Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

intervju

Kako je dvoje freelancera kupilo stan u Zagrebu. Ovo je njihova iskrena priča i sve faze koje su prošli

Ljupka i Filip zajedno su kupili stan u Zagrebu. Detaljno su nam, bez ikakvog uljepšavanja, i vrlo iskreno prepričali svoja iskustva

“Znali smo da je mala mogućnost da ćemo dobiti kredit za cijeli iznos stana, pa smo prije nekoliko godina krenuli ozbiljnije štedjeti. Kako su cijene najmova stanova u Zagrebu počele rapidno rasti, razmišljali smo kako je stvarno suludo davati 500 eura mjesečno za rentu, ako bi nam to mogla biti recimo rata kredita. Nakon 12 godina rentanja raznih stanova i življenja u starim kupaonicama i sa strahovima kada će ti i hoće li ti vlasnik stana pokucati i reći da moraš iseliti van za mjesec dana, pa onda pronalazak novog stana koji mora biti prazan jer imaš svoj namještaj, huh”, započela mi je pomalo istraumatizirana svoju priču 31-godišnja Ljupka Tanevska, jedna od naših najpoznatijih i najsvestranijih modnih i lifestyle blogerica.

Vjerujem da je znate kao osobu iza bloga Guerrilla Girl za koju bih bez razmišljanja mogla reći kako je jedna od pionirki hrvatske blogerske scene, i da danas vrlo vjerojatno pratite njezin Instagram profil na kojem je vrlo aktivna, iskrena i nerijetko bez dlake na jeziku ili pak kakvog, simbolično rečeno, provučenog filtera.

Iako se nas dvije znamo i radile smo već nekoliko priča zajedno, naravno, pratimo se i na Instagramu, a povremeno i eto spontano čujemo, sjednemo na kavu, pretresemo aktualnosti, posljednje naše druženje na kojem nam se pridružio i njezin 31-godišnji dečko Filip Tot, po zanimanju inače filmski snimatelj i direktor fotografije, bilo je u znaku i na temu kupnje stana u Zagrebu. Da budem preciznija, o mogućnostima, opcijama, procesu, stresu, trikovima, potrazi, anegdotama, iskustvima, agencijama, bankama i kreditnoj sposobnosti, i na kraju krajeva, je li uopće moguće i na koji način da dvoje mladih, marljivih, ambicioznih ljudi u hrvatskoj metropoli sebi uopće prije svega priušti i konačno riješi stambeno pitanje, ako pritom uzmemo u obzir da nisu ništa naslijedili, da nisu imali ili su imali tek manju financijsku pomoć obitelji, što je veliki plus, i da je zapravo sve bilo na njima. I realno, bankarima (smijeh).

Odluka o kupnji stana došla je spontano na proputovanju Škotskom

Filip Tot

“Znaš što ću ti reći zapravo, tema o kreditu i kupovini stana kod nas je došla sasvim slučajno, kada smo Filip i ja ljetos kampirali po Škotskoj. Ležali smo u autu, bilo je kasno popodne i padala je kiša, ja sam otvorila online oglasnik i gledala sam neki porculan i rekla Filipu, e ajmo malo gledati kakvi se stanovi prodaju u Zagrebu. Tako je sve krenulo, odlučili smo da ćemo se u devetom mjesecu (prošle godine) pokušati prijaviti za APN – subvenciju stambenog kredita. Mislili smo da je nemoguće pronaći stan za mjesec i pol dana. I da, ponuda stanova u Zagrebu je bila dosta mala, a cijene paprene. No, bili smo realni, znali smo da će naša prva nekretnina biti u centru, zbog načina našeg života i posla, te zbog sigurnosti. Ukoliko nakon sedam godina (stan možeš rentati dvije godine nakon APN-a) ne budemo iz nekog razlika bili u stanju (#NEDAJBOŽE) otplaćivati kredit, uvijek možemo staviti stan u dnevni najam po potrebi jer je lokacija u ovom slučaju odlična, kako za turiste tako i za studente. I tako je krenula potraga za stanom od 60 kvadrata ili više. Starogradnja s balkončićem i visokim stropovima je ono što sam si prizivala”, priča Ljupka, no Filip se nadovezuje i ističe kako su imali zadani budžet, odnosno da su imali predviđenu ušteđevinu, a da su ostatak planirali pokriti kreditom.

Mislili smo da je nemoguće pronaći stan za mjesec i pol dana. I da, ponuda stanova u Zagrebu je bila dosta mala, a cijene paprene

S obzirom na to da sam se i sama nedavno našla u sličnom procesu, bilo je stvarno zanimljivo razmijeniti detaljno iskustva kojima zapravo nije bilo kraja. Zanimalo me sve, a sudeći prema višesatnom razgovoru koji smo vodili, i njima je bilo uzbudljivo pričati i prisjetiti se svega, pogotovo sada kada su svoj na svome – sretni vlasnici nekretnine u širem centru Zagreba. Na moje pitanje da se malo osvrnu na iskustvo s potencijalnim prodavateljima, agencijama i općenito ponudom nekretnina u Zagrebu ispričali su mi ovo:

“Vidjeli smo petnaestak stanova, zapravo sve koji su bili u centru i u raspoloživoj ponudi. Gledali smo isključivo starogradnju. Za novogradnju pod a) nismo imali novaca pod b) zbog užurbane gradnje i jeftinih materijala jednostavno ne mogu biti kvalitetni kao zgrade koje su se već prije 30 godina dobro i debelo namjestile. Željeli smo visoke stropove i debele zidove. Nije nam ništa bilo bitno, samo da je raspored dobar. Jer smo znali da ćemo kad-tad potpuno renovirati stan koji budemo kupili. Kada smo došli razgledati stan koji smo na kraju i kupili, znala sam da je to to. Istina je, taj stan nije bio ništa posebno, ali je imao sve ono što je nama bitno. Dobar položaj i lokaciju, dvije sobe i veliku kuhinju, prozor u kupaonici, proteže se duž cijele zgrade, na drugom je katu. I ima mali (ali, ga ima) balkon. OK, stan smo našli, ostalo je pitanje kredita. Koje je bilo puuuuuuuuno kompleksnije”, objašnjava Ljupka.

Kad si slobodnjak kreditna sposobnost vrlo je upitna

Filip Tot

“Bez nekog okolišanja, cijena kvadrata je bila 1.820 eura po četvornom metru. Cijene su tada počele rasti, posebno u odnosu na period od prije nekoliko godina. Ali, mi smo odlučili da ćemo sada ići u to jer smo imali osjećaj da su se svi elementi nekako posložili”, nadovezuje se Filip te se odmah prebacuje i ukazuje na agoniju koju su morali proći zbog vrste svog zaposlenja, koje se vodi kao slobodno zanimanje, što gleda kao najveći prijepor u cijeloj situaciji, ali i kao svojevrsnu kritiku prema samom sistemu koji nije baš susretljiv prema tzv. slobodnjacima.

“Gle, slobodnjaci imaju posebno tešku situaciju s pronalaženjem banke koja je spremna odobriti kredit. Nakon razgovora sa svim velikim bankama s liste banaka odobrene od APN-a bili smo poprilično pesimistični jer nitko nije pokazivao nikakav interes, niti nas gledao, prema njihovim parametrima, kao kreditno sposobne ljude. Banke uzimaju u obzir ‘sigurne’ osobe, klijente, po mogućnosti zaposlene u velikim kompanijama, a mi slobodnjaci po defaultu sa svojim mikro-djelovanjem smo kao rizični. Na kraju se sreća dogodila kod vjerojatno najmanje banke s liste, koja je nudila nama prihvatljive uvjete”, priča mi Filip i kaže kako je proces APN-a zapravo bio relativno jednostavan jer ga prijavljuje sama banka, ali da je u njihovom slučaju i to bilo stresno jer je prijava predana posljednji dan, i to samo nekoliko sati prije isteka roka.

Banke uzimaju u obzir ‘sigurne’ osobe, klijente, po mogućnosti zaposlene u velikim kompanijama, a mi slobodnjaci po defaultu sa svojim mikro-djelovanjem smo kao rizični

“APN je super stvar jer ipak na neki način sredi stvari na tržištu kredita. Banke moraju svoje uvjete kreditiranja svesti na slične parametre, pa na neki način imate osjećaj da ste osigurani od strane države. Osim toga, naravno, pokrije vam se dio rate kredita, pa je lakše preživjeti prvih pet godina. Sam proces je dobro objašnjen i sve je jasno, ali najveći problem koji smo doživjeli je bio to što smo u roku od tri dana morali pribaviti uporabnu dozvolu. Hvala gospođi iz gradskog ureda koja nam je izašla u susret, pa smo riješili sve na vrijeme.”

Filmska scena iz banke

Filip Tot

S njim se na tom polju složila i Ljupka koja je sve sažela u jednu rečenicu: “Stan je na kraju definitivno bilo puno lakše naći nego dobiti kredit”. Ponavlja mi da je najveći problem bio taj što su oboje u kategoriji slobodnih zanimanja. Priča kako je nekako u sebi znala da slabo zbog toga kotiraju i da će borba biti opaka, ali da ipak nije očekivala tu dozu bahatosti i neprofesionalizma od strane vodećih hrvatskih banaka, ali i samih bankara koji su se, malo je reći, na njima iživljavali.

“Prvo smo naravno išli u našu matičnu banku, u kojoj smo btw i imali otvorenu štednju. Komentari od zaposlenika “trebali ste razmišljati o kreditu kada ste upisivali fakultet” ili “ima li za to vaše zanimanje, čekajte kako? filmski snimatelj? škola?” mislim da nisu bili potrebni. Na konkretna pitanja “a, koliko bismo trebali mjesečno zarađivati da biste nam odobrili kredit?” smo dobivali odgovore tipa “a nećemo sada miješati ovce i novce” i slično.

Pomislila sam kako je ovo tako dobra filmska scena, jer se iznad glave dotične gospođe bankarice vrtjela reklama za kredit koju je snimao upravo Filip

Nakon jednog 45-minutnog razgovora tj. monologa i doslovno ponižavanja, najstabilnija osoba i najsmirenija koju poznajem, a to je Filip, se samo ustala sa stolice i rekla: “Gospođo, molim vas dajte mi natrag papire, ja nisam došao raspravljati o tome je li ADU škola ili fakultet nego o tome mogu li dobiti kod vas kredit i pod kojim uvjetima ili ne.” Pomislila sam kako je ovo tako dobra filmska scena, jer se iznad glave dotične gospođe bankarice vrtjela reklama za kredit koju je snimao upravo Filip”, sa smijehom i vrlo živopisno mi prepričava Ljupka, i pobjednički govori kako su kredit dobili u posljednjoj banci s APN popisa. “Znaš što, neka ova naša priča bude zapravo i poticaj svima u ovoj situaciji, i da jednostavno ne odustaju.”

Koliko zapravo košta stan u Zagrebu i svi popratni troškovi

Filip Tot

No, uz to kreditno grotlo i opsežan proces s bankama, nekako mi se činilo da je jako bitno u cijeloj priči imati i kooperativne agente za nekretnine koji vas slušaju i čuju vaše želje, parametre i ograničenja i potrebe jer je danas jako teško u ponudi stanova pronaći opciju da je prodaje vlasnik, a ne agencija, pa ste na nju, htjeli vi to ili ne, po definiciji uglavnom osuđeni.

“Naša agentica je ispala skroz OK i korektna, a Filip i ja smo bili skroz iskreni i otvoreni. Kada smo konačno doznali koji iznos kredita možemo dobiti i kada smo zbrojili s ušteđevinom, nedostajalo nam je točno 13.000 eura za stan koji smo željeli. Rekli smo vlasniku stana kako stvari stoje, i on je snizio cijenu. Agentica nam je kasnije rekla kako je to vrlo čudno, jer do sada nije nikome htio spustititi cijenu. Kasnije smo doznali i da mu je jedna žena u međuvremenu nudila odmah na ruke puni iznos cijene stana, ali da joj je rekao kako je stan obećao nama i da se uvijek drži svoje riječi. I tako nam je taj gospodin vratio vjeru u ljude”, pričaju mi oboje ozareni, a posebno im se drago prisjetiti se momenta kad im je sam prodavatelj kasnije rekao da su mu se posebno svidjeli.

Rekli smo vlasniku stana kako stvari stoje, i on je snizio cijenu. Agentica nam je kasnije rekla kako je to vrlo čudno, jer do sada nije nikome htio spustitit cijenu

“I da ne zaboravim, u sve to skupa oko kupnje treba uvijek uračunati i troškove usluge agencije za nekretnine, ali i porez na nekretnine koji je od ove godine 3 posto, a ne 4 posto kao prošle godine”, nastavlja Filip koji daje do znanja kako financijska konstrukcija oko kupnje stane ima niz segmenata, troškova koje sve treba uzeti u obzir i da je cijena stana, uključujući recimo i javnobilježničke troškove, kad se sve u konačnici zbroji, puno viša.

No, iz vlastitog iskustva, čovjek sve to pomalo potisne i zaboravi onog trenutka kada na papiru i službeno postane vlasnik i dobije ključ od vlastitog stana. Stana kojem si ti vlasnik, kada konačno nastupi i ono blagostanje i neopisiv osjećaj zbog kojeg se svakodnevno moraš uštipnuti kako bi sam sebe osvijestio i podsjetio da je stvaran i da se taj moment u tvom životu konačno i dogodio.

Neopisiva sreća, vlasništvo i jedna rakijica

Filip Tot

“Upravo to, kod nas je taj trenutak bio neopisiva sreća i rakijica za smirenje”, prisjeća se Filip trenutka kad su se upisali u zemljišne knjige i dobili ključ, dok je Ljupka na tu temu, rekla bih, još emotivnija. “Iskreno, još uvijek smo izvan sebe, ali naravno tu je i taj teret da ćeš nešto otplaćivati 15 godina. Krajem jedanaestog mjeseca smo se preselili u novi stan, kako ne bismo više morali plaćati stanarinu u rentanom stanu. Sve se to odvilo opet dosta stresno, jer su nam pri transportu namještaja u selidbi oštetili apsolutno sve (sjedneš i rasplačeš se, i onda kažeš ma ko ga ****, pa imaš stan!) Sve su to materijalne stvari koje ćeš si kad tad prizvati ponovno u život (smijeh)”, priča mi i kaže kako su za početak stan samo grubo pomaljali s prijateljima koji su im pomogli iščupati i truli kupaonski namještaj iz 1984. godine. Sličnom tehnikom poslužili su se i u kuhinji gdje su također, kako mi kažu, sve iščupali van.

“Za početak, kad smo ušli u stan namjestili smo svoju kampersku opremu i bili smo spremni živjeti kao kamperi dok ne adaptiramo sve. Nismo znali kada će to biti, jer smo financijski bili na nuli. Sve je ovisilo o našim budućim poslovima i angažmanima.” ali, kaže i kako su se zainatili i kako su kroz pola godine intenzivnog rada uspjeli ipak prikupiti potreban iznos za renoviranje cijelog stana! “Da, našoj sreći nije bilo kraja, ali i novim mukama.”

Za početak, kad smo ušli u stan namjestili smo svoju kampersku opremu i bili smo spremni živjeti kao kamperi dok ne adaptiramo sve

I Ljupka i Filip su, kako su mi otkrili na početku priče, svjesno željeli kupiti stari građanski stan koji su namjeravali adaptirati. A ovaj koji su u konačnici kupili svoju posljednju adaptaciju doživio je davne 1938. godine, kada je i izgrađen. Jedino što se izmijenilo kroz godine jest, kažu, stolarija koju su vlasnici promijenili, a na meniju ih je doslovno čekalo sve. Od promjene instalacija, podova, struje, rušenja nekih zidova, pa ponovno zidanje itd.

“Ukratko, trošak do grla. Sva sreća pa smo godinama kupovali namještaj, a u stanu nas je dočekala i funkcionalna kuhinja koju smo imali za prvu ruku. No, puno je tu toga što bismo mi željeli, recimo ormare po mjeri. Osim toga, namjeravamo ostaviti i originalna ulazna vrata, kao i ona zatečena u stanu, ali sve se to treba osvježiti i restaurirati”, nastavlja dalje Ljupka te kaže kako su upravo sada u fazi dubinske dvomjesečne planirane adaptacije zbog koje su morali nakratko iseliti iz stana i preseliti se privremeno u rentani. Smijemo se svi skupa ovom paradoksu i ironiji, ali kako mi kažu, drugog izbora nije bilo jer im obitelj ne živi u Zagrebu, nego u Osijeku.

Adaptacija i muke po majstorima

Filip Tot

“Gle, na samom početku adaptacije krenuli smo s velikim željama i idejama, a završili smo na nečem desetom. Uistinu nam je funkcionalnost bila prije estetike. Slušali smo savjete stručnjaka pošto stvarno ne znamo ništa o tuš kabinama i pločicama. Budžet je naravno bio ograničen, dodatno time što smo morali rentati stan u kojem ćemo živjeti dva mjeseca dok u našem stanu traju radovi. Dogovorili smo se da nećemo štedjeti na podovima. To je nešto što radiš jednom u životu. Dok je kuhinja, primjerice, bila ipak jeftiniji izbor”, pričaju mi oboje puni dojmova i podsvjesno u strahu razmišljaju što bi sve moglo krenuti po zlu s radnicima i adaptacijom i hoće li sve ići po planu i kako su zamislili.

Dogovorili smo se da nećemo štedjeti na podovima. To je nešto što radiš jednom u životu. Dok je kuhinja, primjerice, bila ipak jeftiniji izbor

No, iako je faza kredita i najmučnijeg bankarskog dijela završila, ona se sada, iz iskustva koje su prikupili od prijatelja, nastavlja na jednako stresnu potragu dobrih majstora i kvalitetnog obavljanja radova, a za koje će vam mnogi danas reći da su kao suho zlato u Hrvatskoj. Osim što ih je vrlo teško pronaći, malo je onih koji to obavljaju savjesno, dobro i koji vas neće izmuljati čim malo dignete pogled ili ih ostavite same nekoliko sati. Svaka čast iznimkama. Kažu mi kako su neke uspjeli već definirati i angažirati preko preporuka i da će tek sada doznati što ih zapravo čeka, a da neke ponude još uvijek čekaju. Priznaju mi i kako ih je toga svega zapravo pomalo strah.

No, svemu tome prethodila je i dugotrajna potraga za materijalima, ali i definiranje estetike i stila interijera. Rekli bi mnogi – slatke brige. No, svi znamo da su ideje i želje jedno, a realnost i prije svega funkcionalnost, nešto posve drugo.

Specijalizirane hrvatske trgovine i njihovi prepotentni prodavači

Filip Tot

“Znaš što, evo iskreno, u razgledavanje i kupovinu pločica, sanitarija i svega za kupaonicu smo krenuli oboje puni entuzijazma i elana. Nije dugo potrajalo. Naravno, prošli smo apsolutno sve trgovine u Zagrebu i okolici i mogu reći da sam stvarno oduševljena ponudom. Ono čime nisam oduševljena je bahatost i bezobrazluk prodavača u ‘malo finijim trgovinama’. U jednoj trgovini na Trešnjevci nas je prodavač odmjerio kao da smo zadnji šljam, a dodatno je to naglasio svojim bezobraznim ponašanjem.”

Pri upitu o određenom modelu tuš kabine nam je rekao “čujte, ja ne znam jeste li vi svjesni da je ta tuš kabina po cijeni jednaka Ferariju”. Kasnije dok smo razgledavali pločice se nagnuo kako bi nas usputno upozorio “da su to JAKO skupe pločice”. Vrhunac je naravno bio, pričaju mi, kada su ga pitali za cijenu komode za kupaonicu, na što mi je odgovorio s dubokim uzdahom “UHHHH to je jaaaaako skupo, uistinu preskupo”.

U jednoj trgovini na Trešnjevci nas je prodavač odmjerio kao da smo zadnji šljam, a dodatno je to naglasio svojim bezobraznim ponašanjem

Slična iskustva su se, kažu, nastavila i u ostalim trgovinama u kojima ih je rijetko tko doživio i shvatio ozbiljno. “U jednoj trgovini u centru gdje smo bili 30 minuta nitko nam nije rekao niti “dobar dan” niti “trebate li što”, pa ni na naše “doviđenja” nisu reagirali. Kasnije smo se vraćali s upitom o radijatorima. Odbrusili su kako oni nemaju mjesta u trgovini da to izlože (pa ja ne znam tko kupi radijator od 10.000 kuna prije no što ga vidi?) i kako nam ponudu može pokazati u katalogu (koji čak nismo ni mogli dobiti za doma).

U trećoj trgovini su isto bili kao kuhane noge, ali tamo smo kupili neke stvari, pa su nas eto ipak malo doživjeli. Kasnije sam saznala da ukoliko nemaš arhitekta koji za tebe to ide raditi i sve rješavati, da nemaš što ni tražiti u takvim trgovinama”, zgražavaju se oboje te mi kažu i kako je bilo izjava i u smislu “ti podovi koje vi gledate su više za one Instagram stanove i stanove koje gledamo po portalima.”

Veliki interes Instagram zajednice oko cijelog procesa

Filip Tot

Oboje su se složili kako je to sve skupa prilično žalosno jer nisu u pitanju sezonske krpice, nego nešto što kupuješ jednom u životu, a pritom se ne razumiješ, i doista ti treba savjet, sugestija i pomoć. No, pomoć, ali i iskustva nerijetko Ljupka i sama dijeli na svom Instagram profilu zbog čega je njezini pratitelji posebno vole i cijene. U posljednje vrijeme to je uglavnom bilo iz aktualne domene samog stana i cijelog procesa, a sada i onih slatkih briga oko uređenja, što i sama potvrđuje.

“Da, ogroman je interes oko svega vezanog za stan. Dobila sam preko 300 upita oko toga gdje sam kupila pločice, taj dan kada sam ih stavila na Instagram story. Ljudi su mi pisali kako su na Trešnjevci imali slična i još puno gora iskustva od moga. Pa, nekako mislim da je super što mogu ovako javno pisati o tome u ime svih koji su kao i mi došli kući izmoždeni i tužni zbog gluposti koja je trebala biti lijepa i pozitivna”. Otkriva mi i kako je jako puno upita dobila oko samog kredita i mogućnosti jer mnogi pokušavaju, ali ga ne uspijevaju dobiti. I Ljupka i Filip smatraju kako su ljudima ovakve stvarne životne priče potrebne jer su i njima prije svega ovog bile.

Osjećaj kad si svoj na svome ipak nema cijenu

Filip Tot

“Iskreno, voljela bih da sam i ja negdje mogla pročitati realni članak o kupnji, pa uređenju stana s ograničenim budžetom i svemu popratnom. Mislim da su ljudi kronično zasićeni plastičnih i nerealnih priča te interijera. Ljudi danas žele nešto iskreno, realno i istinito. Zbog toga smo i odlučili javno ovako podijeliti naše iskustvo, od kojeg stvarno nemamo nikakvu korist osim da inspiriramo i motiviramo ljude da ne odustanu. I da ako imaju priliku, realnu konstrukciju, želju, a da su prethodno i dobro o svemu promislili te predočili si sve moguće i nemoguće scenarije, da ipak pokušaju unatoč svim sumnjama. Jer nema boljeg osjećaja od imati nešto svoje – dom iz kojeg te nitko ne može naprasno i skoro pa nenajavljeno istjerati po kratkom postupku jer realno, kad si podstanar prava su ti skoro takva da ih niti nemaš, unatoč ugovorima i svim pravnim stavkama na koje se kao uvijek možeš pozvati.”

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba