Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

PRIČA

Odlučila sam se preseliti, živjeti i raditi u Londonu. Iako mi je u Hrvatskoj bilo sasvim ok

Iako ovih dana to mnogi čine, napustiti dom nije lako, a Valerija Cerovec s nama je podijelila svoju priču o selidbi u London

Nadala sam se da će moj odlazak u London proći bezbolno. Moja mama često u smijehu onima koji je pitaju ‘A zakaj ide?’ spominje kako sam pri prvom posjetu velegradu u njenom društvu već na aerodromu prorekla ‘Ja bum se preselila tu.’ Bilo je to prije sedam godina i mislim da sam se već tada suočavala s idejom odlaska u drugu državu. Ponekad bih maštala o Velikoj Britaniji, nerijetko Danskoj. Nedavno sam shvatila, naočigled sviju, da je mnogo lakše suočiti sebe sa svojim željama, a ipak mnogo teže suočiti druge.

Bilo je teže suočiti mamu da više neću dolaziti petkom uvečer i ostajati na nedjeljnim ručkovima nego što je bilo maštati o najboljoj kineskoj u središtu Londona. Bilo je lako zaljubiti se u Engleza, mnogo teže suočiti tatu da on nije domaći dečko iz susjedstva. Bilo je teže reći starijem bratu da odlazim i da mi više ne treba seliti knjige, cipele i odjeću s jednog kraja Zagreba na drugi, i mnogo teže reći mlađem bratu da se nećemo vidjeti često, a ipak sam uz svu težinu, odabrala ići. Zašto idem?

Naposljetku, bojim se propusta i neuspjeha, bojim se razočarati roditelje, bojim se iznevjeriti povjerenje starijeg brata i podbaciti kao uzor mlađem. Svako toliko netko spomene kako idem u bolje sutra – sasvim moguće, iako moram priznati da je moje jučer bilo sasvim u redu. Radila sam, često putovala, odlazila na more, pisala, išla na masažu, u šetnju na Sljeme, na pivu u Europu ili Krivi, u kazalište i kino, jela paradajz i krumpire uzgojene u vrtu iza kuće, ribu s domaćim maslinovim uljem, divljač u vinu, čitala, neobavezno se teretila financijskim pitanjem jer sam još uvijek u kutku znala da jednim pozivom mogu računati na maminu ili tatinu velikodušnost – mnogo od čega sada ostavljam iza sebe.

Bilo je lako zaljubiti se u Engleza, mnogo teže suočiti tatu da on nije domaći dečko iz susjedstva

Prijatelje, na sreću, ne ostavljam, iako neću više imati prilike bezbrižno pijuckati pivo s njima do kasno uvečer uoči novog radnog dana, i naposljetku ću tu prazninu, koliko god mi teško bilo, popuniti drugim pažljivim ljudima koji će se, nadam se, umjesto mojem kajkavskom narječju izrugivati mojem hrvatskom naglasku. Možda je zbog toga činjenica da si u drugoj državi uvijek stranac, ona koju je najteže prihvatiti. Dok postoji novi jezik kojim možda i govoriš dobro, koji je mjesto nove igre i istraživanja, istovremeno ne postoji više raznolikost hrvatskog na kojeg si navikla i u kojem si toliko dobra.

Moje jučer je bilo sasvim u redu. Radila sam, često putovala, odlazila na more, pisala, išla na masažu i u šetnju na Sljeme

Umjesto toga nalaziš se u novom teritoriju gdje objašnjavanje iziskuje vremena i gdje riječi mnogo češće izbjegnu iz glave, nadomjestivši se drugima koje ne znače ni blizu onome što bi htjela da znače. Stanke između dijelova rečenica su dulje jer domišljaš kako se izraziti, a čak i ondje gdje bi se inače činila svestranom, doimaš se opterećeno, nesuvislo i lelujavo. Tvoj hod je ponekad sporiji nego što bi trebao biti, a geste žustrije. Ne ispričavaš se baš svakom koga malkice tutneš laktom u podzemnoj. Glas ti je glasniji i odrješitiji nego što se smatra pristojnim.

Možda sam zbog toga i toliko oplakivala vlastitu rutinu onog trenutka kad sam odlazila – jer sam bila dobra u njoj, bila mi je prirođena. Nisam trebala previše razmišljati o tome što ću raditi preko vikenda i koga ću vidjeti i na koji način ću razgovarati. Obitelj i prijatelji živjeli su mi nadomak ruke i obično bi se naša neobavezna druženja svodila na ležerna razglabanja o banalnim sitnicama uz koje bismo se besramno izrugivali jedni drugima. Moja neprimjerena sklonost spavanju, moje tri diplome nepotrebne na tržištu rada i tamni podočnjaci bili na meti nemilosrdnika i ja sam uživala u tome.

Tvoj hod je ponekad sporiji nego što bi trebao biti, a geste žustrije. Ne ispričavaš se baš svakom koga malkice tutneš laktom u podzemnoj

Ovdje postoje nijanse u ophođenju koje tek moram naučiti. Kako biti puno ljubaznija u govoru, kako poniznije zahtijevati, kako s puno više entuzijazma govoriti o vremenu, kako se prilagoditi bez da kompromitiraš ono što je tvoje. A zbog čega?

Ja nisam zapravo jedna od onih koji idu trbuhom za kruhom, iako mogućnosti koje imam ovdje nadrastaju mogućnosti kod kuće, pa ne moram nužno žrtvovati sve ono što je sigurno i poznato za dobrobit budućnosti pod svaku cijenu. Bojim se da su moji razlozi sebičniji – prvi je taj da naučim u potpunosti posjedovati ono što mi je usađeno, a drugi taj da dokažem sebi kako to mogu nadići. Između svih dobrih budućnosti koje mogu imati, odabirem onu koja je neutabana i u kojoj ću morati dorasti izazovu.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
učitavanje...
Više s weba