Gangsteri, dlakava međunožja i disfunkcionalne obitelji obilježili su početak druge sezone Euforije

Možda tinejdžeri iz East Highlanda i nisu toliko drugačiji od ostalih srednjoškolaca

Euforija se najčešće definira kao “stanje povišenog raspoloženja i pretjeranog oduševljenja”, ali se u psihološkom smislu može odnositi i na “povišeno duševno stanje teškog bolesnika”. Nakon što smo pogledali prvu epizodu druge sezone, shvatili smo kako je u kontekstu ove popularne istoimene HBO-ove serije druga definicija vjerojatno mnogo primjerenija.

I baš kao što smo se na početku prve sezone upoznali s korijenjem Rueine disfunkcionalnosti (koju ona nevješto nastoji opravdati činjenicom da se rodila na 9/11), tako nas Rue u prvih dvadeset minuta nove sezone napokon upoznaje s likom dilera Fezca (Angus Cloud). Njegova je priča o porijeklu u suštini bolni podsjetnik na neizbježnost zarobljenosti unutar postojeće klasne pozicije, ali i poremećenih obiteljskih odnosa. Žanrovski, prvih dvadesetak minuta podsjeća nas na velike priče o gangsterima, čini se kao da Fezco s bakom (Kathrine Narducci) i “bratom” odrasta u svijetu Waltera Whitea koji je režirao Martin Scorsese. (Tom osjećaju svakako doprinosi i odabir pjesme Harryja Nilssona Jump into the fire koju pamtimo iz GoodFellasa.)

Krivnja je na pojedincu, a ne na opskrbljivaču

Sve što zna o životu, Fez je naučio od svoje bake. No, bez obzira na prirodu posla kojim se bavi, on je i dalje pozitivan lik (za razliku od Natea čija se izopačenost u seriji dodatno naglašava sablasnim glazbenim brojem u trenutku kada se on prvi put pojavljuje), poglavito ako u obzir uzmemo činjenicu da i on, poput Rue, nastoji opravdati svoju uključenost u mračni svijet ovisnosti East Highlanda usporedbom s čovjekom (njegovim ujakom) koji je svaki dan jeo u McDonald’su sve dok mu se srce nije rasprsnulo. “Nećeš kriviti McDonald’s, zar ne?” pita se Fez, na što mu Lexi (inače jedan od najstabilnijih likova u seriji) odgovara kako ona nikada u raj ne bi pustila izvršnog direktora McDonald’sa.

Iako se ponekad čini kao da stanovnici East Highlanda nemaju savjest, što je i jedan od najčešćih prigovora kreatoru serije Samu Levinsonu, ako se bolje zagledate ispod pripijenih šljokičastih haljina, gustog tuša za oči i veš mašina prekrivenih bijelim prahom, shvatit ćete da je Euforija zapravo serija o tipičnim tinejdžerima koji još uvijek nisu emocionalno dorasli ulogama u kojima su se našli, što svojom krivnjom, što krivnjom društva koje ih je prerano gurnulo iz svijeta dječje igre u svijet odraslih. Atmosfera provincijalnog gradića prelijeva se i na njegove stanovnike – valovi uzbuđenja izmjenjuju se s nelagodom te miješaju s rastućim osjećajem zarobljenosti, tjeskobe i vrućine. Prva epizoda je zapravo istovjetna večeri u kojoj netko konzumira sve što mu padne pod ruku (i nos), a zatim se sljedećih nekoliko sati bori s posljedicama vlastitih odluka. Ako uzme previše, u jednom će trenutku zasigurno posrnuti.

Uzbuđenje, nemogućnost kontrole i rastuća tjeskoba

Poput vrhunca koji neprestano izmiče, i ovu su epizodu obilježili trenuci na rubu izlijevanja. Scena u kojoj se Cassie (Sydney Sweeney) u kadi skriva od posljedica vlastite nepromišljenosti jedna je od onih koje se napeto i s nelagodom gledaju kroz prste. Tome bismo mogli pridodati i tjeskobnu scenu u kojoj se Rue i Fez upoznaju s učiteljicom dilericom čija je gangsterska hladnokrvnost za Rue izvor divljenja i poštovanja, ali i scenu u kojoj Nate (Jacob Elordi) s pivom u jednoj ruci i očima na Cassienom međunožju mahnito vozi kroz mrak prema novogodišnjem tulumu.

Svijet Euforije je disfunkcionalan, dijelom i zbog toga što ga promatramo iz perspektive sedamnaestogodišnjakinje koja pod svaku cijenu odbija odrasti. Zendaya je odlična kao Rue, posebno onda kada na zadnjem sjedalu neuspješno pokušava prikriti oduševljenje (euforiju) koje je u njoj izazvao susret s potencijalnom smrću. Skrivena iza kuštrave kose i lošeg tena, Rue je u stalnoj potrazi za “stanjem povišenog raspoloženja”, ali njezina je emocionalna nedoraslost čini iznimno krhkim i nepovjerljivim likom. Taj osjećaj nezrelosti kulminira u sceni u kojoj se Rue skriva od svoje bivše djevojke Jules (Hunter Schafer), a zatim je suptilno okrivljava za svoj povratak drogama.

Euforija nažalost ne uspijeva u potpunosti izbjeći klišeje, dva specijala koja su izašla prošle godine kako bi ispunila prazninu između prve i druge sezone gotovo kao da se nisu niti dogodila. Emocionalna uvjerljivost koja je liku Jules u posebnoj epizodi napokon dala nešto snažnije obrise u novoj je sezoni gotovo u potpunosti raspršena, a ona se vratila ulozi pixie dream djevojke u kojoj je bila zarobljena čitavu prošlu sezonu. Iako nam je jasno da su tinejdžerske ljubavi često na rubu klišeja i patetike, neke smo rečenice u sebi izgovorili u gotovo identičnom obliku u kojem ih je Levinson napisao za Rue. Rečenica “that night you left” je definitivno jedan od tih neslavnih primjera.

Naturalizam u raljama esteticizma

Kada se sve zbroji i oduzme, čini se da tinejdžeri iz East Highlanda i nisu toliko drugačiji od ostalih srednjoškolaca. Na tulumu puštaju glazbu s početka dvijetisućitih, prepuštaju se velikim količinama alkohola, otvaraju pivu zubima, a čak je i prividno samopouzdanje samo štit kojim se nastoje obraniti od stvarnosti. Baš kao kada se na tulumu u kupaonici pogledate u ogledalo i suočite se sa svojim odrazom – s razmrljanom šminkom, crvenim natečenim očima i raščupanom kosom, tako i kroz stilizirani svijet East Highlanda s vremena na vrijeme probije neka naturalistička oštrica, poput scene u kojoj si Faye ubrizgava heroin u bedro ili one brutalnog premlaćivanja na samome kraju. Sam Levinson vrlo dobro zna da su krv, mokraća i dlakavi spolni organi samo druga strana visokih potpetica, šljokica i (dobrog) tripa, a druga će sezona, čini se, razotkriti i u kolikoj mjeri možemo obiteljske odnose (o)kriviti za svoje (auto)destruktivne porive.