Predivne Filipine pamtit ću po hostelu iz kojeg ulaziš ravno u more, ronjenju i povoljnim cijenama

Josipa Vujević, studentica iz Velike Gorice, prošle je zime odlučila posjetiti Filipine. A zbog ovog putopisa i mi bi ove godine učinili isto

Kada se u društvu prijatelja prošle zime rodila ideja da hladne dane našeg podneblja provedemo u toplijim krajevima, uslijedio je pogled zjenica proširenih poput povećala na hrpu mrvica tamo istočno od Indije. Odsjaj mora na Google kartama s ekrana računala i žeđ za toplinom sunca u mojim je naočalama stvorio fatamorganu u obliku palmi i kokosa.

U glavi se pojavilo jedno veliko pitanje – gdje od svih ovih mjesta otići? Dvije Google pretrage kasnije, odgovor je pronađen. Presjek kriterija da lokacija ne zahtjeva vizu i da su što jeftinije cijene povratne karte u željenom terminu dao je odgovor – Filipini.

PLANIRANJE JE POLA PUTA

S obzirom na to da je broj zainteresiranih prijatelja bio poveći, a time i svačije želje i pozdravi te osigurano društvo – odlučili smo se za put u vlastitom aranžmanu – bez agencije. Internet je pružio sve potrebne informacije, međutim nismo bili spremni na količinu točaka koje će trebati povezati (prostornih i idejnih). Glavni izvori bili su nam blogovi bivših putnika, YouTube videi istih, Trip Advisor te naravno – slike.

Planiranje je pola puta, ako ne putuješ s agencijom. Otprilike mjesec do dva prije puta, nalazili smo se na tjednoj bazi i pregovarali o lokacijama i aktivnostima i vremenu koje ćemo provesti na odabranima. Iscrpno dogovaranje nam je pomoglo da se riješimo pritiska da nećemo dovoljno dobro iskoristiti vrijeme, i da se na samom putu možemo opustiti znajući koja nam je sljedeća postaja.

Naravno da je na samom putu bilo preinaka i na kraju si puno pametniji nego na početku. Još jedna prednost – kada sam planiraš cijelo putovanje, puno bolje se sjećaš imena svih lokacija.

RONJENJE NA FILIPINIMA

Glavna okosnica plana bila je lokacija i vrijeme škole ronjenja na koju smo se odlučili zbog pristupačne cijene i lijepe lokacije, a renomirana agencija za tečajeve ronjena nam je ulila povjerenje.

Jedna stvar na koju nismo bili spremni – koliko je sama škola naporna i ozbiljna stvari da nije pametno ugurati ju u što manje dana. Malo umora se u svakom slučaju isplatilo i ronjenje je definitivno jedinstveno iskustvo.

Samu školu odradili smo na početku putovanja, pa smo već na sljedećoj lokaciji mogli sudjelovati na grupnom ronjenju oko i unutar olupinama brodova iz 2. Svjetskog rata u Coron bayu, koji su potopljeni u jednom danu kada je otkrivena lokacija na kojoj se skrivaju.

NAJSKUPLJE JE BILO KRETATI SE

Smještaj je bio vrlo pristupačnih cijena, koje se kreću i od 40 kuna po noći! Odlučili smo se za hostele jer oni obično imaju ležerniji ugođaj od hotela i jeftiniji su. Jedan hostel u El Nidu imao je ulazak ravno iz mora, i kada bi došla plima, more bi prekrilo prvu stepenicu.

Najskuplje je kretati se iako su i avioni među otocima objektivno jako pristupačnih cijena i lete skoro češće od nego što neki zagrebački gradski autobusi voze. Na jeftine cijene treba paziti kad su u pitanju pića, jer mi se čini da je cijena obrnuto razmjerna jačini.

ŽIVOT NA ULICI

S obzirom da je infrastruktura dosta nerazvijena, izlaz iz kuće je ujedno i pješačka zona i cesta. Glavno prijevozno sredstvo na ulicama je tuk-tuk koji vozi nekih 30 na sat, što daje vozačima dovoljno vremena da komuniciraju rukama i pogledima i stvaraju jedinstven kaos na cesti, koji nekim čudom funkcionira.

Loša cesta dovela je do ozljede u našoj grupi, ali nas je tuk-tuk odveo u privatnu bolnicu gdje je ozljeđena primljena, obrađena i cijepljena u rekordnom vremenu, na vlastiti trošak doduše.

Na putu smo se svi u jednom trenu razboljeli na neki način, međutim ništa što tablete koje se prodaju po jako malim cijenama u rinfuzi bez recepta nisu mogle riješiti.