Ovih pet stvari sam naučila tek kad sam se zaposlila. Voljela bih da sam ih znala i prije

Kad sam prvi put odbila druženje jer “sutra radim”, shvatila sam da sam službeno zakoračila u svijet odraslih

Nijedno životno razdoblje ne može se usporediti sa studentskim danima. Barem ne po fleksibilnosti vremena, izlascima i, budimo iskreni, nezdravim navikama, koje će nam tek kasnije doći na naplatu. Onda se zaposliš i odjednom shvatiš da u posljednje vrijeme ideš spavati prije ponoći, da umjesto izlazaka preferiraš kućna druženja i da odjeću dijeliš na onu za posao i svu ostalu. I to nisu jedine promjene koje sam doživjela kad sam nakon studiranja službeno došla na tržište rada. Izdvojila sam nekoliko stvari koje sam naučila ulaskom u “svijet odraslih”.

Važnost planiranja obroka i kuhanja

Velika je istina da stvari naučiš cijeniti tek kad ih izgubiš. Često se sjetim menze i svih trenutaka koje sam provela tamo, svih gozbi koje sam platila u kovanicama i svog suđa koje nisam morala oprati za sobom. Sada stvari izgledaju drugačije jer uz radno vrijeme od 9 do 17 nema puno vremena za kupnju namirnica, kuhanje i pranje suđa. Nakon što sam prvih mjesec dana na poslu više novca potrošila na hranu iz dostave nego što sam taj dan zaradila, shvatila sam da nešto moram mijenjati.

Rješenje je bilo u dobrom planiranju i redovitim odlascima u nabavku namirnica. Svaki dan je važno znati što ćeš jesti sutra, a hladnjak više ne može biti spremište za alkohol i jedan zalutali komad torte. U njemu uvijek treba biti dovoljno namirnica od kojih se u svakom trenutku može napraviti pošten obrok. Također unaprijed treba voditi računa o praznicima i radnom vremenu trgovina, kao i o roku trajanja namirnica jer ništa ne boli kao nepotrebno bacanje hrane.

Doručkuje se doma i kuha se jednom dnevno, jer za više od toga ni nema vremena. Na mobitelu imam aplikaciju u koju redovno bilježim što trebam kupiti. Sve ovo ne znači da više ne naručujem hranu. Dapače, u stresnim danima dostava mi spašava život, ali ipak puno češće kuham, što znači da sama biram namirnice, da zdravije jedem i štedim novac.

Važnost planiranja slobodnog vremena

Jednom kad se zaposlimo, studentski život, u kojem se ne zna kad je dan, a kad noć, postaje stvar prošlosti. Sad je potrebno ponovno izgraditi rutinu i imati uredan san, ali najveći šok je spoznaja koliko zapravo malo vremena imamo za sebe. Moje radno vrijeme je od devet do pet. Uz vrijeme za put, računam da tek poslije šest imam vremena za sebe. U to vrijeme treba strpati osnovne ljudske potrebe, kao već spomenuto kuhanje i osnovnu higijenu. Nakon toga treba dobro razmisliti na što potrošiti malo preostalog slobodnog vremena. Moram priznati da se divim zaposlenim roditeljima.

Moram priznati da mi je nedostatak slobodnog vremena bio najveći šok, a taj problem pokušavam riješiti dobrim planiranjem. Odredila sam neka pravila – barem jednom tjedno otići na piće nakon posla, vikendi su za spremanje stana i neku veću aktivnost, npr. odlazak na izlet, buvljak ili party. Važne stvari, kao što su liječnički pregledi, planiram i po mjesec dana unaprijed te ih unosim u planer s idejom da nema otkazivanja jer mi je važno ne zanemariti sebe zbog posla. To sam naravno naučila tako što sam mnogo puta zanemarila sebe zbog posla.

Greške u poslu se događaju. Stalno.

Ne znam zašto sam nekad imala ideju da “odrasli” ljudi preko noći postanu nepogrešivi strojevi i da zapravo na osnovu toga imaju posao i karijeru. Da sam ranije znala da nije tako, možda bih bila odvažnija u vrijeme studentskih dana i okušala se u više raznih poslova. Svakako bih imala realnija očekivanja od sebe i ne bih si postavljala nerealne ciljeve. U jednu ruku mi se sviđa što težim samostalnosti i tome da ne radim greške, a u drugu ruku znam da sam si zbog toga mnogo puta nepotrebno otežala posao.

Kad sam počela raditi, shvatila sam da svi stalno griješe, ali da to ne znači da je kraj svijeta. Neke greške su banalne i ne ostavljaju ozbiljne posljedice, a one greške koje se čine ozbiljnim na kraju također ne ostavljaju ozbiljne posljedice. Na greške se jednostavno računa i one su sastavni dio posla. Od same greške važnije je kako se nosimo s njom, odnosno preuzimamo li odgovornost za nju.

Već sad treba voditi računa o mirovini

Kad je mama prošle godine ostvarila pravo na mirovinu, istraživala je koje mirovinsko osiguravajuće društvo je najbolji izbor. U isto vrijeme, kolegica na poslu me pitala planiram li si početi uplaćivati u 3. mirovinski stup. Tad sam shvatila da zapravo ne znam ništa o mirovinskom sustavu. Mislila sam da postoji jednostavna formula po kojoj se mirovina određuje isključivo po radnom stažu. Pogrešno. Ispada da na visinu mirovine možemo utjecati i svojim odlukama u vrijeme mladosti. Odlučila sam se informirati i najprije sam pitala mamu da mi objasni što su uopće mirovinska osiguravajuća društva (MOD).

Naučila sam da se MOD-ovi bave isplatom mirovine iz 2. i 3. stupa. Zakonski su ustrojena tako da nisu ni klasična osiguranja, ni klasični mirovinski fond nego su nešto između toga. Mama se odlučila za Raiffeisen MOD, koji postoji već 19 godina i ima više od 40.000 korisnika. Jedna od prednosti je i zajamčena doživotna isplata mirovine, što je većini ljudi vjerojatno i ključno. Mama mi je objasnila i da u mirovinskom sustavu postoje tri stupa, gdje su prva dva obvezna, a treći je dobrovoljan. Svaki se mjesec s naše plaće skida iznos i uplaćuje u obvezne stupove, dok su uplate u treći stup stvar osobnog izbora.

Zdravlje je prioritet

Postoji svojevrsan “fenomen” na koji će vam se požaliti bilo tko nakon navršene 25. godine. Najednom više ne možete funkcionirati na pet sati sna, više ne možete popiti kao nekada, barem ne bez posljedica, više ne možete jesti kao nekada jer vam je želudac najednom osjetljiv na omiljenu hranu. Sve češće vas bole leđa ili koljena i zbilja se počnete paziti onog zloglasnog propuha. Sve vas to pretvori u osobu koja više mari o svom zdravlju, što najčešće uključuje i promjenu prehrane.

Isto se događa i ljudima oko vas pa su teme razgovora sve češće zdravlje, kvaliteta sna, zdravi recepti ili treninzi. Osim toga, počinjete primjećivati kako i stres utječe na psihičko, ali i fizičko zdravlje. U mom slučaju se stres manifestira upravo na fizičkom zdravlju pa mi je jedan od najvažnijih zadataka otkako sam se zaposlila sačuvati se od stresa i paziti da održavam zdrav balans između privatnog i poslovnog života. Vodim se time da potencijalni problemi na poslu nisu “pravi” problemi. Najvažnije je da smo sretni, okruženi dobrim ljudima i zdravi.