Iako bi se mnogi možda začudili, postoje oni učenici koji uživaju u književnosti i lektiri

Alis Marić stoji iza poznatog bloga Čitaj knjigu, a za Super1 komentira glavnu temu ovih dana, lektiru u školama

Naježim se na tvrdnje koje se stalno ponavljaju poput riječi neke dosadne papige kao „Djeca ne čitaju“, „Djecu ne zanimaju knjige, važniji su im mobiteli i tableti“, „Današnja djeca su zaboravila da knjiga postoji i čemu tolika halabuka oko lektire koju ionako nitko ne čita“, i da ne nabrajam. Čemu toliki pesimizam oko čitanja?

Najtragičnije je da tu tvrdnju ponavljaju sve strukture društva koje bi to najmanje trebale izgovarati. A to su roditelji, nastavnici, profesori, izdavači, knjižničari, pedagoški radnici i na kraju i političari. Jer o njima ovisi hoće li djeca i mladi čitati. To je njihova odgovornost. Upravo bi se ti ljudi trebali potruditi da djeca čitaju više i ne izgovarati ovakve pesimistične tvrdnje. Ali oni rade sve kako bi djeca manje čitala.

Prvo, roditelji se vrlo često žale kako im djeca ne čitaju. A zaboravili su da djeca usvajaju i ponavljaju ono što vide kod roditelja. Nikako nije dovoljno djetetu govoriti kako je čitanje važno, kako ono otvara prozor u svijet i čini ga više obrazovanim i kulturnim, dok istovremeno sami ne čitaju knjige. Treba to pokazati vlastitim primjerom.

Zato poruka roditeljima koji ne čitaju – uzalud vam naredbe, zastrašivanja i prijetnje. Djeca gledaju i imitiraju vas. Ako vi cijeli dan buljite u neki ekran i provodite vrijeme ne baveći se njima, djeca će to ponavljati. Zatim tu su nastavnici i profesori koji se žale kako djeca ne čitaju jer tu naviku nisu stekli doma, pa oni tu ne mogu ništa i nema načina da djecu prisile da čitaju lektiru.

Naježim se na tvrdnje koje se stalno ponavljaju poput riječi neke dosadne papige kao: „Djeca ne čitaju“

Ali niti to nije ispravan pristup. Itekako je moguće da nastavnik ili profesor ispravi grešku koju je možda učinio roditelj. Njihova je misija i zadaća da djecu i mlade zainteresiraju za ono što se u školi treba čitati i usvajati iz područja književnosti te kroz čitanje važnih knjiga koje prenose snažne poruke i činjenice. Tome služi lektira.

Ono što je još zanimljivije i što opovrgava tvrdnju da djeca ne čitaju je to da je najprodavanija knjiga u prošloj godini bila upravo dječja knjiga, Priče za laku noć za mlade buntovnice. Ta knjiga koja progovara o hrabrim i inspirativnim ženama koje su svojim životima, sudbinama i postignućima nadahnule svijet, pokorila je Hrvatsku. Zanimljivo, zar ne? Prvo tvrdimo da djeca ne čitaju, a onda odjednom svi žele upravo tu knjigu.

Druga zanimljivost je ta da je najveći knjižarski lanac u Hrvatskoj nedavno organizirao Noć Harrya Pottera po uzoru na tradiciju koja se njeguje u čitavom svijetu, da se prvog četvrtka u veljači održava Noć tog malog simpatičnog čarobnjaka. Knjižare Hoću knjigu bile su prepune djece. Bio je to prizor za pamćenje.

Djeca itekako vole knjige i vole da im se čita, i da se s njima o tome diskutira. U to sam se uvjerila bezbroj puta

Zanimljivo je isto tako da niti jedan Dnevnik nije prenio tu vijest i pokazao Hrvatskoj koliko se djece došlo družiti s Harryem. Treća zanimljivost je ta da je prošle godine jedna od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj, ali i u regiji bila knjiga slavne i praćene youtuberice Nike Ilčić. Znači mladi žele knjigu, ali onu koja njih u toj dobi zanima. Knjiga Planet Nika prodana je u više od 5 tisuća primjeraka samo u drugoj polovici prošle godine. Potražnja za knjigom ne jenjava. Na Interliberu je bio ogroman red za kupnju te knjige. Naravno, tu se ne radi o književnosti, ali ova činjenica pobija onu da su mladi samo na mobitelima.

Stoga je moje mišljenje oko tog vječnog pitanja čitaju li djeca i mladi posve drugačije. Djeca itekako vole knjige i vole da im se čita, i da se s njima o tome diskutira. U to sam se uvjerila bezbroj puta. Naime, ja čitanje živim cijeli život a od kada sam blogerica i influencerica, još više. Osim što na društvenim mrežama i na blogu pišem o knjigama redovno organiziram aktivnosti i akcije za popularizaciju čitanja. Odlazim u vrtiće, osnovne škole i bolnice, i tamo čitam djeci. Djeca koja me tamo dočekaju na kraju me ne žele pustiti van. Mole da im još čitam.

U školama sjedimo na podu, čitamo, pričamo, diskutiramo o pročitanom i smijemo se. Dobro nam je. Isto tako u vrtićima. Na sajmu Svetog Nikole na kojem već dvije godine organiziram Čitaj knjigu kutak uvijek bude hrpa djece koja uživaju kada im se čita. Znači nije problem u djeci i mladima, nego u odraslima i onima kojima odgovara ova retorika, ali i nezanimljiv ili neadekvatan odabir lektire za osnovne i srednje škole. Popis lektire treba sadržavati suvremenu književnost i brojna važna književna djela koje bi mladi sa zadovoljstvom čitali.

Zašto ne primijeniti inovativan pristup koji već primjenjuju neki nastavnici i to vrlo uspješno? Iako u široj javnosti vlada mišljenje da učenici ne vole lektiru, a da su načini kojima im se ona nastoji prikazati zastarjeli, postoje hrvatske škole čiji učitelji i nastavnici razbijaju sve te predrasude i pokazuju da lektira može biti ne samo poučna, nego i zabavna.

Oni ne čekaju kurikularnu reformu, nego svojim radom svakodnevno unose promjene u svoje učionice, što pokazuje i inicijativa Hrvatske škole koje mijenjaju lice lektire, koju smo na blogu Čitaj knjigu pokrenule moja suradnica Tatjana Barat, profesorica hrvatskog i književnosti i ja. Pronalazile smo škole i nastavnike koji su svijetli primjer u obradi lektire i književnih djela s učenicima.

Znači nije problem u djeci i mladima, nego u odraslima i onima kojima odgovara ova retorika, ali i neadekvatan odabir lektire

Dakle, može se kad se hoće i kad se zna. Cilj čitanja školske lektire nije samo upoznavanje s reprezentativnim djelima hrvatske i svjetske književnosti, nego i razvijanje čitateljskih interesa i kulture, bogaćenje rječnika učenika, suzbijanje straha od jezika, uvježbavanje usmenog i pismenog izražavanja na temelju zadataka koji će proizlaziti iz lektire, osvješćivanje razlika između standardnog jezika i zavičajnih idioma.

Sve to u konačnici dovodi do razvijanja jezično-komunikacijski sposobnosti koji su učenicima potrebni ne samo na svim nastavnim predmetima u školi, nego i u svim kasnijim periodima života. Ima mnogo nastavnika u Hrvatskoj koji to rade. Ali o njima se ne govori i ne piše.

Da, postoje mnogi učenici koji uživaju u književnosti i lektiri. Ali o tome nema reportaža u Dnevniku ili kod Šprajca. Zadnjih dana smo svjedoci koliko se ova rasprava još više rasplamsala. Za to je zaslužan popis lektire koji bi se od iduće godine trebao primjenjivati u sklopu kurikularne reforme, a on ne sadrži suvremenu književnost, brojna važna kultna književna djela i mnoge civilizacijski važne knjige.

Počela su prepucavanja po Facebooku i raznim forumima kako ni prije na popisu nisu bila djela poput Dnevnika Ane Frank, Malog princa, Pinokija, Djeca s kolodvora Zoo, Pipi Duga Čarapa i mnoga druga. Nisam u to upućena i neću sada niti pregledavati je li prije bilo ili nije. Mislim da se stvar može pojednostavniti.

Postoje mnogi učenici koji uživaju u književnosti i lektiri. Ali o tome nema reportaža u Dnevniku ili kod Šprajca

Trebao bi postojati jedan opširni popis relevantnih lektirnih djela uz popratnu anotaciju za svako djelo, a koji će sastaviti stručnjaci, a ne političari i izdavači. Popis neka bude što opširniji, a anotacije jasne i dostupne i onda će nastavnici i profesori moći iz tog zadanog popisa izabrati za svoje učenike djela koja bi im se mogla svidjeti.

Jer nisu svi razredi isti, nisu svi učenici s istim interesima i sklonostima, a učitelji najbolje poznaju svoje učenike. Isto tako, nisu ni svi učitelji pročitali sva ta djela. U tome im onda mogu pomoći anotacije, iz kojih će se moći informirati i dalje postupati. Ministarstvo kao krovna institucija tu je da predlaže okvire uz potrebnu odgovornost, a učiteljima i profesorima treba dati slobodu da odaberu što bi bilo idealno da čitaju sa svojim učenicima.

I za kraj ću citirati jednu učiteljicu jer učitelj je najkompetentnija osoba da nešto kaže vezano za čitanje u školama i o lektiri. “Ključno je biti svjestan da neće svi zavoljeti čitanje, da neki neće nikad kasnije u životu otići u knjižnicu i zbog toga nisu nevjerojatno bezobrazni ljudi, kao što vi niste zbog toga neuspjeli učitelj. Ako vi sami prihvatite ideju da škola nije vojska i da je učenje samo po sebi užitak, onda je vama kao nekome tko ‘mora prisiliti’ učenika da čita, sve puno jednostavnije.”, svjesna je prof. Korana Serdarević.