Ova nenametljiva kuća na Braču nema pogled na more, ali ima impresivan atrij s bazenom. Pogledajte je
Ovo fenomenalno zdanje na Braču projektirao je Berislav Lukšić. Imamo priču
U malom mjestu Nerežišća u unutrašnjosti otoka Brača pronašli smo jednu modernu, ali nenametljivu kuću čija lokacija pruža osjećaj mira i pozitivne izoliranosti. “Za razliku od onih uz more, investitor je želio kuću u unutrašnjosti odakle se lakše konzumira cijeli otok. Pritom je u vidu imao prizemnicu, ali i suvremeni pristup oblikovanju” objasnio nam je arhitekt Berislav Lukšić, čiji istoimeni studio stoji iza ovog projekta koji vam predstavljamo.
Proučavajući povijest narodne gradnje, Berislav objašnjava kako je shvatio da se Dalmacija ne oslikava u materijalu kao što je kamen, već u vanjskom intimnom prostoru dvora koji možemo naći u skoro svakoj kući u malim otočkim sredinama.
Iako ne izgleda tako na prvu, ova kuća ima poveznicu s tradicionalnom dalmatinskom gradnjom oko zajedničkog skrivenog dvora te se na tradiciju referira isključivo međusobnim odnosom i povezivanjem jednako vrijednih unutarnjih i vanjskih prostora.
Sagledavajući kontekst zatečenog stanja okolne gradnje, a ujedno imajući na umu i buduću gradnju, proizašla je ideja o atrijskoj kući – kući oko bijelog dvora kao srca obitavanja. “Sunce, sjene, intima, osnovni su elementi iz kojih je ona nastala, a upravo nizanjem prostora oko južnog dvora postigla se nužna intima u sadašnjosti i budućnosti” dodaje arhitekt Lukšić.
Glavni prostor dnevnog boravka, blagovaonice i kuhinje ima tako direktnu ekstenziju na centralni dvor s bazenom, ali se i otvara na sjever i omogućuje pristup raznolikim sadržajima okućnice. Kuća ima i četiri spavaće sobe koje su orijentirane na istok i koriste svoj dio okućnice, dok je njihov hodnik orijentiran na atrij. Tako sobe dobivaju nužnu intimu i brzi pristup iz centralnog prostora.
Koncentracijom na samo dobivanje intime i južnog osvjetljenja sve je drugo postalo manje bitno, pa je kuća težila što jednostavnijem izražaju i može se reći da nema svoje glavno pročelje. Pojavnost kuće s ulice je neprimjetna, te se sve odvija iza zida.
Pričajući pak o materijalima, Lukšić govori kako su se koristile samo klasične obrade površina s kojima se tada u kontekstu gradilo da bi kuća bila što ekonomičnija, i u tom pogledu nema nikakvih posebitosti. Na svoju jednostavnu, bijelu, neutralnu pojavnost kuća prima jednu horizontalnu dilataciju, što čini da se krov naizgled naslanja na volumene prizemnih prostorija.
“Vodeći se što jednostavnijom primjenom materijala, u glavnom prostoru interijera dnevnog dijela izložen je neobrađeni betonski strop ispresijecan nepravilnim rasterom linija rasvjete. Na taj način je ostao iskren u sirovoj pojavnosti materijala, a postao dekorativan.”
Okućnica je pak osmišljena kao zasebni mikrourbanizam betonskih platoa koji na sebe primaju različite sadržaje, a s pridruženim betonskim klupama utopljeni su u šljunčanu površinu s nasumično raspoređenim mediteranskim raslinjem.
Takva ‘suha’ interpretacija okućnice olakšava održavanje, a ujedno pruža dojam skromnosti i jednostavnosti koji s kućom čini jedinstvenu cjelinu. Planirano je da se priroda oduzeta gradnjom kuće nadoknadi zelenim aktivnim krovom, ali to čeka neka druga vremena.
