Danci ne upiru prstom, pozitivni su i puštaju djecu da se igraju. Razgovarala sam s Iben Sandahl

Dankinja Iben Sandahl u Zagrebu je predstavila nastavak bestselera ‘Danski odgoj djece’. Razgovarale smo o hyggeu, odgoju i danskom načinu života

Ne znam postoji li mama u Hrvatskoj koja nije pročitala knjigu Iben Sandahl i Jessice Joelle Alexander, Danski odgoj djece. O njoj je za Super1 već pisala Alis Marić, potaknuta činjenicom da je ova knjiga bila druga po redu najprodavanija u Hrvatskoj prošle godine. Jedna od autorica, Dankinja Iben, ovaj tjedan posjetila je Zagreb, povodom promocije nove knjige u Školskoj knjizi – Igra na danski način, koja je ustvari nastavak na bestseler, a nastala je zato što su autorice dobivale toliko upita na temu da su odlučile napraviti novi priručnik posvećen upravo igri. Kako Iben kaže, roditelji ustvari ne znaju kako osigurati djeci kvalitetan način igre, i zato su im one odlučile još jednom sve pobliže objasniti i opisati.

Ja nemam djecu. No, načini ophođenja s njima i općenito pristup životu o kojem u knjizi pričaju Iben i Jessica, nešto je čemu želim težiti. Živjeli u Danskoj ili ne, njihovi savjeti koji se baziraju na ‘zaustavljanju vremena’, iskrenom posvećivanju, otvorenoj komunikaciji, razumijevanju, uzimanju vremena za sebe, pozitivi, gledanju šire slike itd., dobro bi došli svakom od nas. Jer ovdje, kao da i dalje ne poštujemo moć trenutka, detalje, kvalitetu i sitnice, sve ono što zaslužuje pažnju, kako bi šira slika bila skladna na kraju dana. Da, pričala sam s Iben o novoj knjizi, ali iskreno, više sam odlučila iskoristiti naše vrijeme za neke druge teme. I sat vremena i dalje nam je bilo premalo.

Iben je Dankinja u pravom smislu te riječi. Na promociju knjige stigla je u print haljini, s decentnim nakitom i bez previše šminke. Zamolila me samo da je fotografiram s Aleksom, našim fotografom, pa sa mnom. Zato jer voli imati fotografije novinara, ljudi s kojima je razgovarala. Iben me nije tražila nijednu fotografiju sebe, rekla mi je kako samo želi imati uspomene.

”Da, ja zaista prakticiram hygge. Hygge je za mene nevidljiva energija, mjesto na kojem se osjećate potpuno sigurno i ne trebate se štititi od nikoga i ničega. Veliki topao zagrljaj koji nije fizičke prirode, hygge je kada mogu u potpunosti biti svoja.” objašnjava mi Iben trenutno najtrendi lifestyle riječ u svijetu. ”Da, hygge je dio našeg života, zajedničko sjedenje za stolom nakon radnog dana, razgovor o tome kako je tko proveo dan i kako mu je bilo. To oduvijek prakticiram sa svojom obitelji.”

Da, ja zaista prakticiram hygge. Hygge je za mene nevidljiva energija, mjesto na kojem se osjećate potpuno sigurno i ne trebate se štititi od nikoga i ničega

No, razgovor smo ustvari započele na temu skepticizma, ono što mi uistinu volimo raditi u Hrvatskoj. Biti skeptični i pronaći sto razloga zašto nešto nije dobro. Odgajanje djece na danski način prvenstveno se bazira na igri, isto tako na tome da djeca odluče što žele raditi i koje aktivnosti odgovaraju njima. Kako sam čula mnoge komentare tipa ‘Lako je njima tako u Danskoj gdje se ne moraju brinuti za budućnost svoje djece.’, krenula sam od tamo.

”Uistinu suosjećam s time, i razumijem taj skepticizam, ali ono u što jesam sigurna je da svi želimo samo najbolje svojoj djeci. A moja filozofija ne temelji se na povezanošću s određenom državom. Ona je stvar izbora. I ne vidim kako gledanje svoje djece u oči, povezivanje s njima kako bi imali snažan unutarnji kompas, ima ikakve veze s mjesto gdje živite. To je više pitanje vaše percepcije. Danska nije utopija, i mi itekako imamo svoje probleme s kojima se svakodnevno moramo nositi, kao i svatko drugi na svijetu. Filozofija danskog načina bazirana je unutarnjim vrijednostima. Tako da se zapitamo koje su one i njegujemo ih.”

Što ustvari znači da Danci ne upisuju svoju djecu na bezbroj aktivnosti? Znači li to da u potpunosti udovoljavaju njihovim željama kako žele provoditi slobodno vrijeme? Pa baš i ne.

”Kada su moja djeca bila mala mogla su birati jednu stvar na koju su željele ići. Drugu aktivnost odabrala sam im ja. Jedna kćer htjela je ići na ples, druga na odbojku, ja sam ih uz to obje upisala na plivanje. Smatrala sam relevantnim da budu dobre plivačice, živimo okruženi vodom i znala sam da će im to uvelike olakšati slobodno vrijeme. Nisu uvijek htjele ići, no ja sam to smatrala važnim za njih, tako da su bile redovite. Ali nikada ne bih forsirala dijete na ide na nešto što ga stvarno uopće ne zanima. Radi se o pravilnoj podijeli kolača. Radi se o tome da im se vrijeme ne može sastojati samo od tih aktivnosti. Djeca trebaju vrijeme za igru, za slobodnu igru, svaki dan.”

Tu se Iben ustvari osvrće na glavnu temu svoja dva priručnika, a to je da kada se djeca igraju sama, bez intervencije odraslih, razvijaju svoju maštu i povezanost sa sobom samima, što je nužno i što će im biti od iznimne važnosti kako odrastaju. ”Možemo ih poslati da uče svašta, ali ako to ne koriste u svakodnevnim situacijama, ono što su naučili ostat će u zraku. Učenje ‘odraslih aktivnosti’ je važno, ali je apsolutno i jednako važna i igra. Ona donosi toliko beneficija. Kroz nju djeca uče kako se nositi sa životom, to je njihovo vrijeme za sebe, trebaju ga kao i mi odrasli. Da upiju misli, dojmove i povežu se sa samima sobom.”

Možemo ih poslati da uče svašta, ali ako to ne koriste u svakodnevnim situacijama, ono što su naučili ostat će u zraku

Danci obožavaju vikende provoditi u prirodi, što dalje od grada i gužve. I Iben smatra kako dječja igra vikendom može biti neograničena vremenom. Ustvari smatra kako se djeca nikada ne mogu previše igrati, ali ako ju baš upitate koliko to vremena znači preko tjedna, reći će vam da se djeca minimalno moraju igrati, bez intervencije odraslih, sat vremena popodne, i sat vremena prije spavanja. I to bez nadzora u smislu preusmjeravanja i uplitanja. I ako vam kažu da im je dosadno, Iben će vam reći da im slobodno možete odgovoriti s ‘tvoj problem’. Toliko važnim smatra dječju samostalnost.

Ono o čemu još puno piše u prvoj knjizi je preoblikovanje, nešto što prvo moramo naučiti i mi odrasli. ”Mi često nemamo dovoljno dobru percepciju samih sebe. Izgovaramo rečenice kao ‘ja to nikad ne bih mogao” ili ‘tako sam lijena’, a osobito nije dobro kada to slušaju naša djeca. I kada naše dijete ima emotivan ili agresivan ispad, moramo stati i upitati se što se krije iza toga. Jer djeca nisu zla, sve što čine čine iz nesigurnosti ili umora. I ako im pristupimo na način da stanemo, upitamo ih o čemu se radi, sjednemo pokraj njih i poslušamo ih, učinit ćemo puno više nego kada viknemo ‘prestani’ ili ‘nemoj to raditi, stalno radiš isto.’ Radi se o promjeni nas samih, našeg pristupa, zbog čega onda nailazimo na pozitivan ishod s djecom.”, govori mi Iben.

Da bi se ispravila jedna negativna misao, potrebno je 6 ili 7 pozitivnih. Mozak lakše memorira loše stvari. Preoblikovanje je ustvari okretanje situacije na pozitivu

”Morate se upitati zašto bi se netko ponašao tako, koji je razlog tome. Na taj način situaciji pristupate pozitivno. A trebali bi svi biti malo pozitivniji. Jer ako pristupate negativno, samo pogoršavate. Uz to, da bi se ispravila jedna negativna misao, potrebno je 6 ili 7 pozitivnih. Mozak lakše memorira loše stvari. Preoblikovanje je ustvari okretanje situacije na pozitivu, vidjeti dobre stvari u situaciji i razumjeti da nitko nikome ne radi ništa namjerno nažao.”

Ovakvo razmišljanje nekako je ukorijenjeno u dansku kulturu, što Danci ni samo ne mogu objasniti. Oni često koriste izraze poput ‘nema lošeg vremena, samo loše odjeće’, i iz svake situacije trude se izvući najbolje, pronaći pozitivnu stranu. Tako su se naučili. I isto se trude naučiti svoju djecu. Jer samo tako misle da djeca, ljudi mogu napredovati. A prvo ovom pristupu moramo naučiti sami sebe, a Iben misli da to itekako možemo, samo je stvar vježbe.

”Ako se samo žalimo i činimo od sebe žrtve, ništa nećemo promijeniti. Ja mogu sjediti i žaliti se na svog muža. Ali on se zato neće promijeniti. Svoj pristup mogu promijeniti samo ja, mogu se promijeniti samo ja.” dodaje. ”Da biste nešto promijenili, potrebno je učiniti nešto novo. Na kraju krajeva, imate samo ovaj život. I izlaskom iz uloge žrtve postajete vlasnikom svog života.”

Ja mogu sjediti i žaliti se na svog muža. Ali on se zato neće promijeniti. Svoj pristup mogu promijeniti samo ja

Naravno, ovdje smo opet dotakle temu skepticizma jer su ljudi već puno puta čuli ovakve teorije. I svima je to nekako jasno u teoriji, no možda će mnogi tvrditi da nije tako lako i praksi. Pa se možda opet opravdavati s ‘lako je njoj ne biti žrtva sa standardom u kojem ona živi.’ Ali to je još nešto čega nema među Dancima, upiranja prstom ili virenja u tuđe dvorište. Tako smo spomenule i ‘mom shaming’.

”Vi ustvari ne znate koja je moja priča, niti ja znam vašu. Ljudi nikad ne znaju koje su prave priče iza svega. Svi mi imamo svoje probleme i ja ih nikada ne bi koristila kao ispriku. To što mi mislimo da poznajemo druge i upiremo prstom, time samo odvlačimo pažnju od nas samih i ne želimo pogledati u sebe. Tu se samo radi o tome da nemamo dovoljno samopouzdanja i hrabrosti pogledati sebe.” U Danskoj ljudi komuniciraju i otvoreni su, naravno ovisi od osobe do osobe, ali ne, ne petljaju se jedni drugima u život.

Nova knjiga, Igra na danski način, knjiga je o slobodi. Iben ne smatra da ukoliko djeci dopuštamo puno igre, pitamo ih što žele i na neki način pristupamo im kao odraslima, da im dajemo previše autonomije. Naravno da djeca ne mogu činiti sve što žele, ali vjeruje u uzajamno poštivanje. Kako su ona i Jessica nakon prvog bestelera primile tisuću pitanja o tome što uopće znači dati djeci slobodu igranja, napravile su novi priručnik namijenjen upravo tome.

”Toliko ljudi nas je tražilo da im pomognemo oko igre. Mislim da je to zato što je većina svjesna da ne pružaju dovoljno autonomne igre djeci i nedostaje im ideja. Isto tako, bojala sam se da mnogo ljudi i dalje ne shvaća važnost toga, da i dalje svu pažnju posvećuju samo odraslim aktivnostima. A one su ništa ako djeca nemaju vrijeme za sebe.”

Odlazite u prirodu, ona uistinu ima sve. Ne samo da vam daje energiju, uzemljuje vas, pružite to i svojoj djeci

Upitala sam je može li izdvojiti 5 osnovnih savjeta iz nove knjige. ”Da, naravno. Svaki dan izdvojite vrijeme za svoje dijete i njegovu igru. Igru u kojoj im vi uopće nećete govoriti što da rade. I to je to. Nema straha, djeca nemaju odrasle misli, neka se igraju kako žele, ona najčešće samo kopiraju život oko sebe, razvijaju svoju maštu, stvaraju scenarije. Ali uopće se ne morate bojati toga. Njima to uistinu treba. Ne trebate ih ni nadgledati. Djeca vole da ih i informirate unaprijed, tako da im slobodno možete i reći da sada imaju sat vremena za sebe.

Odlazite u prirodu, ona uistinu ima sve. Ne samo da vam daje energiju, uzemljuje vas, pružite to i svojoj djeci. Zabavljajte se, radite zabavne stvari s djecom, smijte se, plešite, naprosto imajte zabavne trenutke. Uvijek odvajajte dječju igru od aktivnosti na koje odlaze, to nije ista stvar. I hygge. Uzmite vremena u danu da samo budete sa svojom djecom, možete ležati na podu i raditi ništa, samo je bitno da budete zajedno, na miru i u trenutku, bez ikakvih ometanja.”