U novoj rubrici predstavljamo vam mlade nade hrvatske književnosti, koje svojim autentičnim pismom pišu neke nove priče o kojima se raspravlja. Doznajte kojim se tematikama bave, što su dosad napisali, koja ih je tuđa knjiga u skorije vrijeme osvojila i još mnogo zanimljivosti; ovog smo puta ugostili autoricu nedavno ovjenčanu regionalnom nagradom Štefica Cvek
Ime i prezime: Marija Andrijašević
Po struci sam: komparatistica književnosti i etnologinja te kulturna antropologinja, ali zapravo spisateljica, jer je to ono čime se trenutačno bavim.
Živim u: Zagrebu gotovo 15 godina, sad sa svojim psom Pippom. Blizu smo nasipu i zelenilu, pa je i za najsivijih dana podnošljivo lijepo.
Dosad sam napisala: knjigu pjesama Davide, svašta su mi radili, objavljenu 2007. i nagrađenu Goranom za mlade pjesnike. Meni jako važna knjiga jer me uvela u svijet književnosti i jer se bavi odrastanjem u Splitu, djevojaštvom, traumom izazvanom zbog obiteljskog nasilja i suicida u obitelji, pokušajima da se ta bol nadiđe i odraste.
Roman Zemlja bez sutona izdan je krajem 2021. a bavi se obitelji Suton, posebice Glorijom Suton, mladom biologinjom i skupljačicom sjemenki s ugroženih područja koja u jednoj kratkoj posjeti rodnom mjestu napokon suoči sebe s jednom malom, ali za nju najvećom povijesti svoje obitelji i time zašto im je bilo tako kako im je bilo. Knjiga je posveta svim biolozima svijeta koji nam spašavaju planet, ali i roditeljima koji su spasili sve nas, čak i kad je bilo beznadno.
Pisanje je za mene: čin u kojem mi, kad se događa, nitko ništa ne može.
Čitanje je za mene: pregovaranje. Ili, nešto specifičnije, proces pregovaranja s istinama koje nisu nužno moje, ali i sa samom sobom da ih prihvatim takvima kakve jesu, bez osude ili prava na moje mišljenje o tome, kad ono zbilja, ali zbilja nije nužno. Na nekoj intimnoj razini, čitanje je za mene prostor ugode i mogućnosti da se skrijem od svijeta u svijet.
Svojim najvećim profesionalnim uspjehom dosad smatram: i knjigu pjesama i roman. Oboje su mi ukazali na štošta o meni, što mislim da svaki profesionalni uspjeh na kraju i napravi. Takve će biti i buduće knjige, sigurna sam.
U svojoj bih spisateljskoj karijeri voljela postići: napisati pet, za mene, odličnih knjiga, to mi se čini kao jedna pristojna i sažeta biblioteka za nekog mojih aspiracija i ambicija. Onako, sabatovski. Ako bude više ili manje, samo nisam dobra s brojevima (smije). Ili nisam imala dovoljno vremena!
Spisateljski uzor: mijenjaju se često, kako se ja razvijam, tako se razvija i moj pogled na spisateljske uzore. Ponekad cijenim pisce koji su neuredni i furiozni, ponekad one koji su sistematični i pedantni i rade kao Singerice, ponekad cijenim hiperproduktivne, ponekad one za koje bih voljela da su napisali bar još jednu knjigu jer mi nedostaju kao dobar savjet iskusnoga brata ili sveznajuće sestre. Ali, često su to zapravo spisateljice, one koje su se morale izboriti za svoje pismo, one koje su poljuljale i književna polja i kanone, isprepadale kritiku, čitatelje, sebe.
Knjiga koju bi svatko trebao pročitati je: Široko Sargaško more Jean Rhys, predivno ispisivanje lika Antoinette Cosway koju u romanu Charlote Brönte upoznajemo kao Berthu Mason ili ludu ženu s tavana, odnosno ženu Edwarda Rochestera koja s njim dolazi u Englesku s Kariba. Njoj Rhys daje povijest, ime, boju kože, porijeklo, strasti, želju za životom, pa se čin Edwarda Rochestera čita onakvim kakvim on zbilja jest: metaforom za odnos prema onima koje su ‘civilizirani’ smatrali divljima. Poslije toga se i Jane Eyre čita nešto manje kao romansa, a više kao važna stranica iz kolonijalne povijesti Europe.
Knjiga koja me u posljednje vrijeme oduševila: dvije su. Moja mama zna šta se dešava u gradovima Radmile Petrović i Smiljko i ja si mahnemo Eveline Rudan. Dvije tako različite knjige i poetike, a tako dobre, da mislim da svaka drži svijet s po jedne strane. Zato smo još čitavi.