Dojmovi i 49 senzacionalnih fotografija istarske avanturistice koja je posjetila Burning Man

Marina Benković s kojom smo već razgovarali o njezinim putovanjima, ove je godine posjetila Burning Man, a s nama je podijelila fotke i dojmove

“Kao i svaka najbolja priča u mom životu i ova se dogodila skroz neplanski”, započela je Marina Benković, fotografkinja i avanturistica s kojom uvijek kad je sretnemo imamo o čemu razgovarati. Uvjerava me da joj je poslovni angažman u periodu održavanja festivala iznenada bio odgođen točno u trenutku kada ju je prijateljica krenula nagovarati da ode s njom na veličanstveni Burning Man. “OK, ovo možda nije sto posto točno. Istina je da me ta ista prijateljica od početka godina nagovara na grijeh, ali sam ja vrlo uspješno nalazila konkretne i racionalne razloge zbog kojih odlazak u Ameriku u ovom trenutku nije najpametnija ideja. No plamen je, malo je reći, tinjao, a nakon dugog, toplog, radnog i relativno nezanimljivog ljeta, malo ga je što, osim odlaska, moglo ugasiti.”

BURNING MAN JE ODUVIJEK BIO PRISUTAN U MISLIMA

Burning Man je oduvijek bio prisutan u njezinoj svijesti. Kao mladom nemirnom duhu taj joj je festival uvijek bio nekakav daleki san. Kao što rokeri mitološki slave Woodstock, Burning Man je bio i ostao Shangri-La svakog pravog partijanera. “I iako o Burning Manu danas svatko ima stav, ponajviše ljudi koji ga nisu nikad posjetili, znala sam da si to iskustvo želim pokloniti pa barem jednom u životu. Jednom možeš misliti, see ya next year Burner family.”

Objašnjava mi da su sva njezina dosadašnja putovanja uvijek slijedila nekakav viši cilj, od osvajanja najviših vrhova do istraživanja meditacije i tišine preko intenzivnog učenja joge, skakanja padobranom do škole surfanja i fotografskih radionica. “I iako sam do pandemije zaista puno putovala, Burning Man nije nužno bio prvi na listi mojih trenutnih travel prioriteta. Vjerojatno jer sam negdje u podsvijesti vjerovala da je to samo jedan veliki party, a partijati ionako mogu bilo gdje. Kao što je računovođa mog suputnika rekao: “Zar ćeš zaista platiti 5000 dolara kao bi uzeo LSD u pustinji?”

KAKO DO ULAZNICA ZA FESTIVAL

Aviokarte je kupila tjedan dana prije polaska i to tek nakon što joj je potvrđeno da ima ulaznicu za festival. Zagreb – San Francisco preko Frankfurta, i istim putem natrag. S nekoliko ekstra dana prije i poslije da barem malo istraži San Francisco. Koji ju je oduševio, ali tu priču ostavljamo za neku drugu priliku.

“Sve se dogodilo jako brzo, ali meni takva dinamika paše. Dovoljno dugo i često putujem da znam da se stvari uvijek poslože baš onako kako treba (bogovi ceste uvijek uskoče kad je najgušće) pa nemam oko toga strahova. Ako ste pak ziheraš, i/ili Jarac, predlažem vam da s planiranjem ipak krenete malo ranije. Početkom godine lagano se prijavljujući na liste za ulaznice.”

Pojašnjava da je nakon toga potrebno napraviti Burner profil na službenoj stranici preko koje se onda prijavljujete na različite prodajne liste. U veljači kreće prodaja najskupljih karata, takozvani FOMO sale. Karate se prodaju za 1500 ili 2500 dolara plus porez, i prodajom tih karata omogućuje se postojanje najjeftinijih karata kojih je u 2022. izdano čak 5000, 10 posto više od 2019. kada je Burning Man zadnji puta održan. “Cijena takve ulaznice je ove godine bila 225 dolara plus porez, a za njihovo je odobrenje uz prijavu početkom godine potrebno poslati određene bankovne izvatke i čekati njihovu reviziju. Nakon odobrenja kupuju se u srpnju.”

Dodaje da ostale kategorije ulaznica imaju cijenu između 475 i 575 dolara (uvijek plus porez) i dostupne su u nekoliko različitih online prodaja prije početka samog Burning Mana. “Iako karata nikad nema dovoljno za sve one koji žele biti dio iskustva, zanimljivo je znati da se dva do tri tjedna prije početka festivala uvijek na tržištu iznenada nađe još karata. Naime, ekipa koja iz raznih razloga ne može doći, a ima kartu, te iste karte vraća u sustav i one se ponovo stavljaju u prodaju. Karte se mogu kupiti i van Burning Man sustava preko individualnih prodavatelja, ali tu treba posebno paziti na lažnjake.”

OKO KAMPOVA POSTOJI CIJELA FILOZOFIJA

Nakon što ste osigurali karte jako je bitno naći dobar kamp. “Ja sam imala sreću što su moji suputnici imali kontakte u nekoliko različitih kampova i nije im bilo problem ubaciti još i mene kao dodatnu osobu u već prijavljeni šator. Naša mala tročlana ekipa za ekspediciju bila je zaista vrhunska u svakom pogledu i podijelili smo zadatke, s time da nam je od ogromne vrijednosti bila Fabi koja jedina od nas troje nije bila Burning Man djevica jer ga je posjetila 2019. godine.”

Kaže da su kampovi cijela filozofija jer tu zaista ima svega. Od mega luksuznih glamping kampova s privatnim chefovima, tuševima i svim komforom do običnih kampova bez struje s komunalnim toaletima i tuševima. “Cijene kampova variraju od 200 dolara do nekoliko desetaka tisuća za tjedan dana na Playi. Kampovi su često tematski i tu zaista ima nebrojeno varijacija na temu, od standardnih muzičkih kampova do poligamskih kampova.” Kampirati se dodaje, može i individualno, ali je logistički onda sve puno teže zbog nužnosti da se poštuje jedno od najvažnijih načela Burning Mana – leave no trace.

BEZ BICIKLA BURNING MAN NEMA SMISLA

Puna dva dana prije dolaska proveli su u nabavi opreme za kampiranje, hrane, vode (otprilike stotinjak litara), bicikala, bez kojih Burning Man jednostavno nema smisla. “Iz San Francisca smo krenuli prema Renu gdje smo na kraju ipak prespavali i drugo jutro nakon završnih priprema krenuli prema pustinji. Auto je bio toliko nakrcan da se na stražnjem sjedalu jedva sjedilo. Naravno da smo ponijeli previše hrane i imali stvari koje nam nisu nužno trebale, ali samoodrživost je jedan glavnih principa ondje i bolje je biti prespreman nego da ti nešto osnovno odjednom pofali.” Višak hrane i opreme donirali su djelomično ekipi iz kampa, Agave Loungea koja je nakon završetka ostala još danima rastavljajući kamp i ogromnu, predivnu kupolu koja je bila jedan od najvećih zajedničkih lounge prostora i dance arena na njihovom dijelu grada, a i šire. Ostale su stvari donirali u Salvation Army.

“Solidarnost sudionika je na tako visokom nivou da je jednostavno nemoguće da ti netko ne uskoči u pomoć. Darežljivost i spremnost na pomoć u svakom trenutku toliko su opipljive i prirodne da je to zaista prelijepo za doživjeti. Jedina stvar koju možete kupiti novcem je led koji se nekad čeka satima, a nekad ga jednostavno više nema. Sve ostalo tu je na dar.” Kampovi imaju barove u kojima se služe razna pića, kaže da je dovoljno pojaviti se na šanku sa svojom čašom i osobnom iskaznicom, što recimo u Hrvatskoj nije uvriježena praksa. “Pri jednom takvom naivnom pokušaju da dobijem cugu bez osobne žena mi je hladno servirala energetski napitak. Na moje inzistiranje da je i više nego vidljivo da sam starija od 21 godinu samo se slatko nasmijala i pokazala prstom na netom posluženo bezalkoholno piće.”

KLJUČNO JE POŠTIVANJE NAČELA

Tumači mi da su filozofija i načela na kojima se temelji taj kolektivni san iznimno bitan dio cijele priče i oko njih se vrti cijela međuljudska interakcija. “Načela možete naći ovdje, a njihovo poštivanje esencijalno je za održivost ove zajednice kao takve. Jer upravo je zajednica ta koja stvara grad iz ničega, a umjetnička djela razbacana po Playi dobivaju potpuni smisao isključivo u interakciji s posjetiteljima. Playa nije muzej u kojemu se ljepota promatra kroz stakleni kavez, već najveće, najljepše i najzabavnije interaktivno igralište za odrasle na svijetu. I tu se Burning Man puristi najviše ‘ljute’ na influencere, koji su za njih samo promatrači, oni koji uzimaju bez da su doprinijeli kolektivu, i na luksuzne kampove koji svojim klijentima nude concierge uslugu čime takvi posjetitelji nemaju nikakvu ulogu u stvaranju kampova i umjetničkih djela i samim time kompletno promašuju ideju vodilju cijelog projekta.”

Zaključuje da Burning Man ne bi trebao služiti samo kao pozadina za magične Instagram fotografije. “To su ljudi, to je sloboda, to su najljepši izlasci i zalasci sunca, to su stranci koji u trenu postaju najbolji partneri u magičnim pustinjskim avanturama. To je muzika koja nikad nigdje nije zvučala ljepše. To su pješčane oluje. U kojima u sekundi ne znaš više gdje si krenuo ni odakle si došao. To su beskonačne vožnje biciklom po bijelom pustinjskom pijesku, bicikli ukrašeni trakicama, šarenim svjetlima i neonskim znakovima, ružičastim flamigosima i svime što nas uveseljava. I možda me baš taj čin besciljne vožnje biciklom najviše transportirao u osjećaj bezbrižnog djetinjstva, jer na Playi smo na kraju dana svi zaigrana, radosna, znatiželjna, nestašna djeca.” I to iz onih djetinjstava u kojima nema pametnih telefona, kaže i bezbroj preglasnih ekrana, gdje se djeca po cijele dane igraju vani bez nadzora, bez straha od prometa, lošeg vremena i loših vijesti, sve dok ih nakon tjedan dana roditelji ne pozovu doma na ručak.

“I mi nevoljko, nakon bezbroj ponovljenih povika našeg imena koje tako svjesno ignoriramo, kroz širom otvorena vrata terase, nimalo gladni, a beskrajno ispunjeni svim novim avanturama i prijateljstvima, napokon dođemo doma. Jer Burning Man je home, i jedna od najljepših tradicija je pozdrav kojim te Odbor za doček na ulazu u Black Rock City, taj predivan utopijski pustinjski grad dočekuje, jest: Dobrodošao/la kući (Welcome Home)!