FILM

Drama o padu Harveyja Weinsteina bolan je prikaz ženskog straha od progovaranja o seksualnom nasilju

Bili smo ekskluzivno na zagrebačkom prikazivanju filma u kojem Carrey Mulligan i Zoe Kazan odlično igraju novinarke koje su razotkrile Weinsteina

Ona je rekla nova je drama redateljice Marije Schrader i scenaristice Rebecce Lenkiewicz, a koja je temeljena na istoimenoj knjizi izdanoj 2019. godine. U njoj su novinarke New York Timesa Megan Twohey (Carrey Mulligan) i Jodi Kantor (Zoe Kazan) opisale kako je nastajala priča koju su objavile 2017. u New York Timesu, a u kojoj su razotkrile desetljeća ušutkavanja žrtava Harveyja Weinsteina i kojom su tim novinama 2018. zaradile Pulitzerovu nagradu za doprinos društvu. Film vjerodostojno prati knjigu, a počinje scenom iz 1992. u kojoj vidimo jednu od Weinsteinovih žrtava kako plačući trči niz ulicu.

Takva vraćanja u prošlost, u mlađe dane žrtava koje su u devedesetima od kuda sežu početci ovog slučaja, redom bile u ranim dvadesetima, ponavljaju se nekoliko puta tijekom filma. I s razlogom su tu. Većini njih u tako mladoj dobi zaustavljene su karijere zato što su se nadređenima požalile na Weinsteinovo ponašanje ili ga prijavile nadležnim službama. Zato što su se odlučile boriti za sebe i suprotstavile se moćnom divu. Zato što su htjele da se to prestane događati ženama koje će raditi s njim nakon njih. Gotovo 30 godina kasnije zbog posljedica koje su osjetila nakon podizanja glasa, sve su redom oklijevale javno progovoriti o tome. I to je u srži ovog filma – strah od progovaranja o seksualnom nasilju koji su ženama usadila stoljeća sustavne zaštite nasilnika.

IZAZOV IZVJEŠTAVANJA O SEKSUALNOM ZLOSTAVLJANJU

editus

Film Ona je rekla primarno je prikaz istraživačkog procesa u radu na ovakvoj novinarskoj priči. Počinje s jednom drugom pričom, onoj o žrtvama Donalda Trumpa o čijim je bolnim iskustvima Megan Twohey pisala prije no što se počela baviti pričom o Weinsteinu. Bilo je to u vrijeme njegove kandidature za predsjednika pa u filmu vidimo jednu od njegovih žrtava kako oklijeva bi li uopće izašla s ovom pričom u javnost. Nakon što se odvažila na to i priča je objavljena, na kućnu adresu dobila je pošiljku punu izmeta dok je Megan Twohey telefonski primala mučne prijetnje. Žrtve u Weinsteinovu slučaju još su teže progovorile. Novinarke su do njihovih imena došle zahvaljujući javnim dokumentima i nagodbama kojima su ušutkane nakon što su slavnog producenta prijavile i nakon čega im je uništena karijera.

Bile su to uglavnom bivše asistentice koje više nikad nisu radile u filmskoj industriji i glumice koje su se godinama kasnije borile s odbijenicama na kastinzima. Twohey i Kantor pristupile su im vrlo pažljivo, bez nagovaranja, ali odlučno i s višim krajnjim ciljem na umu. Uspjele su saznati koliko puta se Weinstein nagodio sa svojim žrtvama, kako ih je nagovarao da dođu u njegovu sobu, pronašle su način da zaobiđu ugovore o povjerljivosti i zaštite žrtve u ovoj priči i uspjele su ih uvjeriti da su njihove priče važne ne samo da bi srušile jednog čovjeka već da bi pokrenule razgovor o sustavnom ušutkavanju žena i zaštiti nasilnika.

Nekoliko žena na kraju je odlučilo izaći sa svojim pravim imenima i pričama. Glumica Ashley Judd čak se pojavila i u filmu, a u njemu čujemo i stvarne snimke koje je manekenka Ambra Battilana Gutierrez snimila dok ju je Weinstein pokušavao odvući u svoju sobu. Gutierrez je Weinsteina prijavila policiji nakon čega se vratila susresti se s njim ozvučena kako bi dokazala što se dogodilo. Na mučnoj snimci čujemo kako ga više puta odbija govoreći da se ne osjeća ugodno i da se ponavljajući da se nije osjećala ugodno ni dan ranije kad ju je dodirivao, no Weinstein ustraje u tome da ona dođe u njegovu sobu govoreći da ne želi valjda uništiti dobar odnos koji imaju. Policija je tada utvrdila da nije bilo nikakvih kriminalnih radnji, ali članak New Yorka Timesa doveo je do toga da Weinstein napokon završi na sudu i dobije kaznu od 25 godina zatvora.

DOSTOJANSTVEN PRIKAZ DUBOKOG PROBLEMA

Dobra stvar u filmu je što nigdje nije prikazano Weinsteinovo lice niti je replicirana ijedna scena stvarnog zlostavljanja. Jer o tome uopće ne govori ovaj film. Govori o ženskoj solidarnosti, boli i pokvarenom sustavu koji ne štiti žene, ne vjeruje im i tako omogućava da se slučajevi poput Weinsteinovog događaju i ponavljaju. I ne samo to. U detaljima su natuknuti i drugi problemi s kojima se žene bore na radnom mjestu kao što je prerano odvajanje od djece nakon poroda ili postporođajna depresija s kojom Twohey borila nakon rođenja djeteta.

Ne bi stoga bilo loše da svatko tko može pogleda ovaj film, neovisno o tome volite li napete novinarske priče ili ne. On nije priča o Weinsteinu ni o New York Timesu, on je priča o ženskoj borbi. Carrey Mulligan i Zoe Kazan odlično su odigrale ove dvije hrabre i ustrajne novinarke te bi početkom iduće godine mogle zaraditi nominacije za Oscara. Film u distribuciji Editusa u hrvatska kina stiže u četvrtak, 17. studenog, nemojte ga propustiti.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube