Boris Šuša donosi nam prvi dio svog putovanja motorom od Hrvatske do Grčke
Hladno je nedjeljno poslijepodne. Kraj je veljače. Šest prijatelja uz kavu i tonu smijeha pretresa aktualne događaje. Razgovor polako, ali sigurno klizi prema najzanimljivijoj temi zbog koje smo se i okupili, temi koja nas veže i pokreće – motorima.
Bliži se sezona i krajnje je vrijeme da se krene u dogovore oko ovogodišnjeg putovanja. Nakon razmišljanja o destinacijama, zbrajanju dana godišnjeg odmora te planiranja poslovnih (i privatnih) obaveza odluka pada na – Grčku. Zemlja Bogova, maslina, otoka i ogromnog javnog duga nam se čini kao savršena ovogodišnja destinacija.
Budući da smo prije tri godine motorima prošli kroz hrvatski jug, Crnu Goru i Srbiju odlučili smo ponoviti gradivo, ali i pročitati ono što se u udžbenicima zvalo – tko želi znati više. Ono više bi u ovom slučaju, uz Grčku, bilo detaljno upoznavanje Makedonije, Albanije te dijelova Srbije gdje do sada nismo bili. Dijele se zadaci. Jedni su zaduženi za planiranje same rute, drugi za rezervaciju i evaluaciju smještaja (čitaj – ako nema žohara i glava nije na kamenu, tu spavamo) dok treći prikupljaju najzanimljivije činjenice i gastro upute o svakoj pojedinoj destinaciji kako bi i ponešto naučili i pojeli.
PRVO JE TREBALO PRIPREMITI MOTORE
Na ovom putovanju ćemo napraviti preko 4000 kilometara što zahtijeva detaljnu pripremu motora i pripadajuće logistike. Kod servisa i sigurnosti motocikla zaista ne smije postojati alternativa te zbog toga za svoje čelične konje koristimo samo najbolje. Upravo iz tog razloga već godinama moto potrepštine naručujemo preko Motostop.hr. Brza dostava, garancija kvalitete i vrhunsko iskustvo kupnje uvjeravaju nas da ćemo se, zajedno sa svojim motorima, sigurno vratiti doma. Kako prije svake avanture uvijek govorimo – Na putovanju se sve može dogoditi, promijeniti i propustiti no najbitnije je da se svi živi i zdravi vratimo kući.
Svi smo čuli za onu staru da slika vrijedi tisuću riječi, ali i za onu novu – Ako nije na Facebooku nije se niti dogodilo. Dok nas ova potonja ne muči previše, svi se slažemo da se svako putovanje mora ovjekovječiti sa što više materijala kako bi i mi mogli jedan dan unucima pokazivati (i dokazivati) kako nismo oduvijek bili dosadni čangrizavi starci. Duboko u srcu se nadamo kako će naše avanture i u njima pobuditi strast za putovanjima i upoznavanju drugih kultura i ljudi. Bezbroj puta smo se uvjerili da su iskustva koja smo doživjeli najveće bogatstvo koje uvijek nosimo sa sobom i koje nam nitko ne može oduzeti.
Kako je sama dinamika moto putovanja dosta specifična pokušati ću je sažeti u izjavi jednog od protagonista ovog putopisa – Na motoru postoje dvije temperature – prehladno ili prevruće. Kako bi dokumentiranje naših doživljaja proteklo što komotnije preko webshopa Links.hr nabavljamo najnoviji GoPro Hero 7 Black. Odlične recenzije ove kamere daju nam za pravo nadati se odličnim fotografijama i video snimkama. Na kraju smo samim slikama, ali i jednostavnošću korištenja same kamere bili jednostavno oduševljeni.
PRVA STANICA NOVI VINODOLSKI
Topli je travanjski petak. Dan putovanja je konačno došao. Uzbuđeni i sretni, svaki iz svog smjera, sjedamo na motore i krećemo prema mjestu polaska, popularnom moto okupljalištu – kafiću PTG. Parkiram pred terasu dok na njoj sjede moji suputnici. To su redom: moj najbolji prijatelj i vjenčani kum Luciano (položio A kategoriju, par mjeseci nakon toga kupio 15 godina star motor i s njim otišao u Afriku), Jozo (naš vođa puta, planer ruta i onaj koji se prvi budi i zadnji ide liježe), Emil (moto guru, onaj koji nam iz inozemstva dovlači motore), Matija (naš Zagorac sa zagrebačkom adresom, vičan mehanici, onaj u kojeg svi gledamo ako se nešto dogodi na motoru) te Daniel (dobri duh naše ekipe, čovjek koji na putovanjima uvijek u pravom trenutku izvadi hranu).
Današnje odredište je Novi Vinodolski. Slikamo se ispod velikog Valentina Rossija koji nas, jureći na svojoj Yamahi, prati na još jednu avanturu. Treba krenuti jer mrak brzo pada dok se svi veselimo večernjem zajedničkom druženju. Vozimo se starom dobrom Luizijanom, cestom koju poznajemo kao svoj dlan. Sunce nas grije, motori se graciozno gibaju kroz zavoje dok ispred sebe gledam pet bajkera u savršenoj formaciji. U tom trenutku razmišljam o pitanju koje je, svakome od nas, postavljeno već stotinu puta – Zašto ti voziš te motore?. Razmišljam koliko smo neprocjenjivo lijepih trenutaka, pejsaža, zavoja i iskustva doživjeli. Koliko je svaki od nas morao žrtvovati vremena i truda za svoj hobi. Koliko smo se puta susreli s nerazumijevanjem okoline za našu ljubav i strast.
Kako u životu najteže ceste vode do najljepših destinacija tako su nam i gore opisani izazovi donijeli neraskidiva prijateljstva te ogromnu privilegiju da živimo svoj dječački san. Uz vrhunsku cestu i moto kontemplaciju dolazimo u Novi. Smještamo se u kuću te kroz zezanciju i smijeh vrijeme brzo prolazi. U jednom trenutku ispred kuće čujemo zvukove hitne pomoći i bljeskove rotirki. Svi su tu, živi i zdravi. Nije nam jasno o čemu se radi. Otvaraju se vrata i na motoru dolazi naš prijatelj Saša, pripadnik hitne pomoći na motorima, heroj zagrebačkih ulica. Grad Zagreb je naime kupio novi BMW motocikl koji treba razraditi kako bi mogao juriti i spašavati živote. Saša cijeli dan predano razrađuje mašinu kako bi vozilo bilo spremno za njegov plemenit posao. Dobra atmosfera se nastavlja do dugo u noć.
CRNA GORA KAO PRVI CILJ
Budimo se i spuštamo na doručak. Jozo, koji spava kraće od Chucka Norrisa već je napravio kavu i proučava današnji plan puta. Sjedamo za pun stol. Scene hranjenja podsjećaju na kadrove iz poznatih dokumentarnih filmova BBC-ja. Nažalost, ovdje nije prisutna plemenita naracija legendarnog Davida Attenborougha koji bi svojom viktorijanskom dikcijom ovu scenu učinio podnošljivijom.
Današnji cilj je Crna Gora i grad Tivat od kojeg nas dijeli 550 kilometara. Cijela družina sjeda na motore te krećemo prema poznatom okupljalištu motorista, cesti Senja – Karlobag. Spomenuta cesta spada među najatraktivnije moto dionice na svijetu. Upravo su Mercedes i Ducati (a i mnogi drugi brendovi) ovu cestu izabrali za snimanje svojih reklamnih spotova. Klizimo prekrasnom magistralom dok se beskrajni zavoji izmjenjuju jedan za drugim. Kao balerine plešemo na svojim motociklima dok se ispred očiju vrte vizure od kojih zastaje dah. Fokusirano pratimo cestu dok perifernim vidom uživamo u tirkiznom plavom moru i suncu koje se od morske površine odbija na naš vizir. Koliko god puta prošli ovom pistom svaki put nas iznova fascinira. Nije zato jer je naša, ali Hrvatska je zaista prekrasna.
U Karlobagu sjedamo u kafić Carlitos, poznato okupljalište ljubitelja vožnje na dva kotača, pijemo kavu i opraštamo se od ostatka ekipe. Iz Karlobaga dalje nastavljamo Jozo, Matija i moja malenkost. Stišćemo gas i jurimo, vremena je malo, a Crna Gora nije blizu. Ubrzo stižemo do Makarske i uživamo u njenoj rivijeri dok putujemo prema Dubrovniku. Zaustavljamo se pored Grada i nakratko uživamo u pogledu na ovo magično mjesto. Vjerojatno nikada neću shvatiti kako netko može izgraditi ovako prekrasan grad.
Ubrzo smo na granici sa Crnom Gorom, prolazimo Herceg Novi, ukrcavamo se na trajekt koji krati put oko bokokotorskog zaljeva te stižemo u Tivat gdje se smještamo se kod današnjeg domaćina Deje koji nas odmah s ulaza nudi rakijom. Kao svaki pravi pripadnik naših naroda i narodnosti priča priče o kvaliteti svog napitka, a dok u tom procesu ispijamo nekoliko rundi, ubrzo zaboravljamo na umor i 550 odvoženih kilometara. Dejo nam se ispričava što u apartmanu postoje samo dva bračna kreveta i što će netko morati spavati zajedno te odlazi po zaseban madrac. Mi mu uporno govorimo da smo mi navikli spavati zajedno što nailazi na njegov zbunjeni pogled. Još dvaput odlazi po madrac. Na kraju se predaje, ispija još jednu rakiju i uz vidni šok i nevjericu, odlazi dalje.
Spuštamo se u grad te obilazimo marinu Porto Montenegro. Sama marina je zaista luksuzna te odaje osjećaj kao da se nalazite usred francuske rivijere. Lanci hotela i samo uređenje su na svjetskog razini. Tivatska riva se nalazi u nastavku same marine oko čega imamo podvojena mišljenja. Koliki god smo pobornici globalizacije te stranih investicija čini nam se da su ovdje strana ulaganja otišla predaleko i da je sama marina progutala mjesto. Budući da na put nismo krenuli kako bi napravili istraživanje za potrebe doktorske disertacije o problemima javno privatnog partnerstva odlazimo na par pivi u obližnji pub. Rušimo se u krevet. Sutra je na redu zemlja orlova, Albanija.
PRVI PROBLEMI POČELI SU U ALBANIJI
Budimo se prije sedam sati. Naravno, Jozo je već otišao po doručak i pije kavu. “Ajmo orlovi, dižite se, imamo posla”, viče i diže nas iz sna. Prognoza nam danas nije naklonjena, najavljena je kiša te moramo krenuti što prije kako bismo ostali suhi. Na moto putovanjima, kiša je mitsko biće koja vas konstantno progoni i straši u snovima. Na kraju pred njom često i kapituliramo, no to nam ne predstavlja problem budući da je i borba s oborinama dio moto iskustva.
Do Sarandea, mjesta na samoj Grčkoj granici imamo preko 500 kilometara. Preko Budve i Ulcinja ubrzo stižemo na albansku granicu gdje nas carini brzo obrađuju. Ulazimo u zemlju te se uvjeravamo da je većina toga što smo o njoj čuli, istina. Infrastruktura podsjeća na afričke zemlje, cestama voze skuteri egzotičnih imena dok su ljudi nasmijani i veseli. Kao i uvijek do sada, u siromašnim zemljama osjećamo dobrotu ljudi i bogatstvo njihovog duha. To nas uvijek tjera da razmislimo o svojim vrijednostima i problemima. Hitamo preko Durresa i Vlorea, sasvim solidnim cestama, do našeg odredišta Sarandea. Vozni park se redom sastoji od tri trule Zastave, zaprežnih kola, Lamborginija za koji se i Christiano Ronaldo mora upisati u listu čekanja te kolone ultra luksuznih Mercedesa. Da, Mercedes je ovdje moneta, statusni simbol te jedini automobil koji se priznaje. Rekli bi neki, znaju ljudi što valja.
Sukladno tome, najrašireniji mali obrt je autopraonica kojih ovdje ima doslovno stotine. Volio bih ovdje oprati auto da vidim kakvu je kvalitetu tolika konkurencija iznjedrila. Na planinskom prijevoju, nekoliko desetaka kilometara prije odredišta prekriva nas magla. Doslovno ne vidimo prst pred nosom dok se oprezno spuštamo kroz zavoje gdje srećemo desetke pastira koji svoj posao ne shvaćaju baš najozbiljnije budući da njihova stada bez nadzora lutaju prometnicama. Ovo je, pravi pravcati, slobodan eko uzgoj. Nadam se da će ubrzo osvijestiti koliko su eko namirnice na cijeni jer ovo je zaista prava stvar.
Albanska obala je prekrasna te u nekim dijelovima uvelike podsjeća na našu. Najveća razlika je u albanskoj nerazvijenosti te su posvuda još uvijek prisutni ostaci nekadašnjeg režima. Brusimo svoje vozačke sposobnosti, izbjegavamo prepreke (čitaj ovce) te dolazimo do odredišta. Smještamo se u izvrsni smještaj do kojeg dolazimo preko zemljanog puta čija konfiguracija podsjeća na teren nakon tenkovske bitke. Albanija je jednostavno takva. Prekrasna i nelogična, šarmantna i zastrašujuća, sve u isto vrijeme. Možete se tome opirati ili jednostavno prihvatiti taj kaos, uživati i dobro se zabaviti. Izvrsno jedemo u restoranu pored hotela. Kuhinja je dominantno grčka što ukazuje da je granica blizu. Konobarica, vidjevši hrvatska obilježja oko moga vrata, govori da smo prvi Hrvati u njenom restoranu te da je naša zemlja prekrasna i da ju se uskoro nada posjetiti. Govorila istinu ili ne, ostavljamo joj dobru napojnicu te odlazimo na počinak.
