Otišla sam na utakmicu Hrvatska - Španjolska i izgubila glas. Sad su mi malo jasnije navijačke pjesme
Uvijek sam voljela nogomet i zanimalo me kakva je atmosfera na nekoj velikoj utakmici i kako je gledati ju uživo. Donosim vam mali izvještaj
U pravilu nisam osoba od sporta, posebno ako uključuje trčanje, ali nogomet mi je nekako uvijek bio drag. Pokušavanje razumijevanja igre i pamćenja imena igrača za mene je u početku bila prava muka. Okružena sam nogometašima cijeli život, što u društvu, što u obitelji, a to je sigurno imalo utjecaja na moju ljubav prema toj igri.
Jučer sam bila na utakmici Hrvatska – Španjolska na Maksimiru koja je završila našom pobjedom 3:2. S obzirom na to da sam po prvi put bila na jednoj ovako velikoj utakmici, odlučila sam napisati mali izvještaj. Možda je važno i napomenuti da nisam sportski stručnjak i da je ovaj izvještaj isključivo moje doživljavanje atmosfere na Maksimiru.
Najvažnija je ljubav prema nogometu
Ne, ne razumijem previše sve poretke, lige, niti zašto nekad netko dobije faul, a nekad ne. Ali znate što, to ne znači da ne mogu uživati u dobroj igri i osjećati ljubav prema našim igračima i njihovoj igri. Puno ljubavi prema našoj repki došlo je i nakon ovogodišnjeg svjetskog prvenstva kad je čitava Hrvatska skočila na noge i pokazala svoju podršku našim dečkima. Da, među njima sam bila i ja.
Postoji ipak neka posebna doza energije i atmosfere koja vas pokrene kad navijate. Zato sam odlučila otići na utakmicu Hrvatska – Španjolska na Maksimiru. S obzirom na to da nisam nikada bila na ovako velikoj tekmi, odlučila sam napisati par razloga zašto je ovakvo nešto bilo super ideja, a i razotkriti nekoliko lažnih stereotipa.
Atmosfera, energija i rješavanje stresa
Možda inače jesam malo glasnija osoba, ali nisam baš jedna od onih koja će se derati u javnosti. Prvo što sam pomislila prilikom trajanja utakmice je bilo kako je nenormalno dobro pustiti glas, derati se i skandirati uz ljude oko sebe. Toliko sam puta gledala one čudesne navijače Liverpoola kad čitav stadion ori njihovom pjesmom. Pa naježiš se samo na pomisao na to.
Jučer sam sjedila na sjevernoj tribini (ne, to nije opasno), a najbolja stvar toga je bila da je upravo sjever taj koji je pokretao navijanje. Dečki bi počeli, krenula bi cijela naša tribina, pa bi čak i tražili da se uključe istok, zapad i jug. Doduše, ne toliko da se uključe koliko da ‘polude’. Meni je ovo sve bilo sasvim novo. Biti dio takve okoline, deranje iz sveg glasa, navijanje i skakanje.. Ma, reći ću samo da je ovo jedan od apsolutno najboljih načina za rješavanje stresa i nervoze.
Izbacite sve iz sebe, a ujedno osjećate takvo zajedništvo i toplinu jer ste dio skupine. Ljudi smo i jasno je da volimo biti dio skupine, ali ovakvo zajedništvo ja do sada nisam nikada osjetila. I nema straha, neugode, niti brige oko toga kako zvučite.
Sjever nije opasan, zaštita je na svakom koraku
Premda postoji neko uvriježeno mišljenje da su sjeverne tribine opasne i da tamo ne bi smjele ići žene i djeca, nije me to baš previše zanimalo. Stizala sam na utakmicu u ogromnoj gužvi na ulazu i vidjela sam mnoge roditelje s djecom. Prvo me to dosta naljutilo i zabrinulo, jer tko bi vodio dijete na utakmicu sa još 30 tisuća ljudi, i to na sjever? Kad smo se smjestili na tribine bilo mi je jasno zašto nitko od tih roditelja nema brige ni straha.
Okruženi ste policajcima i zaštitarima čitavo vrijeme, svi paze na djecu i žene dok se guraju i prolaze, oni imaju prednost. Čak sam čula i priče da je znalo doći do nekakvih svađa među navijačima samo zato jer bi netko, primjerice, prolio pivu po djetetu ili ga doveo u opasnost. Osim što za vas brinu oni kojima je to posao i međusobno svi paze na zajedničku sigurnost. Da, bilo je bacanja čaša, plastike i kartona pa zato preporučam da kao i mi sjednete nad natkrivene tribine.
Pobjeda toliko više znači dok ste tamo
Ja inače imam neku foru da prije utakmice prognoziram rezultat i dosta često budem u pravu. Ne kladim se, ali ponekad zbog svojih rezultata pomislim da bi trebala. Za ovu utakmicu sam pretpostavila da će završiti neriješeno i srećom, prevarila se. Nervoza koja se pojavi kad se naši približavaju suparničkom golu ili kada se akcija odvija na našoj strani nije niti usporediva s onime što osjećate kad gledate utakmicu na TV-u, čak i ako se radi o nekoj važnoj tekmi i penalima. Tek penal, ma užas.
Moram priznati, u nekim dijelovima utakmice sam doslovno prekrivala oči samo da ne vidim što se događa. Ali trenutak u kojem su zabili pobjednički gol u produžecima, zapravo, bilo koji trenutak u kojem su zabili gol ili izveli neku dobru akciju izaziva takvo oduševljenje, sreću, nešto doslovno neopisivo. Ps, sad su mi malo jasnije sve one navijačke pjesme.
Osim svega navedenog postoji par crtica koje mislim da je važno istaknuti ako se odlučite otići na tekmu ili ako ih izbjegavate iz nekog razloga.
- WC-i su baš jako loše opremljeni, prljavi i nikoga ne zanima jesu li muški ili ženski
- zaštitari i policija nalaze se na svakom koraku i uvijek možete pitati ako vas nešto zanima
- obavezno dođite na utakmicu barem sat, sat i pol ranije kako ne bi zapeli u gužvi na ulazu
- svaka tribina je sigurna, ali to također ovisi o tome tko igra
- nema neugode ako imate loš glas dok pjevate
- NE plješće se nakon himne (ovo i dalje nitko nije naučio)