Dva Arhitekta o svojim hrabrim početcima, motivaciji i nizu vrijednih priznanja za svoj rad. Pričale smo s njima

Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić, poznatiji kao Dva Arhitekta, iza sebe imaju 27 godina uspješnog rada. Sjele smo s ovim uglednim tandemom

Stvarno ne morate biti ljudi iz struke ili neki posebni štovatelji hrvatske arhitekture da biste zamijetili dugogodišnji rad zagrebačkog arhitektonskog studija Dva Arhitekta iliti 2A. Iako su ga još davne 1992. godine utemeljili, kako i sam naziv kaže, njih dvojica – Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić, danas ovaj renomirani dvojac srednje generacije hrvatskih arhitekata u svom studiju u Vlaškoj ponosno okuplja velik, vrijedan broj suradnika.

Njihovi rani projekti, kako govore, bavili su se većinom interijerima ostvarenim s minimalnim budžetom, ali maksimalnim trudom zbog čega su brzo stekli razna priznanja struke. Tako su tijekom dvadesetsedmogodišnje suradnje osvojili i bili nominirani za najvažnije arhitektonske nagrade u Hrvatskoj, kao i u inozemstvu na natjecanjima Cemex Awards, Wienerberger Brick Award i World Architecture Festival.

Tri godine zaredom našli su se i u užem izboru nagrada časopisa The Plan, a tu je i recentna nagrada Architecture MasterPrize 2019 za projekt Vinarije Galić u Kutjevu i to u kategoriji najboljih svjetskih ostvarenja arhitektonskog projektiranja u domeni industrijske arhitekture. Za isti projekt i ovaj tjedan dogodila se jedna sjajna stvar jer su se s njim uvrstili i u redove nominiranih za prestižnu Nagradu Piranesi.

Iako Dva arhitekta uglavnom (g)rade na području Hrvatske, opseg njihovog rada seže znatno šire, kako vole reći, kroz objave stručnih časopisa i portala te međunarodnih publikacija i izložbi. S vremenom, svoj su primarni fokus prebacili s interijera na obiteljske kuće – kategoriju koju su označili svojim prepoznatljivim potpisom. No, unatoč tome, nisu se željeli oganičavati te nerijetko u svom radu izlaze vrlo uspješno izvan tih okvira.

Iza sebe danas, opravdano možemo reći, imaju puno odrađenih utakmica u nogama, ali su i dalje u respektabilnom zamahu, što pokazuju svojim kontinuiranim, predanim, ali prepoznatim radom – kako od strane investitora, tako i od struke. Potaknute njihovim općenito genijalnim projektima, ali i priznanjima koja opetovano stižu na račun njihovog rada doslovno iz svih krajeva svijeta, bilo je stvarno vrijeme da se nađemo s ovom dvojicom arhitekata i zajednički pretresemo njihov višegodišnji stvaralački opus.

Bez obzira na društvene okolnosti za nas su ti početci bili dani entuzijazma

“Nastojim gledati pozitivno na te sve godine iza nas premda je vrijeme našeg zajedničkog početka bilo nepovoljno u pogledu realizacije arhitekture, ali ne i za njeno promišljanje. U sobi od 20 četvornih metara uspjeli smo onda formirati naš mikro svijet, mali laboratorij u kojem smo tijekom vremena definirali načela kojih se i danas držimo. Bez obzira na društvene okolnosti za nas su ti početci bili dani entuzijazma, jer smo kao mladi arhitekti koji su se tek pojavili na sceni, uspjeli dobiti nekoliko nagrada za interijere u kratkom periodu.” prisjeća se hrabrih prvih dana Tomislav kojeg pitam kako je to zapravo raditi godinama u tandemu, koji ih je nekako i obilježio jer Dva Arhitekta dolaze uvijek u paketu.

“Kao i u svakom odnosu postoje usponi i padovi, ali još uvijek traje. Zna se dogoditi da stvari gledamo drugačije jer smo različiti temperamenti i karakteri, ali kada je ured u pitanju još uvijek participiramo s jednakim entuzijazmom i odgovornošću, a to je preduvjet za dugogodišnje partnerstvo.”

Iako su na sceni prisutni gotovo tri desetljeća, logično je bilo da ih pitam i za svojevrsnu formulu uspjeha, odnosno što ih sve ove godine i dalje toliko motivira ili pak možda sputava u radu u Hrvatskoj. Zoran mi naglašava kako su se oduvijek vidjeli u Hrvatskoj te da namjerava i dalje ovdje živjeti i raditi jer prema njegovom mišljenju drugdje nije puno drugačije. “Nama su najvažniji investitori, a dobrih arhitekata ima. Kako kod nas uz sve probleme realizacije projekta zapravo, nedostaju kvalitetniji (čast iznimkama) investitori, mi smo pravi umjetnici.”

Prateći njihov dugogodišnji rad, govorim ponosno Tomislavu i Zoranu da danas s velikom pouzdanošću mogu prepoznati njihov projekt, odnosno estetiku, bez da imam prethodnu potvrdu da su oni taj objekt projektirali. “Da, drago mi je da postoji prepoznatljivost, meni je to bitno. Danas se svašta događa u arhitekturi i u svemu ostalom. Ali, ja sam nekako staromodan i volim prepoznati ruku umjetnika. Uz to, inzistiramo na visokom nivou izvedbe te pratimo projekte do kraja jer čudni su putevi.” nadovezuje se Zoran zadovoljno i objašnjava kako on zapravo živi arhitekturu i da mu je ona uz privatne stvari smisao postojanja. Kaže kako uvijek teži ići naprijed, ali da je u svemu tome bitno da dolazi nešto što vas uvijek inspirira. Ako se kojim slučajem to ne dogodi, kaže kako to onda nerijetko pokuša pronaći sam za sebe.

Nama su najvažniji investitori, a dobrih arhitekata ima

Pitam ga odmah i što ih zapravo veseli u poslu, ali možda i umara. Dodaje kako su u pitanju dvije faze koje im pružaju veliko zadovoljstvo. “Jedna je početna – idejna, a jedna je s odmakom, možda ne odmah kad je objekt gotov nego kad zaživi u svojoj namjeni i korištenju. Primjerice, nedavno sam se vratio sa stručnog obilaska Vinarije Galić u Kutjevu koje je organiziralo DAZ i dobro se osjećam nakon što sam posjetio objekt, i to godinu dana od kada je otvoren. A uz to, kako mi se čini, i korisnicima i gostima je bilo jednako.”

Kako je upravo vinarija sada iznimno aktualna, obojica mi govore kako su nagrade između ostalog svojevrsni poticaj za dalje. “Kad radite na nekom projektu sedam godina, naravno da vam godi priznanje za taj rad za koji se kao i uvijek mora dosta toga poklopiti da biste dobili željeni rezultat.” nastavlja Zoran.

Na spomen vinarije, prepričavaju mi i kako je ona inicijalno trebala biti smještena u vinogradima na lokaciji Radovanci te da je taj projekt bio puno veći (i skuplji). Nakon odluke da je to možda ipak preveliki zalogaj u tom trenutku za investitora, kreira se suprotno prvom projektu – manji i znatno jeftiniji projekt vinarije dva u Kutjevu. “No, mi nismo bili zadovoljni s tim rješenjem te nudimo vinariju tri na istom mjestu i evo nas danas u tom izdanju.”

Iako je Vinarija Galić u Kutjevu stvarno impresivna, činjenica je da Dva arhitekta svoj naglasak i specijalnost i dalje stavljaju na obiteljske kuće. Govore mi kako će ih one kao takve uvijek zanimati te da su njihova iskustva na tom polju dosad jako dobra. Doduše, svaki investitor je drugačiji, a njihov je zadatak, pojašnjavaju, da kroz razgovor prepoznaju njegove preferencije i ugrade ih u projekt. Obveza investitora je pak s druge strane, kažu, definirati projektni zadatak koji onda oni kao arhitekti potom artikuliraju svojim jezikom i rukopisom.

A tko je zapravo profil ljudi koji si u Hrvatskoj može priuštiti suradnju s njima, pitam ih direktno. “Svi oni koji su upoznati s našim radom i dopada im se naš prosede i izričaj. Financije ne bi trebale biti ograničavajući faktor, jer cijena projekta je mali postotak od ukupne investicije, a projektom se definira kvaliteta i uspješnost te investicije.” objašnjava Tomislav od kojeg odmah pokušavam izvući i odgovor na pitanje imaju li danas možda neki projekt na koji su posebno ponosni, a koji bi možda rado izdvojili.

Financije ne bi trebale biti ograničavajući faktor, jer cijena projekta je mali postotak od ukupne investicije

Kaže mi kako je to dosta nezahvalno jer da su im svi prirasli k srcu na neki svoj način. “No, interesantno je da smo za neke dobili nagrade, a da su mi ponekad oni drugi čak bolji ili barem jednako vrijedni. Nagrade su subjektivne i bitno je tko ih dodjeljuje.”

Kad već nisu ništa mogli izdvojiti, zanimalo me kako vide općenito stanje arhitekture u Hrvatskoj, odnosno čiji rad ih ugodno iznenađuje i što cijene. Tomislav konstatira kako vrhunska arhitektonska dostignuća u Hrvatskoj mogu konkurirati na svjetskoj i europskoj sceni, ali da ona zauzima mali postotak godišnje produkcije. S druge strane, navodi da je prosjek hrvatske arhitektonske produkcije znatno niži od prosjeka razvijenijih europskih zemalja, te smatra da na tome treba poraditi. “U zadnjih nekoliko godina primjećujem da se pojavljuje jedna nova generacija kvalitetnih mladih arhitekata i to mi ulijeva nadu.”

Obojica smatraju kako u Hrvatskoj trenutno ima posla za arhitekte, pa se i kod njih iz tog razloga stalno događaju promjene u timu. “Mislim da su ljudi važni te se volim okružiti onima s kojima mi je ugodno i lijepo raditi.” kaže Zoran koji ističe kako je on nekako više prijatelj nego šef i da to možda nije najbolji put, ali da je on jednostavno takav.

Zanima me i što bi onda generalno poručili svim budućim mladim arhitektima u Hrvatskoj, odnosno o čemu da vode računa i na što da se fokusiraju. Zoran pak problem vidi u tome što arhitekta općenito ima puno, a posla kako kada. “Treba ustrajati u svojim namjerama i ambicijama, ali mislim da bi trebalo shvatiti, barem kad završiš fakultet, gdje ti je mjesto – za što si dobar ili gdje misliš da bi bio najbolji s obzirom na svoje mogućnosti. To nije lako, ali bi pomoglo da se osoba usmjeri i krene što prije u pravom smjeru.” dodaje.

Ono na što Tomislav pak stavlja naglasak jest problematika koju vidi u scenariju da kod nas arhitekti općenito, jer na to tjera tržišna pozicija, rade više od propisane norme. Dakle, arhitekti ostaju duže na poslu, a nerijetko rade i vikendima. “Premda po tome nismo izuzetak, u Europi ima i drugih primjera poput četiri radna dana u tjednu. U ovom trenutku kod nas tako nešto ne mogu niti zamisliti. Iako je većina nas zaljubljena u svoj životni poziv možda je prvi korak ka kvalitetnijem životu da slobodno vrijeme upišemo u dnevni raspored kao bilo koju drugu obavezu.” dodaje Tomislav.

Treba ustrajati u svojim namjerama i ambicijama, ali mislim da bi trebalo shvatiti, barem kad završiš fakultet, gdje ti je mjesto

Za kraj, pitam ih i o nekim vlastitim fascinacijama svjetskih recentnih projekta. Zoran sugerira kako je njemu za razliku od prevladavajućeg trenda ‘arhitekture spektakla’ koji se raširio po cijelom svijetu i dobio podršku i nagrade na raznim novokomponiranim arhitektonskim konferencijama, sajmovima, puno draža arhitektura utemeljena na tradiciji, baštini, koja se pažljivo i rafinirano odnosi prema užem i širem lokalitetu unutar kojeg nastaje.

“E upravo je ta arhitektura autentična, nenametljiva, ali snažne individualnosti, kojoj je čovjek mjerilo i razlog postojanja.” zaključuje.