Bili smo na setu Strica, filma kakav kod nas još nije viđen. Pričali smo s Mikijem Manojlovićem i Ivanom Roščić

Impresivna glumačka postava, nekonvencionalni scenarij i atmosfera među glumcima samo su neki od razloga zašto nas je ovaj film toliko zaintrigirao

U Zagrebu je prije nekoliko dana počelo snimanje filma Stric, iza kojeg stoje mladi redatelji Andrija Mardešić i David Kapac. Film je najavljen kao nekonvencionalni hibrid trilera i drame s elementima apsurdnog humora, kao film koji vješto manevrira između groteske, terora i crnog humora, prikazujući priču koja se čini kao božićni film u kojem je nešto pošlo gadno po zlu. Jer, čitajući kratki opis, na prvu biste mogli doista pomisliti da je riječ o još jednom klasičnom filmu o obitelji koja se okuplja povodom blagdana.

Radnja Strica odvija se u vrijeme Božića u Jugoslaviji, krajem 80-ih godina prošlog stoljeća. Obitelj, koju čine majka, otac i sin, dočekuje svog voljenog strica koji se vraća kući za blagdane iz Njemačke. Stric dijeli poklone te slijedi tradicionalni hrvatski božićni ručak, purica s mlincima i francuskom salatom. Obiteljsku idilu prekida iznenadna zvonjava najnovijeg pametnog telefona. Ubrzo postaje jasno da vrijeme radnje nisu osamdesete, da nije 25. prosinca i da se za prepunom blagdanskom trpezom osim hrane nožem može rezati i napetost.

Kad ovom zanimljivom zapletu i likovima dodate i moćna glumačka imena koja iza njih stoje, jasno je da se Stricu imamo razloga veseliti. Glumačka legenda Miki Manojlović tako tumači naslovnu ulogu, Strica, Goran Bogdan Oca, Ivana Roščić Majku, a Roko Sikavica Sina. Likovi nemaju imena, oslovljava ih se sukladno s ulogom koju obnašaju, a više smo detalja o cijelom projektu doznali prilikom brzog, ali efikasnog posjeta filmskom setu. U nastavku pročitajte što su nam sve otkrili redatelji, Ivana Roščić, Roko Sikavica i Miki Manojlović.

Andrija Mardešić i David Kapac, redatelji

“Film volimo opisati kao miks svih žanrova koji su nama dragi. Stalno pleše na ivici groteske, crnog humora, bizarnosti i napetosti i užasa”, započeo nam je ideju filma pojašnjavati Kapac, dok je Mardešić dodao kako bi volio istaknuti redatelje na čijem bi tragu voljeli biti, poput Yorgosa Lanthimosa i Paula Thomasa Andersona, ali i filmove poput Parazita i Funny Games. Nadalje, Kapac priča kako je film verzija njihovog sjećanja na djetinjstvo, ali i prikaz onoga kako se inače odnose prema životu, ali i filmovima.

“Zafrkancija, odmak, brutalnost, okrutnost koju nalazimo u malim stvarima, kurtoaziju, konformizam, … Svima nam je sve to poznato, i svega se toga dotičemo u filmu. Konformizam smo, recimo, prikazali kao neoprostivi grijeh”, nastavlja Mardešić. Slažu se s našom konstatacijom da film sličan Stricu u Hrvatskoj još nismo imali prilike gledati, a Kapac kaže i kako su prve reakcije na priču, onih koji su je imali prilike čuti, i bolje nego što su mogli očekivati. Konačno, zamolili smo i za kratki komentar režiranja u dvoje. “To je jedan krasan brak, u kojem svako toliko netko zalupi vratima. Nakon toga se pomirimo i idemo dalje”, rekao je Mardešić, a Kapac dodao da bi njihovu suradnju mogao opisati kao – tvrdu kohabitaciju.

Miki Manojlović, Stric

A čak je i legendarni Miki Manojlović, osoba s vjerojatno najviše iskustva na cijelom setu, priznao da na sličnom filmu nije nikad radio. “I da, uloga mi je predstavljala svojevrsni izazov”, rekao je, ali točno koliko je ona zahtjevna, nije htio otkrivati. “Ne mogu to reći, jer sam još uvijek u procesu otkrivanja lika”, poručio je. Isto tako, za razliku od drugih kolega, svoj lik, Strica, nije htio opisivati, već će to radije ostaviti na gledateljima. Ipak, velike riječi nije štedio opisujući sam film. Na pitanje o tome koja je najveća posebnost filma, poručio je: “U izvornosti. U tome što neće ličiti ni na jedan drugi, meni poznati film. Pazite, to nije malo.”

Ivana Roščić, Majka

“Majka je sila, pokretač svakodnevne radnje. Netko tko je toliko opsesivno-kompulzivan da potpuno gubi kontrolu”, počinje svoj lik opisivati Roščić. “Možete i sami zaključiti koliko je takvu ulogu bilo teško pripremati. Andrija i David u svakom trenutku znaju točno što od glumaca žele, sve do tona rečenice. Sve u svemu, jedan lijepi glumački zadatak, s vrlo sjetnim emotivnim nabojem”, zaključila je. Uz redatelje, izdvojila je i cijeli niz drugih talentiranih ljudi s kojima ima priliku raditi, od direktora fotografije, preko kolega glumaca, do food stilistice.

“Kad ih sve vidim na djelu, i kad se kockice filma polako počnu slagati, podsjetim se zašto radim ovo što radim”, priča s osmijehom. Priča kako joj je posebna čast snimati scene s Mikijem Manojlovićem, a kad on glumi, Roščić kaže da samo gleda i uči. “A uz sve to, moram priznati da se beskrajno dobro zabavljamo i baš dosta slušamo glazbu. Evo, jutros smo uživali u Bobu Dylanu, Van Morrisonu, neki dan smo slušali blues, pa country, … Divno!”

Roko Sikavica, Sin

I najmlađi je član glumačke postave, kad smo ga na samom početku razgovora upitali za opis lika, odmah rekao da prije svega mora istaknuti kako se radi o jednom jako, specifičnom filmu. “Teško ga je žanrovski odrediti. Kad u Hrvatskoj u ruke dobijete takav scenarij, posve drugačiji, osjećate se nekako posebno. Riječ je o tamnom filmu, užasno zahtjevnom, nama glumcima jako emotivno iscrpljujućem. A u suštini je čak i duhovit, s tim svojim grotesknim humorom”, priča.

Naglašava i kako je dobra fora ovog filma što govori o nekim općim, svima poznatim mjestima, poput obiteljskog slavlja i okupljanja. No, ona su, kaže, ovdje izmaknuta i rade neku tenziju. “Glumim lik Sina, i mogu bez susprezanja reći da je bilo jako zahtjevno pripremati se za tu ulogu. Ne smijem previše otkriti, ali taj je lik u isto vrijeme različitih starosti, pa mi ni to nije olakšalo proces pripreme”, priznaje. Baš poput Ivane Roščić, istaknuo je fenomenalnu atmosferu na setu i obilje dobre glazbe koja se ondje sluša.

“Miki je prava riznica glazbenog znanja. Svašta nam pušta i svašta nam otkriva, neke izvrsne izvođače”, govori Sikavica. Za kraj, kratko se osvrnuo i na snimanje filma u doba pandemije. Kako kaže, sretan je jer većinu vremena mogao raditi, a filmski set smatra svojim sretnim mjestom. “Da, kad bacim pogled oko sebe i vidim sve te ljude s maskama, set djeluje malo distopijski. Ali, bitno je da se radi”, zaključuje s osmijehom.