Japan je zemlja gdje ti školjka pjeva, dočekuju te roboti, a konobarice tetoše svoje gospodare

Ana Kljajić posjetila je Japan i njegove najzanimljivije dijelove, a ovaj putopis je samo dio njenog čudesnog iskustva

Japan ili Nippon, kako ga nazivaju Japanci , zemlja je brzih vlakova, zemlja gdje je nepristojno uzeti napojnicu, gdje se za bilo koju uslugu pristojno čeka u redovima, zemlja gdje ti wc školjka pjeva, gdje te roboti pozdravljaju na ulazu u hostel, gdje se ne smije pušiti na ulici, ali zato smije u restoranima i kafićima, zemlja gdje žive Yakuze, gdje konobarice tetoše svoje „gospodare“, zemlja najdugovječnije nacije na svijetu.

Nije me trebalo puno nagovarati kada je moj prijatelj našao akcijsku cijenu putovanja jedne turističke agencije u Japan. On, prijateljica i ja pridružili smo se grupi od još njih 17 i uputili se u avanturu na drugom kraju svijeta, ili možda početku, s obzirom da Japan nazivaju još „zemljom izlazećeg sunca“.

Ulice Tokija, najvećeg grada

Prvi grad koji smo posjetili bio je Tokio. Tokio, glavni i najveći grad Japana ima oko 13 milijuna stanovnika, dok sa okolnim gradovima Yokohamom, Kawasakijem, Chibom i Saitamom čini metropolitansko područje Veliki Tokio sa populacijom nešto manjom od 40 milijuna stanovnika. Zgrade u Tokiju su suvremene arhitekture. Razlog tomu je potres iz 1923. godine, te bombaški napadi na Tokio za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Japanci su iznimno prilagodljivi i fleksibilni, stoga su uspjeli na područjima sklonim potresima izgraditi nebodere na tzv. elastičnim zglobovima, prilagođenim mogućim potresima. Svakako nije grad koji možeš prešetati, pa smo do atrakcija dolazili odlično povezanim metroima. Metroi su im točni u sekundu. Cijelo putovanje, niti jedan metro nije zakasnio pri dolasku niti odlasku nijednu sekundu. Na svakoj stanici imaju „gurače“, zaposlenike metro stanica koji guraju ljude u metro za vrijeme gužvi, kako bi se osgurao nesmetani prijevoz i točnost metroa.

Na stanici dok čekaju idući metro vlak, obavezno staju u redove u kojima čekaju da ljudi prvo izađu, pa onda oni ulaze. U metroima obavezno čitaju stripove ili knjige, igraju igrice na mobitelima a nerijetko i „ubiju oko“.

Iako su poznati po pristojnosti, skromnosti, točnosti i sličnim osobinama, nažalost u metrou, tijekom gužvi, događa se jedna ružna navika, a to je seksualno uznemiravanje ženske populacije, što je dovelo do nastanka „ženskih vagona“ za vrijeme dana kada su najveće gužve, kako bi se ženama osigurao nesmetan prijevoz.

Prvo što smo primijetili je da u gradu nema koševa za smeće. To proizlazi iz njihove filozofije da svoje smeće nosiš sa sobom doma. To i poštuju, jer je grad začuđujuće čist i uredan. Prva atrakcija koju smo posjetlili bio je „Istočni vrt“ kod Edo palače, odnosno imperijalne carske palače koja je i danas rezidencija carske obitelji. Nakon vrta samo smo „bacili“ oko na Edo palaču, jer je zatvorena za javnost.

Jedna od atrakcija koja je zapela za oko je jezivo biće koje ima svoj kip u vrtu kod palače. Riječ je o Shachihoko čudovištu, odnosno čudovištu s glavom tigra i tijelom raka. Legenda kaže da je tijelo prekriveno otrovnim ljuskama, a da se može pretvoriti u tigra kada se treba kretati po tlu. Koristi se kao zaštitnik dvorca, što ćemo i dalje kroz putovanje susretati i kod ostalih dvoraca. Koliko bi željeli da vas pazi takvo biće, procijenite sami u nastavku na slici.

Brojnost svetišta

Dok smo hodali Tokijem, pao je prvi snijeg ove godine u gradu. To nije nikako omelo radišne Japance da se drže svog programa. Japanci su sljedbenici dviju religija, budizma i šintoizma sa približno sličnim postotkom, te također nerijetko i obe religije istovremeno. U šintoizmu štuju bogove koji predstavljaju duhove raznih prirodnih sila poput gora, rijeka, jezera, drveća, sunca i slično, dok u budizmu štuju Budu i od njega utemeljene vrijednosti. Prvi od svetišta koji smo posjetili bilo je Meiji shrine, šinto svetište, posvećeno duhovima cara Meiji i njegove supruge. Karakteristično za ulaz u vrtove svetišta su tzv. Tori vrata, većinom izrađena od drveta.

Nakon Tori vrata slijede lijepi vrtovi koji okružuju svetište. Japancima je jako bitna povezanost sa prirodom, a to se i vidi po načinu njegovanja vrtova. Dok smo šetali vrtom do hrama, naišli smo na brdo simpatičnih bačvica. Riječ je o bačvama za sake, japansku vrstu kratkog žestokog pića.

Blizu ulaza u svako svetište nalaze se izvori pročišćavanja, čijom vodom biste trebali očistiti ruke i usne prije nego se približite glavnoj dvorani. Na dužoj dršci nalazi se pričvršćena zdjelica kojom se zagrabi voda kojom se provodi ritual čišćenja. Kod većine svetišta, nalazi se par manjih kućica sa suvenirima, gdje se između ostalog i posjetiteljima nude eme, drvene pločice na koje posjetitelji upišu svoje želje i zatim ih ostave u svetištu sa nadom da će se ostvariti.

Najprometnija zebra na svijetu

Nakon svetišta, posjetili smo gradsku četvrt Shibuya, jedna od najpopularnijih tokijskih četvrti za shopping, restorane i noćne klubove, ali turistima interesantan i poznat po najprometnijoj zebri na svijetu i po Hachiko kipu na metro stanici. Na slikama se nalazi najprometnija zebra na svijetu, gdje je zapravo riječ je o tome da u svim smjerovima istovremeno gori ili crveno ili zeleno svetlo za pješake, pa u trenutku kada postane zeleno, izgleda kao da se stanovništvo cijelog Tokija nalazi upravo na tom prijelazu.

Isto na raskrižju, par metara dalje, blizu izlaza iz metro stanice, nazvanog Hachiko, nalazi se i kip posvećen istoimenom psu, po kojem su snimljena dva filma, jedan japanske, te drugi američke produkcije. Dok samo pišem o njemu, ide mi suza na oči, pa ako niste pogledali kojim slučajem film, obavezno preporučam, ali sa cijelim paketom maramica, jer tako odanog psa i dirljivu priču o njemu i ljubavi prema vlasniku, drugačije ni nećete moći pogledati. Interesantna činjenica o kipu je da je otvorenju kipa prisustvovao i sam Hackiko, s obzirom da je kip postavljen 1934. godine, a Hachiko je napustio svijet 1935. godine.

Jedna od svakako primjetnih stvari na ulicama gradova je nošenje maski na licu kod velikog broja Japanaca. Razlozi nošenja maska su različiti. Većinom je razlog alergija na cedar, brzorastuće drvo koje se masovno sadilo nakon Drugog svjetskog rata, dok ju neki nose kada su bolesni, kako ne bi prenosili dalje. Rekla bih da je nekako postao i modni dodatak, jer se u dućanima nudi u različitim bojama, sa različitim uzorcima, te ujedno i kao turistički suvenir.

Gradska četvrt koja je zabava sama po sebi

Predvečer smo proveli u gradskoj četvrti naziva Akihabara, tech okrug, glavni za video igre, anime, mangu (japanske stripove) i računalnu opremu. Šetnja ulicama ovom gradskom četvrti zabava je samo po sebi, radi brdo plakata, svjetlećih reklama, šarenih izloga, plastičnih primjeraka hrane na ulazima u svaki od restorana, anima u svakom izlogu dućana i „maid hostesa“ koje mame posjetitelje da uđu u tzv. Maid kafiće.

Maid kafići su vrsta kafića u Japanu , u kojima su konobarice odjevene u kostime sobarica te se ponašaju kao sluškinje i tretiraju svoje klijente kao gospodare u privatnoj kući. Postoji mnogo rituala i i dodatnih usluga u raznim maid kafićima, poput usluge hranjenja klijenta, čišćenja ušiju, nogu i ruku. Klijenti sa sluškinjama mogu igrati društvene ili video igre, pjevanje karaoka i slično. Klijenti moraju poštivati određena pravila. Ne smiju dirati sluškinje, niti tražiti njihove osobne podatke, niti zadirati u njen privatni život. Šetnja Akihabara četvrti izgleda kao smo u video igrici.

U ovoj gradskoj četvrti probali smo jedno od poznatih gastronomskih jela sa uličnih štandova, tzv. Takoyaki, komadići hobotnice u prženim okruglicama koje su dosta specifičnog ukusa. Drugi grad koji smo posjetili, je grad Nagano, poznat po tome što je bio domaćin Zimskih olimpijskih igara 1998. godine.

Ulica je popločena sa točno 7777 ploča

Šetajući do hrama, na pločniku se mogu primjetiti šahtovi ukrašeni raznolikim crtežima, svaki različit od drugog, što daje dodatni šarm, ionako slatkom manjem gradiću, te pretvara šetnju u umjetničku izložbu. Budistički hram koji smo posjetili u Naganu naziva se Zenkoji hram, u kojem se nalazi najstariji kip Bude donesen u Japan, koji je skriven od javnosti, dok se njegova kopija izlaže svakih 6 godina.

Ulica koja vodi do hrama popločena je sa točno 7777 kamenih ploča. U glavnoj dvorani hrama nalazi se, uglađen rukama posjetitelja, kip Binzuru Sonja, za kojeg se vjeruje da dodirivanjem kipa na istom mjestu gdje vas boli može donijeti izliječenje. U pojedinim svetištima je obavezno izuvanje, kao što je slučaj bio sa ovim svetištem, bez obzira na godišnje doba. Svetišta često krase svastike.

No međutim, one u Japanu ne predstavljaju ono što je nama poznato o njima, nego se smatraju donositeljima sreće, te odganjanju loše duhove. U upotrebi su od 2000-te godine pr. Kr. Najinteresantniji dio ovog hrama nalazi se u njegovom podrumu. Naime, u podrumu se nalazi podzemni prolaz, kroz koji posjetitelji prolaze u totalnom mraku, bosi, u potrazi za ključem raja, a onome koji ih dotakne vrata raja su otvorena, točnije novo rođenje dogodit će se u raju.

Matsumoto je manji gradić sa otprilike 240 000 stanovnika. Japanske Alpe nalaze se 3 km od njega. Najvažnija atrakcija ovog gradića je dvorac Matsumoto. Prava je turistička atrakcija. Kao i u većini hramova, morali smo se izuti. Dvorac je poseban po tome što ima jako strme stepenice, što je predstavljao izazov, jer se nije lako popesti na zadnji kat uz provlačenje uz druge turiste. No međutim, penjanje se isplatilo jer se sa zadnjeg , šestog, kata može vidjeti prekrasan pogled na okolni grad.

Japanski Shinkansen vlakovi

Do Idućeg grada uputili smo se brzim vlakom, na japanskom ga zovu Shinkansen. To su vlakovi koji postižu brzinu i do 300 km na sat. Interesantno je da Japanci ne vole da se jede na ulicama gradova. Jednostavno to smatraju nepristojnim, dok u vlakovima obično koriste priliku upravo za to. Isto tako poštuje se tišina u vlakovima, pa nema pričanja na telefon, niti glasnih razgovora.

To im je ujedno i prilika za odmor, pa nerijetko i odspavaju u njima. Naime, Japanci u prosjeku provode puno vremena u vlakovima, jer većinom žive van gradova. I sama sam zaspala gotovo svaki put, jer je vožnja Shinkansenom jako ugodna i uspavljuje. Čitavom vožnjom brzim vlakom hodaju, poput stjuardesa u avionu, konobarice koji nude razna pića i jela.

Bivši carski grad Kyoto ima oko 1,5 milijuna stanovnika. Zovu ga još i „grad tisuću hramova“. SAD su tijekom Druigog svjetskog rata razmatrale mogućnost bacanja atomske bombe na Kyoto, ali je grad bio pošteđen bacanja bombi, pa je jedan od rijetkih gradova u kojem postoje tradicionalne građevine, poput starih japanskih kuća. Grad je poznat i po često u medijima spominjanom Protokolu iz Kyota iz 1997. godine, kojim se pokušava regulirati emisija stakleničkih plinova na svjetskoj razini. Prva od atrakcija koje smo posjetili bila je bambusova šuma u predgrađu Kyota, „Bamboo groove Arashiyama“. Fotografije ne mogu dočarati koliko je posebna i čarobna ta šuma. Stabla su jako visoka, pa je doživljaj kada malo vjetar zapuše, neprocjenjiv.

U Kyotu smo posjetili svakako jedan od najljepših budističkih hramova tokom ovog putovanja, Kiyomizudera hram. Osnovan je na mjestu vodopada. Stoga je jedna od glavnih atrakcija kod ovog hrama, voda podijeljena u tri slapa, na kojima posjetitelji odabiru s kojeg će popiti malo vode. Svaki slap ima drugačiju svrhu, jedan za dugovječnost, drugi za uspjeh, bilo školski ili poslovni, i treći za ljubav. Popiti vodu sa sva tri smatra se pohlepnim. Promatrajući posjetitelje s kojeg će odabrati popiti, većina ih se ipak opredijelila za dugovječnost. Vjerujem da sami Japanci ne odabiru vodu sa tog slapa, ili možda isključivo odabiru baš sa tog, jer su jedni od najdugovječnijih naroda na svijetu.

Na preostalim dijelovima hrama i vrta okolo njega, nude se uglavnom turističke atrakcije, poput svetišta posvećenog ljubavi. Ispred svetišta nalaze se dva kamena između kojih osoba mora prošetati žmireći na oba oka, kako bi pronašla sreću u ljubavi. Ako joj pritom netko pomogne, znači da će imati posrednika u pronalaženju ljubavi.