Nekad je nužno odabrati stranu
DATING TALKS

Daj mi par dana molim te, stvarno nisam dobar ili kako te zapravo želim ostaviti

FOTO: Leonardo Sanches

“Daj mi par dana molim te, stvarno nisam dobar”, riječi su koje su najavile iznenadni prekid veze kojoj nije bilo suđeno da preživi karantenu

Super1 vam donosi anonimne, ali stvarne priče žena iz Hrvatske o suludim, smiješnim, romantičnim iskustvima. Što su doživjele na spojevima, u kratkim ili dugim vezama, otkrivaju u našoj novoj rubrici Dating Talks. Prva priča dogodila se negdje u siječnju ove godine, dok još nismo živjeli u izolaciji. Čisto da vas ne zbuni priča oko otvorenog bara u kojem su protagonisti bili na spoju.

Ne znam zapravo otkuda bih još jednom krenula. Znam zvuči klišejski, ali ono o čemu sam mislila pisati i jest to. Uobičajeni odgovor dobro sam, na pitanje kako sam, ili nemam vremena onda kada mi stvarno ne treba tvoje društvo. Jer bitno je biti uvijek dobro, ljudi izbjegavaju one koji nisu. Ili pak ne vole povrijediti tuđe osjećaje, barem ne namjerno.

Muško-ženski odnosi su toliko izlizana tema (a opet ne prestajemo pričati o njoj) da mi se želudac već sam od sebe skuplja kad mi se povjeri frendica i kaže da joj se frajer ne javlja danima. Ili kad mi frend kaže da nije baš ziher želi li se osjećati ovako kako se osjeća u vezi, nekako mu i nije baš napeto. Uvijek malo stanem i razmislim kako ne bih reagirala na prvu ili bila gruba i onda djelujem sa zadrškom. Kao što radim i sada. Prošlo je 10 dana otkad me dečko zamolio da mu dam nekoliko dana uz objašnjenje kako trenutno baš nije dobro društvo. Da ne bih napisala; pametnome dosta, napisat ću; ženi dovoljno. Deset dana od njegove predizborne šutnje i dva dana od: “imam loše vijesti. Ne znam jesi li to očekivala (naravno da jesam), ali ja jednostavno ne mogu biti u vezi.”

Bekir Temel

Sjedim tako u baru, jedno od dva i pol mjesta u gradu na kojima smo dejtali (koje smo kasnije pravedno razdijelili kao bračnu imovinu) i ponavljam u sebi kako je sve u redu i kako nitko nije umro. I tako mantram dok mi se na stolu ne stvori dupli pelinkovac koji samo iz pristojnosti ne eksam. Dobro je stara, imala si skoro deset dana da kreneš oplakivati pa da budeš sabrana na susretu sto posto. I jesam, bila sam više od 80 posto sigurna da ćemo se razići. On je naručio još jednu turu.

PRVA KAVA PRETVORILA SE U CJELODNEVNI SPOJ

Bio je 19. listopada kada samo se prvi put našli oko 12 na kavi u “mojem” kafiću. Bila sam prilično ležerna (možda je to zbog mamurluka od večeri prije) oko susreta i gledala na njega kao moju uobičajenu jutarnju kavu subotom u gradu. Samo što nisam bila solo ili sa svojom prijateljicom s kojom imam taj ritual već sam imala novo društvo. Ovo nije ljubavna priča iz filmova, i ne, nisam pala u trans čim smo se našli (to se dogodilo nešto kasnije), ali sam vrlo brzo shvatila da želim provesti dan s njim i da se sjajno osjećam u njegovom društvu. Tako je i bilo; proveli smo cijeli dan zajedno, od ispijanja nekoliko čaša vina do ruku umočenih u glazirana svinjskih rebra. Završili smo ljubeći se ispred mojeg stana u ponoć.

Od tog dana je sve teklo tako fluidno da mi je išlo na živce

Ujutro me dočekala poruka s upitom razmjene broja (serious shit), a popodne smo se već verali na Kamenita vrata na još jedan romantični spot koji je bio idealan za toplu nedjeljnu kavu. Završili smo na Zrinjevcu i trebala sam se dosta koncentrirati da mu glavu ne objesim na rame, skužio me odmah. Od tog dana je sve teklo tako fluidno da mi je išlo na živce. Znaš onaj osjećaj kad je toliko dobro da ne može biti istinito i s kojim uvijek računaš da će te vrlo brzo nešto mlatnuti po glavi. Nešto kao hladna krpa koja jednim udarcem vraća u realnost.

Trbuh prepun leptira, skoro da nisam bila gladna hrane, samo sam uživala u osjećaju koji me nosio. A on je bio obostran, teško bi mi bilo sada procijeniti tko je tu želio više, ali mislim da smo bili na istoj žici barem neko vrijeme. Ne sjećam se kada me zadnji put tako netko gricnuo za srce i prepustila sam se kao malo dijete kad mu daš vreću slatkiša. Iskreno i djetinje, za mene je je***i svijet mogao stati barem na neko vrijeme. Klasična školska zaljubljenost, ah.

Uvijek smo to komentirali i dijelili impresije u ranojutarnjim satima uživajući jedno u drugome

Dva mjeseca smo živjeli u tom našem šarenom balonu, svakodnevno se zafrkavajući, izlazeći i provodeći vrijeme kod kuće. Svaki susret, svaki poljubac i svaki intimni trenutak bio je apsolutno savršen. Uvijek smo to komentirali i dijelili impresije u ranojutarnjim satima uživajući jedno u drugome. Iako sam ga vidjela u životu na dulje staze, nisam to govorila na glas. Isto kao što mu nisam nikada rekla koliko mi je stalo, a htjela sam. Volim ono što je sad, volim pričati o trenucima koji su sada, a ne planirati život za mjesec dana. Što je manje očekivanja, to je manje razočaranja i tako se možda štitim. I moram reći da šljaka. Donekle.

On je bio vječno galantan, veliki džentlemen koji ženu baš nosi na dlanu. Sve dok mu slučajno ne tresne na pod (smijeh). Njegove ideje o meni i nama nerijetko su bile izrečene na glas i bile su lijepe i dugoročne, ali sad na to gledam samo kao na uvjeravanje samog sebe da će tako biti ili da bi tako trebalo biti. Još jednom se pokazalo da su želje jedno, a njihovo ostvarenje drugo. Tu se čovjek uvijek osjeća malo posrano, ali brzo to prebrodi, jer zrelost i iskustvo dosta vrijede u ovakvim situacijama.

NAJFER PREKID U ŽIVOTU

Toimetaja Tolkeburoo

I sad sjedimo jedan pored drugog, ispijajući svoja pića satima rekapitulirajući odnos. Svatko od nas ima nešto za reći, vrlo smo oprezni i obazrivi jedan prema drugom, a meni je samo bitno da kažem baš sve što mislim kako mi ne bi palo na pamet sljedećih dana mrcvariti sebe i njega porukama. Ispreplićemo ruke, a on komentira kako se ovako ne ponašaju ljudi koji prekidaju. Nakon nekoliko pića prati me doma za ruku kao uvijek. Ulazimo u stan, prepuštamo se jedno drugom kao nekad i zadnji put uživamo u tome. Ljubimo se i grlimo na vratima, on procijedi kako bi volio da mu se javim kada budem dobro, a ja zadovoljno odlazim u krevet i mislim si kako je ovo bio najfer prekid u životu.

Ulazimo u stan, prepuštamo se jedno drugom kao nekad i zadnji put uživamo u tome

Iduće jutro otvaram svoju obavještajnu službu, tipkam esej i šaljem ga svim frendicama. Dodajem kako mi nije lijepo i nisam ovaj trenutak baš sretna s odlukom (one ga, jasno, mrze umjesto mene), dodajem kako život rijetko ide po planu te mu fakat ne mogu ništa zamjerati. Ubrzo moj prekid pada u drugi plan jer su cure kako bi me utješile, nabrojale nekoliko parova koji su recentno okončali vezu nakon desetak godina i moja dva mjeseca mi se čine tako bijedno i flah. Ne zavaravam se dugo, svakome je njegova muka najveća pa batalim njihovu spiku i spremam ratni plan za oporavak.

Zaključujem kako je ključnu ulogu ovaj put odigrala najava prekida pa nisam imala poriv biti ni trunku dramatična u situaciji. Ostala sam trezvena i hladne glave koliko god sam mogla. Poteklo je nekoliko suza sjetno se prisjećajući zajedničkih trenutaka, ali sam se dosta brzo ispuhala. Baš kao i naš balon.

Treći dan od prekida svirali su Pretendersi na radiju u Mulleru i zaljuljao mi se pod. Iako sam htjela izletjeti iz dućana goneći frendicu koja je baš taj čas trebala kupovati gel za tuširanje i božićne praline na popustu, prepustila sam se plesu i tako barem na trenutak odagnala jad.