Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

intervju

Ovako izgleda obnovljena stoljetna vila Žuži Jelinek u Opatiji. Njezin sin Ivo otkrio nam je sve detalje

Stara dama u novom ruhu – najbolji je opis za velebnu, obnovljenu Villu Žuži na Opatijskoj rivijeri. Razgovarali smo s Ivom Jelinekom

Zovu ih austrougarskim ljepoticama, i to s pravom. Obnovljene ili ne, opatijske vile uz jedinstvenu šetnicu Lungomare koja se proteže od Voloskog do Lovrana ponosno stoje već godinama i krase priobalni pojas Opatijske rivijere. Šećući se ondje, ne možete da ih ne uočite, pomno ne promotrite i pritom se zapitate kakve priče one sve redom kriju. Jedna od njih i to vrlo posebna svakako je Villa Žuži. Smještena u uvali Lipovica, karakterističnog pročelja u ružičastoj boji, nakon godina propadanja, dobila je posve novo ruho.

Duško Vlaović

Zdanje je to koje je, nevezano uz stanje, oduvijek plijenilo pažnju, kako svojom arhitekturom i izgledom, tako i svojom vlasnicom Žuži Jelinek – hrvatskom kolumnisticom, krojačicom i modnom stilisticom, a novijim generacijama poznatoj i kao britkoj, neosporivoj savjetnici oko muških-ženskih odnosa.

Iako je preminula u siječnju 2016. godine te će ostati upamćena kao jedna od najfascinantnijih i najpozitivnijih žena hrvatske javne scene, jedan u nizu podsjetnika na nju je i svakako stoljetna vila u Opatiji, prigodno nazvana Žuži, a koja je nedavno dobila potpuno novo ruho za koje je zaslužan njezin sin Ivo Jelinek sa suprugom Vesnom, s kojim smo o tome i porazgovarali.

Duško Vlaović

Villa Žuži obnavljala se nekoliko godina. Što je rekonstrukcija sve podrazumijevala?

Istina je, Villa se obnavljala nekoliko godina, bolje reći gradila na naše veliko iznenađenje. Naime, mi smo krenuli u rekonstrukciju kuće no, kako su početni radovi sve više napredovali to se kuća sama od sebe počela urušavati. Konstatiralo se da su zidovi, opeke, krov i ostalo u tako derutnom stanju i da se nije moglo ići u klasičnu rekonstrukciju. No, najgore je bilo što se otkrilo jest da kuća uopće nema temelja niti izolacije.

Opatija je trusno područje i trebalo je prije svega izgraditi dobre temelje, znači započeti detaljnu rekonstrukciju. I tu su nastali problemi. Trebali smo zastati s radovima jer su se konzervatori bojali da ne uništimo ‘kulturno dobro’. Dok je suglasnost stigla i sve organizirano i izvedeno, ipak je prošlo dosta vremena, pa je gradnja trajala tri godine.

Kuću je gradio neki Mađar dvadesetih godina prošlog stoljeća za svoj ljetnikovac. Našli smo da su zidovi bili od već derutne cigle koja se mogla vaditi golim rukama, da su u nekim dijelovima u zidove ugradili obično smeće. Ne treba zaboraviti da kuća stoji tako reći nogama u vodi, što je još više doprinijelo trošenju materijala. Moja majka je prije 30 godina uređivala kuću, no to je bila samo šminka, budući da ljudi koji su to radili nisu našli za shodno upozoriti je na sve ovo što smo mi sada našli. Jer da jesu, mislim da bi ona i tada išla u uređenje kuće lege artis.

Duško Vlaović

Vjerujem da se zbog samog lokaliteta i njegovih urbanističkih pravila nije smjelo previše izlaziti izvan okvira i dirati? Jesu li svi zahvati očuvanja tradicije uspjeli ili za nečim možda sada žalite?

Za ničim ne žalim. Gabariti kuće su identični onima prije rekonstrukcije. Htjeli smo i željeli da sve bude izvana točno kako je i bilo. Kuća se samo mijenjala, modernizirala iznutra. Mislim da je ljepota kuće baš to što je izvana nepromijenjena, očuvao se šarm ‘stare dame’, sa samo nekoliko ‘nevidljivih’ poboljšanja. Kad smo počeli s ozbiljnom rekonstrukcijom čuli smo u početku prolaznike Lungomara kako se zgražaju da se to kao ruši.

Danas je upravo suprotno, ljudi hvale i fotografiraju što mi je posebno drago, a sigurno bi to bilo drago i našoj Žužiki koja je željela da se ta kuća obnovi s prvoklasnim materijalima i da njena kuća bude jako lijepa. Uvijek je govorila – gdje ja stadoh ti ćeš proći što ne mogoh ti ćeš moći i evo mislim da sam joj ispunio želju. Tu želim dodati odlična unutarnja i vanjska arhitektonska rješenja i doprinos arhitekta Andrije Rusana. Isto tako velika većina majstora koji su sudjelovali u obnovi i uređenju su domaći iz kruga od nekoliko kilometara.

Duško Vlaović

Karakteristična ružičasta boja, to je Villi Žuži ujedno i zaštitni znak. No, tu su se ipak dogodile neke preinake, kakve?

Žužikina boja je ostala, to nismo htjeli mijenjati. Promijenili smo kvalitetu boje na koju neće utjecati sunce ni more, jasno, u dogovoru s konzervatorima. To prije nije bio slučaj, tako da je moja majka fasadu stalno morala popravljati.

Što vam je interijerski bilo bitno? Znam da ste angažirali studio Franić Šekoranja, a vidljiva je kombinacija modernog i secesije. Tu su i mramor, kamen te prepoznatljiv i uvijek elegantan Šekoranjin izričaj.

Šekoranju je dovela moja supruga koja jako voli, a i ja, njegove kreacije i njega kao umjetnika i čovjeka. Ona je s njim gradila interijer, no ubrzo je uvidjela da se ne treba puno u to miješati, budući da Sašine dekoracije treba čekati da budu dovedene do kraja kako bi se uvidjela sva njihova ljepota. On je osmislio dekoraciju cijele kuće i terase, osim malog salona na katu koji je uredila moja supruga Vesna sa starim namještajem. Tu je Žužikin portret i to još uvijek zovemo, iako je nema, Žužikin salon.

Duško Vlaović

Ova vila obiteljsko je nasljeđe, ali i uspomena na vašu majku. Čega se uvijek sjetite kada se iz Švicarske vratite na odmor ovdje?

Svaki puta kad se iz Ženeve vratim u Opatiju mislim da je to zemaljski raj, i nakon puta od 800 kilometara prestane svaki umor. Mislim da će obitelj koristiti kuću još naraštajima budući da je to bila izričita želja moje majke, koja je željela da se kuća ne proda. Barem smo se na to obavezali ja kao njen sin i Jan kao njen unuk. Ona je razlog da sam s obitelji opet redovito ovdje. Prvi sam puta doveden u Opatiju davne 1948. godine, i svako ljeto boravio ovdje da malo ojačam ili s roditeljima ili kod Jeletićevih. Tu sam krenuo i u osnovnu školu.

Kako izgledaju vaši dani provedeni u Villi Žuži? Volite li boraviti u Opatiji i među Opatijcima? Kakav je osjećaj tako iz kuće izaći na jednu od najpoznatijih hrvatski šetnica – Lungomare, a opet ujedno biti u nizu najljepših kuća s vrijednom baštinom i pričom?

Villa Žuži više nije ljetnikovac, to je sad s obzirom na kvalitetu gradnje stambena villa i u njoj se može boraviti kroz cijelu godinu. Za nas je to jedini dom koji imamo u Hrvatskoj, tu smo ‘prišlići’, tako da kad stignemo stižu i naši prijatelji sa svih strana. Veselimo se druženju, i s domaćima i s našim starim prijateljima. Malo se igra tenis i košarka sa simpatičnim veteranima.

A prekrasan Lungomare pred kućom ima svoj plus i minus. U ljetnim mjesecima je plaža ispred kuće tijekom dana dosta bučna, pa smo odlučili da u punoj sezoni ne boravimo ondje.

Duško Vlaović

Planirate li se nekada možda preseliti u Opatiju i život nastaviti u Villi Žuži?

Mi već sada živimo u Opatiji s prekidima, i mislim da ćemo tamo boraviti sve više i više jer je zrak i okruženje prekrasno. Jednog dana, tko zna, možda se trajno tamo skrasimo, ali još uvijek imamo obaveze i u Ženevi gdje živimo već punih 40 godina.

Ono što je specifično za to podneblje općenito, ali izraženo kod vas posebno u vili jest i vegetacija. Koliko vam je bilo bitno da imate takav mediteranski ambijent oko sebe, tko je radio hortikulturu?

Opatijska vegetacija je poznata kao lijepa i ljekovita. Kad šetate Lungomarem poslije kiše, miris mora se miješa s mirisima lovora, lavande i kadulje. Prekrasno. Mi smo u vrtu zasadili puno biljaka. Osim palmi, bambusa koji sami rastu i treba ih sputavati, zasadili smo više velikih magnolija, kamelije, maslinu, smilje, lavandu više vrsti ruža, a posebice moju suprugu veseli što je u kutu vrta zasadila jednu lipu.

Malo dalje od nas u jednom vrtu prema Voloskom stoji stara lipa velike krošnje nagnuta nad Lungomare. Ona u lipnju zamiriši cijeli kraj, a kako se kraj zove Lipovica tako mislimo da je ovo podneblje pogodno za njihov uzgoj i da će i naša lipa biti jednom tako velika i mirisna.

Duško Vlaović

Koje vam je najdraže mjesto u Villi Žuži, ovisno o godišnjem dobu?

Nema nekog posebnog mjesta, u svakom kutku je lijepo. Dosta vremena ipak provodimo na terasi. Malo manje kad kiša pada i kad udri jugo, onda valja gledati s prozora kako se valovi razbijaju o kamen i tuku u obalu. Tada je lijepo i u kući.

Vidjela sam i da se vila može unajmiti te da je ujedno jedan od rijetkih smještaja na ovom području koji može ponuditi ovakvu vrstu sadržaja. O čemu je riječ, po čemu je zapravo posebna?

Da, Villu Žuži može se unajmiti na nekoliko tjedana tijekom ljeta. Mislimo da je ponuda zbilja jedinstvena jer vila osim udobnosti ima i svoju priču koju smo mi pokušali ispričati Žužikinim knjigama koje se u kući nalaze, filmom koji je o njoj snimljen. I sam boravak u kući je čaroban, u što ulazi blizina plaže i bazena.

Samo održavanje vile je dosta skupo i to nam pokrije dio troškova koje smo imali i imamo oko Ville Žuži. Uz to, u blizini postoji čitav niz restorana lijevo prema Voloskom ili desno prema luci, kao i mogućnost izleta prema Istri ili otocima. Tu su i vjerni suradnici koji gostima stoje na raspolaganju.

Duško Vlaović

Koliko blizina mora prema vašem iskustvu može utjecati na kvalitetu života, odnosno da preformuliram – vaš život u Švicarskoj i onaj u Hrvatskoj, što biste istaknuli kao mane i prednosti jednog i drugog?

More nadohvat ruke je jedinstveno za gledati, mirisati, osjećati. Mijenja se iz trena u tren i daje jedan neizmjeran ‘dodatak’ svemu skupa. Blizina mora je svakako jedinstvena, ali ima i svoje mane. Sva građa se brže troši, korodira, te je gradnja puno skuplja s obzirom na adekvatne materijali koji su otporni na sol i vlagu. U Ženevi kao što znate, imamo poznato Ženevsko jezero s najvećim vodoskokom, ali se s morem i našim Jadranom ne može usporediti.

Možemo li reći da je Villa Žuži zapravo svojevrsni spomenik, kako za vas i vašu obitelj, tako i za sve ostale koji su poznavali i pratili rad vaše majke?

Moja supruga se smije i govori mi da sam Villu Žuži gradio kao Taj Mahal za moju mamu. Možda ima istine u tome. Ona je još bila živa kad su planovi za rekonstrukciju bili gotovi i silno se veselila svakom koraku i završetku kuće. Na žalost, nije uspjela dočekati kraj gradnje.

Tim više sam uložio sav napor da ta vila bude dostojna njenog imena, da bude uspomena na nju, ne samo meni i mojoj obitelji nego i svim ljudima koji su je voljeli i poštovali. A dodao bih da je i za Opatiju, i ljude koji šetaju ispred kuće lijepo vidjeti uređeno pročelje i ogradu, bujnu vegetaciju i osvijetljenu fasadu u Žužikinoj boji.

Duško Vlaović
Duško Vlaović
Duško Vlaović
Duško Vlaović
Duško Vlaović
Duško Vlaović
Duško Vlaović
Duško Vlaović
Duško Vlaović
Duško Vlaović
Duško Vlaović
Duško Vlaović
Duško Vlaović
Duško Vlaović
Duško Vlaović
Duško Vlaović

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba