Obožavam Nizozemsku i uvijek se rado vratim, ne zbog piva ili tulipana, nego zbog hrane

U zemlji džin tonica i sirove haringe bila sam tri puta i rado se iznova vraćam, nekad zbog ljudi, a nekad zbog hrane

Glavni grad Nizozemske, Amsterdam, s niti 800 tisuća stanovnika, oteo je milijunskome Londonu titulu grada s najvećim brojem različitih nacionalnosti na svijetu. Tako se na jednoj strani ulice nalaze štandovi s nizozemskim klasikom, ukiseljenim haringama, a već preko puta turski fast food ili pak surinamski restoran. Hrana je uvjerljivo najbolji indikator kulturalne slojevitosti i jedini način da se istinski upozna društvo.

ULIČNA HRANA

Spomenute haringe jedan su od zaštitinih znakova Nizozemske, mogu se kupiti u mliječnom pecivu s kiselim krastavcima ili tek jednostavno poslužene na papirnatom tanjuriću uz nasjeckani luk. Ako ih naručite u ovom drugom obliku koji i jest njihov izvorni, a kao što sam i sama učinila, preporuča se da slijedite jednostavnu proceduru jedenja – uhvatite ih za rep, uvaljajte u nasjeckani luk, nagnete glavu i prinesete ustima – bez srama i okolišanja, to je jedini ispravan način konzumacije ovog neobičnog jela kojeg je, ruku na srce, teško zavoljeti. Dok je simpatični prodavač kimao smješeći se i dižući u zrak svoje palčeve kao znak odobravanja, ja sam na nepcu osjetila nešto slano i kiselo, ali prije svega hladno i sluzavo. Iskustvo koje bi malotko poželio i najgorem neprijatelju.

Osim haringe, na ulicama se najčešće viđaju turski fast food specijaliteti. Turci su prema podacima portala Index Mundi iz 2014. druga najzastupljenija etnička skupina u Nizozemskoj, odmah iza Indonežana, a kada bismo sudili prema broju njihovih fast food lokala svakako bi odnijeli pobjedu. Rey Yilmaz, Nizozemac turskog podrijetla kaže mi da obožava činjenicu da u svakom trenutku u den Haagu u kojem stanuje može pronaći pravu domaću hranu kakvu je navikao jesti kod obitelji u Turskoj.

“Otkrio sam tu malu trgovinu pored frizerskog salona u koji odlazim. Tamo uvijek kupim prave baklave s pistacijama i slasne domaće turske bureke,” kaže mi. “Uh, i ja obožavam originalne turske bureke, ali i klasične kebabe kakve jedemo u Hrvatskoj nakon cjelonoćnih izlazaka”, nadovezuje se Lidija, Reyeva partnerica, djevojka iz Krapinskih Toplica koja je zbog ljubavi odselila u den Haag.

Döner kebab kakav smo navikli jesti i u Hrvatskoj nalazi se na svakom koraku neovisno radi li se o Amsterdamu, Rotterdamu ili Den Haagu. Ipak, Lidijina najdraža turska delicija je turska pizza, jelo koje je mnogo sličnije tortilli nego pizzi. To je okrugli komad zapečenog tijesta premazanog mljevenim mesom, povrćem i začinima koje se zatim zarola u nešto doista slično tortilli, no okusom sasvim orijentalno.

Ako pak želite probati autohtone slastice stroopwafeli i poffertjes su jedini i pravi izbor. Kako bih pronašla ove specijalitete morala sam ustati rano i uputiti se na jednu od amsterdamskih tržnica jer se izvorni svježi stroopwafeli kao i poffertjes samo tamo mogu pronaći, skriveni od rijeka turista koje haraju gradom.

Stroopwafele, ili u prijevodu vafle sa sirupom, možemo naći i u hrvatskim trgovinama, ali samo u tvorničkoj minijaturnoj verziji. Na amsterdamskim ih tržnicama prodaju svježe tako da izliju smjesu sličnu onoj za palačinke u veliki rebrasti kalup i nakon što ispeku dvije tanke hrskave kore premažu ih medenim sirupom, zalijepe i pruže vam u ruke dok su još hrskavi i vrući.

Poffertjes su pak nešto sasvim drugo, minijaturni napuhnuti uštipci koji se peku u sićušnim okruglim kalupima i poslužuju uz maslac i šećer u prahu, pa čak i čokoladu u modernijim verzijama. Okusom se ne razlikuju mnogo od klasičnih palačinki, ali su posebne po tome što se u originalnoj verziji rade od heljdina brašna. Nažalost, za mene kao Zagorku kojoj su kasne jeseni u djetinjstvu prolazile u znaku kolinja, okus heljde može značiti samo jedno – krvavice.

KOLONIJALIZAM NA POVRŠINI NEPCA

Kao što su Englezi iz svojih kolonija preuzeli čaj koji je jedna od prvih asocijacija kada nam netko spomene Englesku, tako su i Nizozemci donijeli ponešto iz svoje dvije najjače kolonije, Indonezije i Surinama. No, oni su se ipak odlučili za nešto malo konkretnije pa su tako preuzeli čitavu tradicionalnu surinamsku i indonezijsku kuhinju.

Indonezijska je kuhinja toliko integrirana u nizozemsku kulturu da je prozvana nizozemsko – indonezijskom. Za potpuni doživljaj dutch idonesiana, te, našem balkanskom nepcu nepoznate kuhinje nezaobilazan je rijsttafel ili, u doslovnom prijevodu, stol riže.

U poprilično priprostom restoranu s prigušenim svjetlima, neizmjerno ljubazni konobari prije same narudžbe raspituju se o alergijama pojedinih posjetitelja. Ako nemate alergije, s veseljem će vam na tri pladnja donijeti zdjelice s čak 23 različita jela i objasniti vam kako se kreće raspon ljutine u pojedinim zjedlicama – od blagog preko srednje ljutog do onog koji tjera suze na oči.

U tom carstvu okusa, mozak se teško odlučuje koju će kombinaciju prvu složiti. U zdjelicama se nalaze različite vrste različito obrađenog mesa s prilozima koji se kreću od iznenađujuće ljutog blanširanog lisnatog povrća preko slatkastog čipsa od rakova do nekoliko vrsta pahuljaste riže uz nezaobilazan slatko – slani umak od kikirikija koji se poslužuje uz gotovo svako jelo.

I dok si u glavi vrtim dobru staru ‘pa tko mi ovo može platit?’ konobar mi na stol donosi račun koji sa zadovoljnim smješkom uzimam u ruke. U istom trenutku osjetim kako mi ovaj veličanstveni obrok prisjeda dok s papirića saznajem da sam upravo pojela ručak vrijedan 70 eura.

Surinamska je kuhinja pak nešto jednostavnija i kudikamo jeftinija. Tipičan se obrok obično sastoji od kombinacije prženog bamija ili nasija, odnosno tjestenine ili riže, s povrćem i piletinom umočenom u slatkasti umak od kikirikija koji Nizozemci obožavaju. Ujutro ga mažu na kruh u obliku maslaca, poslužuju uz meso pa čak i kao umak uz najobičnije pržene krumpiriće. Osim toga, uz bami i nasi ćete uvijek dobiti i malenu posudicu sambala – ljutog indonezijskog umaka kojeg možete uzeti tek na vrh žličice što će dovoljno zaljutiti čitavo jelo i najzagriženijim gutačima chilli papričica poput mene.

Osim bamija i nasija, imala sam priliku probati originalnu surinamsku soto juhu. U svom i Reyevom domu u jednom od obiteljskih kvartova den Haaga, Lidija je za mene i još nekoliko prijatelja pripremila ovu jušnu bombu. Recept je dobila od prijateljice s posla koja je u Nizozemsku doselila iz Surinama, a ima puno komponenata, ali je zapravo jako jednostavan i obožava ga pripremati.

Svi okupljeni oko stola prvo smo u prazne zdjelice stavili komadiće kuhane piletine i žlicu riže, zatim hrskave svježe sojine klice i čips od luka, malo vatrenog sambala i polovicu kuhanog jajeta i sve to dobro zalili pilećom juhom u kojoj se kuhalo nekoliko vrsta papra i paprenih gomolja poput đumbira i laosa. Eksplozija okusa, a ponajprije tekstura u ustima iskustvo je koje sam sanjala još tjednima nakon povratka u Hrvatsku.

A ŠTO SE PIJE?

Hrvati se obično izgube u moru kava koje nude europski kafići ne znajući koja od tih je prava zamjena za njihovu vulgaris kavu s mlijekom. U Nizozemskoj je capuccino najsličnija alternativa našem omiljenom toplom napitku. Nešto je slabiji, s malo više mlijeka, no i dalje dostojna doza jutarnjeg kofeina.

Za toplijih dana nezaobilazan je džin tonik. I iako će i u ovoj situaciji Englezi reći da je to njihovo, džin tonik je zapravo izmišljen upravo u Nizozemskoj. Poslužuje se s puno leda uz krišku limuna ili svježeg krastavca.

Uvečer se, dakako, ispija pivo, Heineken ili Amstel, a svoje prvo sam ispila drugu večer po dolasku u Amsterdam. Iris i Astrid, studentice koje su ljeto prije mog posjeta Nizozemskoj zahvaljujući couchsurfing servisu odsjele u mom stanu pri posjetu Zagrebu, odlučile su mi vratiti uslugu uz nekoliko piva i još malo nizozemskih specijaliteta. “Uz pivo uvijek grickamo bitterballen. Moraš to probati!”, oduševljeno me u večer uvodila Iris koja u Amsterdamu studira pjevanje na glazbenoj akademiji.

Unatoč ogromnom prostoru bara u centru Amsterdama, poslužene smo nevjerojatno brzo s tri piva koja smo naručivale u još nekoliko navrata kasnije i porcijom bitterballena. Te gorke kuglice, kako to zvuči u doslovnom prijevodu, čini kremasta mješavina goveđeg i telećeg mesa, goveđeg temeljca i začina, uvaljana u smjesu za pohanje i uronjena u vruće ulje. Jedu se tako da se umoče u ljutkasti senf i zagrizu kroz hrskavu koricu do mekane, kremaste unutrašnjosti. Najbolje su ako se na kraju zaliju dobrim gutljajem kvalitetnog nizozemskog piva.

Tu posljednju večer u Nizozemskoj zatvorila sam jedući Old Amsterdam sir u iznajmljenoj sobi ukrašenoj hinduističkim simbolima. Onih nekoliko čaša piva natjeralo me na razmišljanje o tome kako bi bilo lijepo zauvijek ostati u ovoj zemlji. Zamislite – 13 plaća godišnje, vrhunske ceste na kojima se ne naplaćuje cestarina, pivo i sir i bitterballena koliko vam srce zaželi. Možda bih tada zavoljela i haringe.