On je profesionalni tekvandoist, arheolog i zaljubljenik u vojničku odjeću. Upoznajte Leona Glasnovića

Kraj je svibnja, subota je rano ujutro. Kalendarski smo u kasnom proljeću, no vremenske prilike više odgovaraju jednom gluhom jesenskom danu u Zagrebu. Napokon stižem na dogovoreni intervju, ali i druženje s Leonom Glasnovićem, jednom od onih osoba o kojima želite da postoji nešto napisano. On dolazi u 501 levisicama, bijelom T-shirtu, kariranoj košulji nad kojom nosi zeleni vojnički baloner. Kišni je dan, zbog čega Leon na glavi ima šiltericu, a prijatelj Ivo, koji se tog jutra također nalazi u kafiću, mu dobacuje – “imam ti ja bolju!”, i pruža Leonu svoju kapu, na kojoj ušiveno stoji – Loud Ones. Leona sam upoznala prošle jeseni, kada je počela moja fascinacija vojničkim odjevnim komadima, koje on uspješno nosi. Taj mladi profesionalni tekvandoist, Šveđanin hrvatskog podrijetla sa splitskom adresom, čija me sportska disciplina i odjevna rješenja fasciniraju, kreator je onog natpisa na šilterici, Loud Ones vintage dućana, za koji nabavlja stare odjevne komade, a uskoro kreira i nove, također inspirirane prošlosti. Leon u prošlim vremenima pronalazi to nešto glasno za što kaže, želi da se čuje i da postane dijelom budućnosti, a zašto baš Loud Ones? – “To je prijevod mog prezimena na engleski!”, odgovara uz smijeh.

IZ ŠVEDSKE U SPLIT DOVEO GA JE SPORT

Leon je u Split stigao prije tri godine, kao devetnaestogodišnjak. U glavni grad jadranske Hrvatske doveo ga je sport, no zadržat će ga jednog dana, kaže, nešto drugo. Leon voli naš stil života i vjeruje da u Hrvatskoj valja napraviti dobre stvari. Objašnjava da je mnogima bilo teško shvatiti da iz Švedske odlazi u Hrvatsku, u drugačiju klimu, u more kulturnih razlika. Ipak, mladi je Glasnović porijeklom iz Hrvatske, tata mu je Zagrepčanin, stoga vjerujem da je mnogo toga već bilo utkano u njega i prije dolaska. Dopada mu se što su ovdje ljudi spontaniji, manje planiraju, više se druže, naginju ekstrovertnosti. “U Švedskoj su ljudi zatvoreniji, uzmimo za primjer stil razgovora s drugima, ovdje se više priča o stvarima koje te vesele, dok su u Švedskoj razgovori ozbiljniji, više se govori o poslu, nego o opuštenijim stvarima.” Ondje ljudi više ulažu u svoju privatnost, svoj dom, dok je kaže primijetio kako Hrvati više tragaju za prihvaćenosti koju pronalaze u onome što posjeduju i što drugima pokazuju.

Nogomet, atletika, mačevanje. Probao sam mnogo sportova, mislim da je jako bitno da djeca od male dobi uče kroz sport

Leona je u Hrvatsku doveo sport – borilačka vještina taekwondo. Sport kojim se bavi od malih nogu, no bilo mu je prirodno krenuti u tom smjeru. Tata je u Švedskoj imao svoj klub, a starija sestra Nikita još je prije Leona zakoračila u taekwondo vode. U djetinjstvu se ponedjeljkom, srijedom i petkom borio, dok je utorkom i četvrtkom birao druge sportove. “Nogomet, atletika, mačevanje. Probao sam mnogo sportova, mislim da je jako bitno da djeca od male dobi uče kroz sport. Boks je disciplina, atletika je motorika. Svaki sport ima svoju smisao koja te priprema za mnoge stvari.” Prvo kao kadet i junior u Švedskoj, Leon danas nastupa kao senior za Hrvatsku reprezentaciju i trenira u Taekwondo klubu Marjan. No, prije dolaska u Split Leon se sportom bavio na sasvim drugačiji način. “U Švedskoj je sport više kao hobi, ako se baviš sportom, baviš se još nečim. Ja sam primjerice radio u restoranu, išao sam u školu, a tek kasnije bih imao trening, dok sam navečer vodio treninge za djecu.” U jednom se trenutku, kako to biva u sportu, našao na prekretnici, a Hrvati su bili zainteresirani za njega. Leon je nakon srednje škole došao u Split za sestrom koja je već godinu dana bila dijelom hrvatskog taekwondoa. Međutim, Leon se pri dolasku nije osjećao kao doma, rana je to dob za formiranje stava i ličnosti, jedino što je znao, kaže, je da se bavi sportom.

PRIVUKLA GA JE PODVODNA ARHEOLOGIJA JER JE ODUVIJEK RONIO

No, nije stao na sportu. Upisao je fakultet prema švedskom modelu studiranja koji se odvija u online svijetu. Izabrao je arheologiju, htio je probati. Privukla ga je, kaže, podvodna arheologija jer ronjenje mu je uvijek bilo safe spot, njegovo sigurno mjesto. Glasnovići su ljeta provodili na brodu i hrvatskim otocima, i ronili, ronili. Leonu u glasu čujem kako uživa u tome, a najdraže mu je, kaže mi, otkako je “shvatio da arheologija nije samo čitanje knjiga i prekopavanje povijesti, već da su to odlasci na teren na kojima dolaziš do nečega prvi, tragaš za neistraženim.” Prepričava mi odlazak na lokalitet Loranum u uvali Stari Trogir. Veseli ga to, roniš i radiš cijeli dan, istražuješ s drugima i čekaš neočekivano. “To je isti način života kao i u sportu, nikada nisi na jednom mjestu, to su disciplina i strpljenje, sve ono na što me sport pripremao.” Pomišljam, potvrdio je onaj citat od ranije, u djetinjstvu je doista razvio svoje afinitete. Također, shvaćam kako me o sportu zanima još jedno i upitam Leona: – “Što misliš kako te sport oblikovao?”, a on mi odgovara s onime što me veseli: “Sportaše ljudi gledaju samo onda kada su dobri. A ispod toga stoji puno gubitaka. Ja danas znam da je dobro izgubiti, jer ako izgubim onda nešto naučim, što ću primijeniti drugi put i pokušati pobijediti.”

UZ TATINU VOJNIČKU TORBU SHVATIO JE SNAGU ODJEVNIH KOMADA

Tijekom razgovora primijetim torbu koja stoji kraj Leona. Namjerno pitam što je to, a ne tko jer mi je jasno da se radi o komadu s pričom. “To je tatina torba iz švedske vojske, to su devedesete. Moj prvi vintage komad od kojeg je sve krenulo.” Uz tu je vojničku zelenu torbu Leon shvatio snagu odjevnih komada. Dok je završavao osnovnu školu intrigiralo ga je kako sestra nasljeđuje mamine odjevne komade i shvatio je da ne mora toliko često obilaziti dućane, već da može posegnuti za tatinim ormarom. Zanimalo ga je, kaže, razgovarati s ljudima koji su bili vojnici, što ga je dovelo do velikih skladišta vojničke robe. “Stvar je u tome što tamo ne možeš kupiti samo jedan komad!” Leon je tako počeo skupljati vojničku odjeću i paralelno s time shvatio da u Hrvatskoj ne postoji kultura nošenja vintage vojničkih stvari. “Mogu se nabaviti komadi samo švedske i američke vojske, ali ne i JNA. Vojnici JNA su odijevali predivne stvari, boje, izrazito kvalitetne izrade, no nažalost nitko to ne prodaje. Onda sam pomislio – sada živim ovdje i mogao bih nešto promijeniti!”

O SVOJEM BRENDU RAZMIŠLJA JOŠ OD OSNOVNE ŠKOLE

Naivno zaključujem da je Leon tako došao na ideju o Loud Ones. No, ubrzo upoznajem njegovu skromnost koja je doista, neočekivana. “O Loud Ones sam razmišljao još u osnovnoj školi, dok sam tijekom noći dizajnirao torbe. Moja se obitelj bavila kožom, a ja sam torbe crtao. Imam ih još u kompjuteru”, dodaje ponosno. Tada mi postaje jasno zašto Loud Ones, jer je Leon oduvijek želio da Glasnovići sudjeluju u njegovim odjevnim avanturama. Danas Leon za Loud Ones surađuje s tatinom rođakinjom, nekadašnjom krojačicom koja s Leonom radi iz hobija. “Cilj je da me ona nauči svemu o krojevima, materijalima, poslu kojeg želim. Ona je moja učiteljica.” Osim što u svoje interese uključuje svoju obitelj, Leonu je važno da sve što radi dolazi iz Hrvatske i bude u njoj i proizvedeno – od etikete do gotovog proizvoda. Na stranici nudi vintage selekciju komada koje pomno bira i u kojima pronalazi kvalitetu uz funkcionalnost, a uz to, nudi i opciju tailoring for you gdje primjenjuje ono u što vjeruje. Primjerice, torba koju je kreirao izrađena je od viška platna iz vremena Drugog svjetskog rata. Materijal je to koji je bio namijenjen za šatore i završnu obradu premazanu voskom. Leon za materijal torbe kaže – “ručno je izrađen u Hrvatskoj s pažnjom i ljubavi prema jednostavnom načinu života.” Tako nam je pokazao kako od otpadnog materijala napraviti kvalitetnu torbu i dokazao da nije samo novo ono što vrijedi. “U prošlosti je budućnost”, zaključuje.

O Loud Ones sam razmišljao još u osnovnoj školi, dok sam tijekom noći dizajnirao torbe. Moja se obitelj bavila kožom, a ja sam torbe crtao

Leon nakon torbe kreće korak naprijed, ili čak dva. Uskoro će nam predstaviti hlače koje je kreirao inspiriran švedskim radničkim hlačama. Kreirane su od otpadnog materijala, 50 posto pamuka, 50 posto lana. No, priča o hlačama traje dugo. Još prije godinu dana Leonova sestra Nikita mi je pričala da je brat kreirao hlače za Loud Ones. Sjećam se da sam je tada zaintrigirano upitala kada će ih staviti online, na što mi je, pamtim, odgovorila: “Neće tako skoro. Leon ih prvo godinu dana želi nositi da vidi kako se ponaša materijal, kroj. Nakon pranja i nakon mnogo nošenja. Želi biti siguran da hlače budu kvalitetne i izdržljive baš poput i svih povijesnih komada koje nudi u svome online vintage prostoru.” No, Leon mi sada o tome, opet skromno, ništa ne govori, samo mi kazuje da se veseli uskoro predstaviti svoj prvi odjevni komad. Kasnije će, kaže, hlačama pridružiti košulju u istom materijalu i boji kao i hlače, blouse field shirt. – “Cilj mi je spojiti sve moje buduće komade zajedno. Dakle, ako primjerice kupiš proljetnu jaknu, da u zimi možeš kupiti zimski komad koji se spaja s tom jakno. To mi je glavni motiv – da je sve praktično i funkcionalno.”

UŽIVA U ELEGANCIJI AMERIČKIH KAUBOJA

Svoj stil Leon opisuje kao kombinaciju mediteranskog i američkog. Uživa u krutim materijalima i “eleganciji američkih kauboja”, kako je sam naziva. Ukratko, privlači ga sprezzatura koju je talijanski književnik Baldassare Castiglione opisao kao “nonšalanciju koja prikriva svu umjetnost i omogućava da se sve što se radi ili kaže čini bez uloženog napora i gotovo bez razmišljanja o bilo čemu.” Kao svoj omiljeni odjevni komad spominje plave 501 levisice u kojima je došao na razgovor. “One su dokaz dobrog kroja, fleksibilnosti kreirane za rad. U njima sjedim doma i izlazim, ne mijenjam ih godinama, vjerujem kako niti neću tako skoro. Upravo to me privlači i kod mojih budućih komada.” Leonu je također važno što je stigao do stila i odmaknuo se od mode. “Shvatio sam da mogu s istim hlačama postići dress up i dress down, odnosno više i manje se dotjerati. Primjerice, u istim hlačama mogu ujutro otići na kavu i istu tu večer na vjenčanje, mijenjajući drugi dio odjevne kombinacije.” Ukratko, to je njegov credo u stilu: postići nonšalanciju i vjerovati u stvari koje traju.

Leon Glasnović dokazuje da vrijedi vjerovati u stvari koje su gotovo zaboravljene. Za svoj slogan, ali i za onaj svog brenda spominje – inspired by the past – i time zaključuje da je budućnost u prošlosti. Govori mi da se moramo vratiti krojačkim uslugama, selektiranim krojačkim dućanima koji su, nažalost, gotovo pa iščezli. Cijela kultura odijevanja trebala bi se vratiti tamo gdje je nekoć bila, trebali bismo ulagati u komade koje odijevamo i nositi ih iznova. “Oni su pokazatelj našeg karaktera”, zaključuje Leon, i vraća se svome Splitu, gradu u kojem želi ostati i u kojem će iz prošlosti formirati nešto novo. Jedva čekamo.

Hvala Nevenu, Danijelu i Mateju na ustupljenom Luta prostoru za snimanje i razgovor