračenja od povratnog leta do SAD-a i natrag. Moraš znati i da ljudi vole napuhati priče oko takvih mjesta s tamnom poviješću. Svima je to napeto, no često činjenice nisu točne. Moj savjet za nekog tko razmišlja o takvom putu jest – prouči više izvora, saznaj što više strana priče i formiraj svoje mišljenje na temelju toga. Da, ima mjesta koja su i dalje hotspotovi radijacije, to je u seriji super prikazano, oni fragmenti grafita koji su posvuda odletjeli. To su užasno ozračene čestice.”

Ono što sam odmah apsolvirao jest da ako se držim uputa, neću dobiti veću dozu zračenja od povratnog leta do SAD-a i natrag

Miha mi kaže kako je sa sobom imao Geigerov brojač te kad bi skužio da se mjera povećava okrenuo bi se i vratio putem kojim je došao. Govori mi i da je najozračenije mjesto koje je i dalje zabranjeno za ulazak podrum bolnice u Pripjatu. “Tamo su bačene i još uvijek stoje sve stvari od likvidatora (ta scena je isto u seriji)” nastavlja i ističe da što se tiče zračenja generalno, ljudi često ne znaju za pojam background radiation – a to je, kako mi objašnjava, apsolutno svugdje, odnosno da gdje god se nalazite primate malu dozu zračenja. “Godišnje je ta vrijednost oko 2,4 – 3 mSV, a većina te radijacije dolazi iz prirode i potpuno je normalna.”

Jedini zvuk koji čuješ je vjetar

Zanimao me njegov prvi susret s černobilskim tlom te koliko ga se to dojmilo s obzirom na to da je riječ o najvećoj tragediji u povijesti. “Kada smo se vozili busom prema Zoni gledali smo dokumentarce o Pripjatu i Černobilu, a onda se dogodi da par sati nakon toga staneš na mjesto koje si upravo gledao na ekranu. Jednostavno je neopisivo, užasno depresivno i melankolično. Jedini zvuk koji čuješ je vjetar i gledaš uokolo, kao da si u Novom Zagrebu (bez uvrede ekipi iz Novog Zagreba), a onda prođeš ulicu, dvije i shvatiš da si sam u gradu koji je projektiran za 50.000 ljudi.

Jednostavno je neopisivo, užasno depresivno i melankolično. Jedini zvuk koji čuješ je vjetar i gledaš uokolo, kao da si u Novom Zagrebu

Kaže kako nema te serije, filma, fotografije koja može prenijeti taj osjećaj jer da to morate iskusiti sami. A vjerojatno će svatko imati drugačiji feeling. “No, glavna misao u tom trenutku bila mi je da smo kao rasa malo pretjerali s eksperimentima i pitao sam se je li nuklearna energija stvarno energija budućnosti i ‘zelena’ kako se priča?” No, kaže kako treba biti realan jer bez tih elektrana svijet kakav je danas ne bi postajao, ali se nada kako će se alternativa ubrzo pronaći jer osim katastrofa u Černobilu i kasnije Fukushimi, u kojoj je također bio, postoji puno veći problem o kojem se malo priča – a to je skladištenje i zbrinjavanje radioaktivnog otpada. “Za to nismo pronašli adekvatno rješenje ni dan danas.”

Zone visokog zračenja su i dalje prisutne

Slušajući Mihovila o svemu što mi priča, pitanja su mi samo navirala, a željela sam doznati sve. Iduće što me je zanimalo jest da mi opiše kakav je bio protokol i kakva je zapravo bila njegova tura. “Trajala je jedan cijeli dan, od 8 do jedno 20 sati. Bilo je dosta intenzivno, ali gle, ima tura s ostajanjem više dana. No, da se vratim na temu. Na samom ulasku postoji velika zgrada gdje spavaju vojnici i vatrogasci. Tamo smo odmah dobili sigurnosni brifing i upute. Poslije toga ponudili su nam ručak. To mi je bilo vrlo interesantno jer uzgajaju povrće u posebnim uvjetima kako bi se spriječila radijacija.”

Nakon toga, priča mi dalje, uputili su se prema samoj zgradi elektrane gdje se u to doba gradio novi sarkofag koji danas prekriva cijele elektranu. Posjetili su i lokaciju na kojoj su pohranjeni kamioni, tenkovi i razna druga vozila koja su služila za odvoz ozračenog materijala i transport u zoni visokog zračenja. “Vozila su dan danas toliko radioaktivna da se nismo smjeli dugo zadržavati u njihovoj blizini.”

Sablasni obilazak grada duhova

Posljednje što je posjetio zajedno sa svojom grupom bio je Pripjat, točnije njegov glavni trg i hotel Polissia (također u seriji), ali i sve upravne te javne zgrade. I normalno, vidio je i poznati lunapark s ikoničnom vizurom žutog vrtuljka. “Možda meni osobno najinteresantnija lokacija bila je škola koja ima ogroman broj odbačenih gas maski u prizemlju – to me baš nekako posebno pogodilo, taj prizor.”

Na moje pitanje kako uopće sada tamo izgleda život, ima li ga uopće, kaže mi da ima tek nekoliko ljudi, ali da generalno ima dosta onih koji tek samo cirkuliraju. To su većinom vojnici i vatrogasci koji imaju veliki zadatak i dužnost sprječavanja požara kako se radioaktivna prašina koja je u prirodi, ne bi podigla u nebo i pala u obliku kiše opet na tlo. Prisjeća se i kako svi oni tamo radi u smjenama od tri mjeseca, dok vojnici primjerice čuvaju i kontroliraju ulazak i izlazak iz Zone.

Ono kad se upali alarm za opasnost

S obzirom na točke u kojima je radijacija ogromna, zanimalo me je li imao kakvu neugodnu ili opasnu situaciju. Na tu temu mi odmah prije svega sugerira kako je Geigerov brojač definitivno must, i da je imao nekoliko nezgodnih momenata, a onaj najintenzivniji dogodio se ispred same zgrade reaktora. “Sjećam kako je bio jako topao, ali nekako ugodan ljetni dan, ptice oko mene cvrkuću, užasno idilično u biti. U jednom momentu vjetar je promijenio smjer i upalio se alarm na brojaču. Tu me baš presjeklo i shvatio sam gdje se nalazim. Ono što je jezivo jest činjenica da su ptice, sunce i priroda i dalje isti, a ovaj alarm sugerira kako sam u velikoj opasnosti. To je baš teško za percipirati, kako te nekakva nevidljiva sila uništava, a ti to ne osjetiš niti vidiš.”

U jednom momentu vjetar je promijenio smjer i upalio se alarm na brojaču. Tu me baš presjeklo i shvatio sam gdje se nalazim

Kako je bio na mjestu povijesnog događaja nisam ga propustila pitati je li uspio s nekim tko je preživio tragediju možda popričati i doći do nekih zanimljivih saznanja. No, kaže mi da ipak nije. “Na toj turi nismo susreli ljude koji su preživjeli tu tragediju, no u Zoni postoje ljudi koji i dalje tamo žive. Moraš razumjeti da su to većinom stariji ljudi koji su vidjeli ratna razaranje Drugog svjetskog rata – a činjenica da ih sada ‘nevidljivi’ neprijatelj napada bila im je neshvatljiva te su jednostavno odlučili tamo pod svaku cijenu ostati. Ima tu puno razloga, pa čak i nepovjerenje prema vlastima. Nije ih za krviti.”

Izaći ili ostati u kombiju

Iako me nekako ohrabrio svojom pričom u smislu da bih se stvarno mogla odvažiti i otići turistički u Černobil, ključno mi je bilo i doznati što bih sve trebala imati od opreme i pripremiti za ovakav oblik putovanja. “Ta priprema je jedna jako individualna stvar. Treba učiniti sve što ti je potrebno da se osjećaš ugodno sa svojom odlukom. Vodič nam je pričao kako dosta ljudi dođe do Pripjata s njim i onda recimo ipak odluči ostati u kombiju. Jednostavno nisu sigurni u svoju odluku.

Savjet koji mi je dao jest ‘whatever makes you feel safe, do it’. Ako ideš legalnim putem, većina agencija ti da svu opremu koja je dio ture – Geigerov brojač, sigurnosno odijelo itd. “Recimo, mi smo samo brojač dobili, a na izlasku iz Zone ima jedna vojna zgrada gdje te stave u prostor koji mjeri koliko si radijacije primio.” Miha je recimo, kako mi je otkrio, nosio stare cipele koje je nakon puta bacio čisto jer eto, to mu se činilo kao pametna ideja. Sad u retrospektivi misli da je pretjerao, no eto, to je bila njegova individualna sigurnosna stvar i tako je postupio. “Puno veću dozu radijacije susreo sam u Fukushimi, a tamo sam imao više sigurnosne opreme, tako da je Černobil puno sigurniji od Japana, da se tako izrazim.”

Proces mjerenja ozračenosti prije odlaska je prilično scary

Za kraj, iako je cijela priča dosta dark i za moje pojmove vrlo opasna, a ujedno i svaki dan imam drugačije mišljenje o svemu ovome, svom odlasku tamo, pitala sam ga je li ipak imao nekih anegdota na ovoj avanturi. “Mislim da mi je najzanimljivije bilo kada smo jeli hranu u vojnoj zgradi. Pola ljudi s ture nije htjelo, a ovi koji jesu imali su najčudniji mogući izraz lica dok su prebirali po tanjuru. Kasnije su nam pokazali proces uzgoja i sve je, kako sam i ranije rekao, uzgojeno u zemlji dovezenoj izvan zone u posebnoj prostoriji. No, nisu nam to odmah rekli. Valjda im je zabavno gledati turiste kako u obrok gledaju s nepovjerenjem.

Mislim da mi je najzanimljivije bilo kada smo jeli hranu u vojnoj zgradi

Isto tako, jedna anegdota bila je na samom izlasku, kada su prolazili prostor za mjerenje radijacije. Miha mi priča kako je na putovanju upoznao jednog Čeha s kojim je cijelim putem razgovarao. On je uvijek s njim bio zadnji kako bi što bolje uhvatili fotke, pa je često fulao upute od vodiča. Nije skužio da nakon što proces mjerenja radijacije završi, se upali crveno svijetlo nakon čega se izlazi van iz prostorije.

“Čeh je posljednji ušao u zgradu i u taj proces, a mi smo svi već bili opušteni u autobusu. Vidio sam ga samo kako mahnito trči prema autobusu u panici i zadihano mi govori da je vjerojatno ozračen jer da mu je svijetlilo crveno svijetlo. Vojnici u pozadini su mu se smijali jer su znali da je sve dobro, no tek kasnije su mu rekli da se ne brine jer da je crveni signal znak da je sve pod kontrolom u smislu radijacije. Ovaj je bio blijed kao krpa do povratka.”

Ponovni odlazak u Černobil

S obzirom na to da je Miha tamo bio prije devet godina, instinkt mi je nekako u razgovoru s njim cijelo vrijeme govorio da se sigurno sprema ponovno, i bila sam u pravu. Ovaj put, kako kaže, ne ide sam nego sa svojom Croatia Infiltration ekipom – Josipom i Matijom te prijateljem Vjekom, a planiraju ostati puno duže. Pripremaju čak i jedan video serijal kojima će u fokusu biti između ostalog Černobil i Pripjat i to je samo jedna od tema koju namjeravaju obraditi. Prva epizoda serijala izlazi unutar dva tjedna na njihovom službenom YouTube kanalu.

Kako se datum ponovnog odlaska u Černobil bliži, ciljaju naime, na sredinu ljeta, Mihovil mi govori kako je jednako uzbuđen kao i prvi put, iako ide u jednom posve drugačijem aranžmanu i s jednim drugačijim ciljem. Ovaj put planira puno toga snimiti jer nosi i video opremu, ali i puno toga proživjeti s obzirom na to da ide na više dana, na točke na kojima dosad nije bio.

Raspored im je prepun, a ja mu samo dajem hint da onda definitivno očekujem veliku priču po povratku. I iako sam dobila manje više sve odgovore na sva svoja pitanja, iskreno, i dalje nisam 100 posto sigurna u svoju odluku oko odlaska. Nekako si mislim da je ipak bolje da pričekam da se dečki vrate s novim dojmovima i materijalima s terena te kojom informacijom više iz prve ruke. Možda mi to bude sasvim dovoljno.