Bio sam na putu biciklom od Hrvatske do Norveške, kad su mi u Češkoj ukrali bicikl. Ovo je moja priča

Antun Čolig putovao je biciklom od Hrvatske do Norveške. No, nije se nadao da će mu u Češkoj biti ukraden bicikl. Ovo je drugi dio njegove priče

Nakon što mi je bicikl ukraden u Pragu, nisam više htio biti bez bicikla kod rodbine, odlučio sam se vratiti u Hrvatsku s vlakom i autobusom, kupiti novi bicikl u Zagrebu, vratiti se u Češku i nastaviti putovanje.

Tako je i bilo, iako su mi mnogi govorili kako mi to nije pametno, i da će mi se ponovno dogoditi isti slučaj. Uvjeravao sam da želim nastaviti bez obzira na sve, jer nisam tip koji samo tako odustane od onog što je naumio.

VRATIO SAM SE U HRVATSKU, ALI NE ZADUGO

U Češku me vratio tata, autom u kojeg smo utrpali novi bicikl. Zahvalan sam cijeloj rodbini koja je sve ovo proživjela sa mnom, i svima koji su mi na određeni način pomogli, ili bili samo moralna potpora. Sve mi je to bilo dodatni poticaj da nastavim s istog mjesta na kojem sam neplanirano zaustavljen.

Hrabro nastavljam dalje prema Poljskoj, u kojoj sustižem biciklistu Poljaka koji putuje s juga države u neko manje mjesto na sjeveru. Ulazimo u razgovor, pokazujem mu da idem prema Litvi, odmah je dignuo palac gore. Idućih 600 kilometara vozimo zajedno.

Nisam prakticirao koristiti GPS, imao sam autokarte. Bilo je gubljenja, ali ništa pretjerano. Stotinjak kilometara prije ulaska u Litvu, pozdravljam Poljaka, rastajemo se, svatko odlazi na svoju stranu. Šest dana druženja je bilo i više nego dovoljno, navikao sam pedalirati sam, i moram priznati da sam jedva dočekao taj dan.

KAMPIRANJE NA GROBLJU U LITVI

Kroz Litvu napredujem bolje od očekivanja, teren je potpuno ravan, i s vjetrom u leđa prolazim dnevno i do 130 kilometara. Istaknuo bih kako sam upravo u ovoj državi dobio ideju za kampiranjem na groblju. Zašto groblje? Iz jednostavnih razloga. Imam pristup vodi, okoliš je uređen, u većini je slučajeva ograđeno,vlada smrtna tišina, i u potpunosti je sigurno.

U ovom slučaju, pristup vodi bio je moguć isključivo iz bunara. Što se pokazalo kao izvrsna prilika za pranje odjeće i samog sebe. Iako pomalo morbidno, stvarno je bilo korisno.

U Estoniji mi je puknula prva od pet žbica koje su mi stvarale problem do Norveške. Nisam imao rezervnih

Daljnja ruta me vodila uz Baltik preko Latvije i Estonije, tu su počeli problemi s lošim vremenom, čestom kišom i jakim vjetrom promjenjivog smjera. Počeli su se pojavljivati i mehanički problemi na biciklu, pucale su mi žbice od prevelikog preopterećenja. U Estoniji mi je puknula prva od pet žbica koje su mi stvarale problem do Norveške. Nisam imao rezervnih, tražio sam biciklističke servise da mi poprave kvar. Gotovo zadnje novce sam davao za takve popravke.

Nisam imao izbora, nemoguće se voziti pod takvim opterećenjem sa puknutom žbicom, jer ubrzo pukne i druga, a onda počinju veliki problemi, jer kotač ide toliko u osmicu da se ne može voziti.

BICIKL NA AUTOCESTI

U Estoniji sam sasvim slučajno zalutao na autoput, ali nigdje nisam vidio znak zabrane za bicikle. Odlučio sam se uključiti u promet i voziti dok me netko ne zaustavi ili ne upozori. Raspalio sam brzinom od 40 na sat, uz jak vjetar u leđa, vozio sam tako tridesetak kilometara, do ulaska u Tallin, bez ikakvih problema.

Dolaskom u glavni grad Estonije, odmah odlazim do brodske luke, na brod za Finsku, da provjerim kako često plove brodovi. Kupujem kartu, i vrijeme do polaska broda kratim razgledavajući centar grada. Prilikom povratka u luku, zaustavljam se u trgovini kako bih kupio što više jeftinih namirnica za iduće dane, jer sam znao da je Skandinavija izuzetno skupa, a moj budžet je izrazito tanak. Opskrbljujem se konzerviranim ribicama, slatkišima i odlazim u pristanište.

DIVNO JE SKLOPITI PRIJATELJSTVO S DRUGIM PUTNICIMA

Nedugo nakon mog dolaska u pristanište, stižu dvojica biciklista. Po opremljenosti vidim da putuju poput mene. Stupamo u kontakt i pitam ih odakle su i kuda idu? Iz Pariza su krenuli za Helsinki. Iako su za sobom vukli prikolice, i izgledali prilično zapušteno, očekivao sam da putuju puno duže, ali ok.

Zajedno se smještamo na brod, More je prilično nemirno, i vrlo se brzo nakon isplovljavanja počinjemo ljuljati.Toliko jako da je nemoguće hodati, odlučujem leći na pod i spavati, jer sam bio prilično izmoren. Francuzi su se negdje izgubili.

Vodootporni šatori ne znače ništa ako ih postavljaš ili raspremaš po kiši

Nekako se uspijevam naspavati, i nakon nekoliko sati plovidbe stižemo u Helsinki. Iskrcavamo se po snažnom nevremenu, u 1 sat u noći, i pritom opet srećem Francuze. Upitam ih kakav im je plan, da li žele kampirati u šatoru ili će spavati na kolodvoru s obzirom da je jako loše vrijeme. Rekoše šator, ok! Hajdemo onda potražiti neki park, ili groblje ako nemate ništa protiv.

Bauljajući u gluho doba noći nepoznatim gradom, nailazimo na park u kojem odlučujemo postaviti šatore. Naravno da su nam vodootporni šatori u roku par minuta bili kompletno mokri, jer vodootpornost je nemoguća ako ga postavljaš i raspremaš po kiši.

KAD SE POZNANSTVA S INTERNETA ISPLATE

 

Nakon kišne noći, ujutro nas je obasjalo sunce. Raspremili smo šatore i dijelove izložili i raširili da se osuše na suncu. Potrajalo je. Sušeći tako stvari, sjetio sam se da imam Facebook poznanika iz Helsinkija.

Javljam mu se porukom u inboks, i vrlo brzo dobivam odgovor da sam dobrodošao u njegov dom. Šalje mi adresu, pakiram stvari, pozdravljam se s dečkima, i vozim do njega dva sata, jer živi van grada. Nakon ravnih Baltičkih zemalja, konfiguracija finskog terena mi je bila preporod. Zaželio sam se uzbrdice!

Zašto bi netko u tako civiliziranoj i sređenoj državi živio u šumi?

Dolazim na korak do adrese, ali mi ništa nije jasno. Pa tamo je makadam i šuma? Ponovno se javljam poznaniku, zovem ga na mobitel, ali nema odgovora. Vjerojatno se čovjek predomislio, tako da sam razmišljao o odustajanju odlaska kod njega, Zašto bi netko u tako civiliziranoj i sređenoj državi živio u šumi, bio sam uvjeren da sam totalno pogriješio smjer, iako me ispravan naziv ulice zbunjivao. U tom sam gradu, pred tom ulicom, a cesta me vodi u šumu. Ništa mi nije bilo jasno.

Zovem ga još jednom, ovog puta sam uspio stupiti u kontakt sa Seppom i rekao mi je da ga tu pričekam, da će doći po mene. OK! Sad me živo zanima iz kojeg će smjera doći, da li zaista iz šume? Nakon desetak minuta stiže dugokosi, bradati čovjek, dolazi do mene, pruža mi ruku, a ja pomislim – wow! To je on! I došao je iz šume!

Prolazimo više od kilometra šumskim makadamom do njegove kuće, Ostao sam fasciniran mjestom gdje čovjek živi, totalno izoliran od drugih, bez susjeda, okružen divljim životinjama. Još uvijek pod dojmom, pokazuje mi svoju okućnicu, bicikle, uvodi me u kuću. Nakon što sam to sve vidio, bio sam siguran da živi sam, i da je totalni pustolov. Kad ono opet iznenađenje, u velikoj drvenoj, prelijepo uređenoj kući živi sa suprugom i majkom

.

Meni je to bio kao san, oduvijek maštam da živim na sličnom mjestu u drvenoj kući. Uspio sam se vrlo brzo opustiti i kroz par sati sam se osjećao kao kod kuće. Seppo mi govori kako mogu kod njega ostati koliko god želim. Razmišljam…stvarno bih volio ovdje provesti barem tri dana. Dovoljno da upoznam obitelj i Helsinki, u kojem sam, autobusom, za pola sata. Tako je i bilo.

Nisam to očekivao, ali Seppo govori kako mi baka želi dati 100 eura, i da me moli da ih uzmem, da se ne naljutim na nju

Zahvaljujem se prijatelju na svemu što mi je pružio i omogućio, ali moram nastaviti svoje putovanje, jer imam još dosta vožnje do Osla, a vrijeme je sve hladnije. Pozivam ga u Hrvatsku, da bude moj gost u Zagrebu, poziv je prihvatio, ali još uvijek nije uspio doći. Prije odlaska, njegova majka mi želi nešto poručiti preko njega, jer ona ne zna engleski.

Nisam to očekivao, ali Seppo govori kako mi baka želi dati 100 eura, i da me moli da ih uzmem, da se ne naljutim na nju. Željela mi je pomoći jer joj je Seppo ispričao moju priču, moj cilj putovanja i to kako sam ostao bez bicikla u Češkoj. Ostao sam pozitivno šokiran. Čvrsto sam zagrlio baku i uzeo novac,oboje smo bili jako sramežljivi, ali znao sam kolika je njena želja da mi pomogne. Sto puta sam joj zahvalio, jer taj novac me doslovno spasio.

BRODOM DO ŠVEDSKE

Put me dalje vodi kroz šumovite, prometne i blago brdovite predjele, uz brojna jezera. Kiša je neumoljiva, pada danima, iako osmi mjesec, temperatura je svega pet stupnjeva. Do grada Turku vozim bez znatnijih razgledavanja, jer zbog nedostatka novaca, u Oslo želim stići što prije i pronaći bilo kakav posao.

Dolazim u luku kasno navečer, odlazim kupiti kartu, ali bezuspješno. Zadnji brod u ovom danu upravo isplovljava. Rečeno mi je da mogu kupiti kartu jedino za sutra ujutro. U redu, može. Nemam druge opcije, ponovno dosta skupo plaćam brodski prijevoz za Stockholm, do kojeg plovim više od deset sati.

Dolaskom u Švedsku kasno popodne, razgledavam Stockholm, i pritom me zaustavlja nekoliko naših radoznalih iseljenika, prepoznali su me po zastavici. S dolaskom mraka krećem u potragu za mjestom gdje ću postaviti šator. U daljini sam uočio manje brdo sa nekom građevinom, odlazim tamo i shvaćam da je to ono što sam trebao. Udaljen svega petstotinjak metara od strogog centra grada, proveo sam mirnu i suhu noć.

U ranu zoru nastavljam dalje, po izlasku iz grada sustižem biciklistu sa bisagama, i s njim stupam u kontakt. Dolazi iz Rusije, Sankt Petersburga, a cilj mu je Oslo, u kojem želi studirati. Odmah se sprijateljujemo i do Norveške odlučujemo voziti zajedno. Isti dan sam primjetio da je užasno spor i da ne voli spavanje u šatoru, što meni nikako nije odgovaralo.

FINANCIJSKI PRITISAK OJAČAO JE NA SAMOM KRAJU

Uspijevamo nekako funkcionirati tri dana i tri noći, nakon čega sam ga pozdravio i zahvalio mu se na društvu. Ali meni je dvadesetak kilometara dnevno premala kilometraža, moram voziti puno više, jer sam u krizi s novcima, i hitno trebam posao. Razmijenili smo kontakte i jedno drugome poželjeli sretan put, rekao sam mu neka mi se slobodno javi kada stigne u Oslo.

U međuvremenu sam uletio u roj pčela

Zbog nekorištenja GPS-a, ponovno se gubim i završavam na makadamu. Iako nisam pojma imao gdje se nalazim, znao sam da idem u dobrom smjeru, jer sam cijelo vrijeme pratio zapad, a to je ispravan put do mog cilja. Negdje ću izbiti u civilizaciju, jer svaka cesta nekud vodi. U međuvremenu sam uletio u roj pčela, imao sam nekoliko uboda, uletile su mi ispod majice, bacio sam se sa bicikla od panike. Sve je prošlo bez većih posljedica, a bolove sam morao istrpiti.

Satima sam vozio po makadamu, uz predivan krajolik. Na kraju sam i samu švedsko-norvešku granicu prešao na makadamskom putu, negdje u dubini šume, bez ikakve kontrole. Samo sam po znaku natpisa države znao da sam na pravom putu i u državi koja mi je cilj putovanja.

Postajem sve uzbuđeniji, svega stotinjak kilometara mi preostaje do Osla. Idući dan, sav ranjen od uboda pčela, izmrcvaren od gotovo osamdesetodnevnog putovanja, uspijevam stići do samog grada. Grada u kojem želim započeti i stvoriti novi život, grada u kojem nikoga ne poznajem, kojem ne poznajem ni jednu ulicu, ali znam ono najbitnije, da ću ovdje pronaći posao, koliko god se to činilo nemogućim.

NOVI DAN U NORVEŠKOJ

Prolazili su dani pa i tjedni, lutao sam Oslom, informirao se preko interneta o poslovima, stekao sam u tom periodu i određena prijateljstva, upoznao nekoliko dragih osoba. Novac je vrlo brzo nestajao u najskupljem gradu na svijetu, a ja i dalje u neizvjesnosti. Ukoliko u idućih nekoliko dana ne uspijem pronaći posao, morat ću se početi vraćati prema Hrvatskoj, ali preko Njemačke, u kojoj bih pokušao potražiti utjehu, ako ovdje ne uspijem.

Odlučujem iz Osla krenuti prema drugim gradovima u Norveškoj, još prije putovanja obećao sam posjetiti dragog prijatelja iz Novog Marofa, koji je u Norvešku došao malo prije mene. Smjestio se južno od Osla, u gradu Sandefjord, do kojeg imam približno 130 kilometara, odnosno dva dana vožnje.

Na putu me kontaktirao nepoznati čovjek, Hrvat koji radi u Norveškoj

Pozdravljam se s Oslom i odlazim prijatelju u posjetu, možda preko njega uspijem pronaći bilo kakav posao. Ako ne, onda nastavljam do Kristiansanda, iz kojeg ću brodom prijeći u Dansku, i dalje s biciklom u Njemačku. Dolazim u Sandefjord, ali prijatelja nisam uspio vidjeti.

Na putu do njega me kontaktirao nepoznati čovjek, Hrvat koji radi u Norveškoj. Vidio je moje objave na Facebooku. Pratio me i odlučio mi se javiti s prvom konkretnom ponudom za posao. Nisam mogao vjerovati, pitao me želim li voziti kamion po Norveškoj i Švedskoj, smještaj bih imao kod njih. Wow! Pa to je moja struka, izvrsno

Odmah mi je dao broj od poslodavca s kojim se brzo uspijevam dogovoriti. Međutim, stvorio se jedan poveći problem. Trebao sam jednu vrstu licence koju tada nisam imao, a bez koje nisam mogao voziti.

AUTOSTOPOM NATRAG U HRVATSKU

Za izradu te licence moram ići u Zagreb, ovdje ju ne mogu dobiti. Što ćemo sad, upitah poslodavca i čovjeka, Željka koji me kontaktirao. Trebao bih hitno u Zagreb da to riješim, ali nemam novca za avion. Razmišljam o autostopu, nema mi druge. To je sada jedini način da se vratim i to riješim. Objašnjavam im situaciju i pitam Željka zna li možda nekoga da ide barem do Njemačke, kamionom ili autom, nebitno. Provjerit će i javit će mi, tako je i bilo.

Sve je perfektno, vraćam se u Zagreb

Ubrzo mi javlja da je jedan hrvatski kamion trenutno u Norveškoj, ali 160 kilometara od mene,i već sutra se vraća nazad. OK! Da je i 300 kilometara, ja ću do njega doći, kako, to ni sam ne znam, ali ću doći.

Postavljam šator u prvi park i nervozan čekam jutro i poziv. Sve drugo mi je sada sporedno, tako da prijatelja, zbog kojeg sam došao u ovaj grad, nisam ni vidio. Ujutro zvoni telefon, s vozačem ću se naći s druge strane, kod grada Fredrikstad.

Uspijevam stići sat vremena prije dogovorenog termina, u kontaktu sam s vozačem, uskoro i on dolazi. Sve je perfektno, vraćam se u Zagreb. Stiže kamion čakovečkih registracija, domaći dečko, moj spasitelj, i družimo se idućih pet dana na putu do Hrvatske.

Dolaskom u Zagreb, ekspresno rješavam licencu, i sada ponovno tražim prijevoz do Norveške, bicikl više nije opcija, a ni avion. Ponovno kontaktiram vozača s kojim sam došao, i pitam ga kada će ponovno ići gore. Nije siguran, ne može mi ništa precizirati i garantirati. Javit će mi se kada sazna nešto više. Vrijeme prolazi, a ja se silno želim vratiti u Norvešku i početi raditi, ne znam do kada me budući poslodavac može čekati. Nakon desetak dana, on se javlja, i vraćamo se u Norvešku.

SVUGDJE JE LIJEPO, ALI…

Prvi dan po povratku sam upoznao poslodavca, a par dana kasnije sam počeo raditi. Vozio sam šleper po Norveškoj i Švedskoj. Posao vozača sam do tada obavljao i u Hrvatskoj, tako da mi je opis posla bio dobro poznat.

Ceste u Norveškoj su izrazito brdovite, uske, zavojite, bio je to sasvim drugačiji osjećaj vožnje nego u ovom našem dijelu Europe. Nisam to očekivao, ali iz dana u dan sam se sve više bojao voziti po norveškim cestama, iako sam imao suvozača, iskusnog kolegu koji me educirao, jer štošta nisam znao, naročito ispunjavati dokumentaciju, koja je bila isključivo na norveškom jeziku, kojeg nisam znao ni jednu jedinu riječ.

Prolazilo je vrijeme, a ja sam sve više shvaćao da to nije ono što sam očekivao

Bio je već deseti mjesec, uskoro će početi zima, snijeg, sveg sam se tog pribojavao,jer voziti po Norveškoj je sasvim nešto drugo, puno je teže, ekstremnije, čak i po lijepom vremenu. Prolazilo je vrijeme, a ja sam sve više shvaćao da to nije ono što sam očekivao, doslovno sam se bojao biti za volanom.

Nisam htio ni zamisliti kako ovaj posao izgleda kada padne snijeg. Bilo bi mi puno lakše da sam došao na proljeće, a ne pred zimu. Razmišljao sam o odustajanju, o otkazu, i povratku kući. Brzo sam shvatio da rad u inozemstvu nije ništa lakši nego u domovini, jedina je prednost što više novaca zaradim, ali i puno moram izdvojiti, jer je gotovo sve šest puta skuplje nego u Hrvatskoj, i kao samac, plaćao bih veliki porez.

Niti norveška primanja mi ne mogu nadomjestiti odvojenost od obitelji, prijatelja, rodnog kraja, a djevojku sam u međuvremenu izgubio. Definitivno odlučujem odustati, najavljujem poslodavcu odlazak. Moja je misija ispunjena, nemam se čega sramiti, vraćam se uzdignute glave. Cilj je bio odlazak biciklom u Norvešku, pronaći posao, zaposliti se. Sve sam to ispunio.

Shvatio sam da to ipak nije za mene, zahvalio sam Željku na trudu, poslodavcu na pruženoj mogućnosti, i sada opet tražim prijevoz za Hrvatsku. Na isti način sam se ponovno uspio vratiti kući, s istim čovjekom i istim kamionom. Zaista čovjek i kolega velikog srca kojem sam itekako zahvalan što me kao potpunog neznanca, ukupno 15 dana trpio u kabini svog kamiona.

Moja obitelj je bila presretna što se sve ovako završilo i što sam se vratio doma. Ni u jednom trenutku nisam požalio ni to što sam išao biciklom, ni što sam se vratio iz jedne od najbogatijih zemalja na svijetu. Odmah sam po povratku iz Norveške pronašao posao u Hrvatskoj, koji radim i dan danas. Zadovoljan sam i sretan.