Nekad je nužno odabrati stranu
PUTOPIS

Atena je grad u kojem se miješa veliko kulturno nasljeđe, mediteranski duh i totalni kaos na ulicama

FOTO: Privatni album

Nakon prvog dijela, Boris Šuša donosi nam i drugi dio svog putovanja motorom od Hrvatske do Grčke

Danas je dan kada ulazimo u Grčku. Rano se dižemo, jedemo dosta rudimentaran doručak koji se sastoji od egzotičnog albanskog parizera te njihove verzija Zdenka sira u interijeru čije uređenje podsjeća na scene iz jugoslavenskih filmova. Oko naših motora se okuplja albanski muški stručni štab te kruži oko njih, pomno ih analizira i glasno diskutira. Glavama nam šalju znakove odobravanja, zadovoljni su našim japanskih pastusima što nagrađujemo s par tutiranja prije pokreta.

Ubrzo preko mjesta Kakavije dolazimo na Grčku granicu gdje dobivamo brzi tečaj njihovog mentaliteta dok nam carinici bez razloga pola sata pregledavaju dokumente iako su obje zemlje članice EU. I ovdje se okuplja omanji stručni štab koji naposljetku dolazi do konsenzusa kako nismo visoko na Interpolovoj tjeralici te nas pušta u zemlju.

PREDIVNA GRČKA PRIRODA

Put nas vodi preko planine Pindus k nacionalnom parku Vikos. Ovo je mjesto najdubljeg kanjona na svijetu. Vikos Gorge sa svojom duljinom od 20 kilometara, liticama koji se uzdižu do čak 490 metara visine te širinom od 400 metara uvršten je u Guinnessovu knjigu rekorda kao najdublji kanjon na svijetu.Bitno je spomenuti da se najdublji dio prostire od sela Vikos do sela Monodendri i u nekim dijelovima mjeri dubinu od čak 1000 metara. U manastiru Ayia-e Paraskievi, koji se nalazi sa početku kanjona palimo svijeću za uspješan nastavak putovanja (i uspješan prolazak kanjona). Uz ovaj napušten manastir u samom mjestu postoji još nekoliko sakralnih objekata koji su u funkciji i koje se isplati posjetiti.

Krećemo istraživati kanjon te kako se dižemo sve više i više broj turista je sve manji i manji. Zadnji koje smo sreli su bili Talijani koji su dosta znatiželjno gledali kako se u moto opremi penjemo do manje pristupačnih dijelova. Poput prstenove družine prolazimo kroz kamena vrata te dolazimo do spektakularnog pogleda, sjedamo i uživamo u onome što vidimo. Iako je GoPro sa svojim širokokutnim objektivom napravio fenomenalne fotografije, slike ne mogu jednostavno dočarati grandioznost onog što vidimo. Desetak minuta sjedimo u tišini dok svaki u glavi vrti neki svoj film pod utjecajem ovog čuda prirode. Ako čovjek ovdje ne osjeti kako je ustvari malen i beznačajan onda posjeduje ozbiljnu dijagnozu.

Kako je konfiguracija izuzetno pogodna za jeku, a mi smo ipak u srcu Balkana koji nam dozvoljava malo slobodnije ponašanje iz petnih žila izvikujemo: Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta, skandiramo Luka, Luka Modrić i slične stvari koje čovjeka vesele. Nadamo se da se nitko od naših prijatelja Talijana koji se nisu kvalificirali na Svjetsko prvenstvo u Rusiji nije stropoštao od tuge u bezdan. Teško se odvajamo od prekrasnog Vikosa, no moramo nastaviti prema planu. Na putu prema Ioanninai stajemo pored prekrasnih kamenih mostova sela Zagori. Ova sela sa svojim mostovima okružena su prelijepom prirodom, karakterističnom arhitekturom te romantičnim pejsažima koja asociraju na neka davna antička vremena. Istražujući ih osjećamo kako bogovi kruže iznad naših glava i odlučuju o našoj sudbini. Nešto kasnije uvjeriti ćemo se da grčki bog vjetra Eol ima poseban plan za nas.

DOLAZAK U CIVILIZACIJU

Odlazimo iz grčke dalmatinske Zagore te dolazimo do svog večerašnjeg smještaj. Ioannina (Jonija) sa svojih 112.000 ljudi najveći je grad i regionalno središte istoimene regije. Istražujemo stari grad, otomansku đamiju Fethiye koja sadrži posmrtne ostatke Ali Pashe, velikog albansko grčkog vladara te razgledavamo suvenire u prodavaonici antikviteta. Ovdje se i najdulje zadržavamo budući da su nam sadržaj prodavaonice i njegov vlasnik zanimljivi. Vlasnik, gospodin od šezdesetak godina jednostavno uživa u našem interesu za njegovim poslom koji je, saznajemo, njegova dugogodišnja ljubav i strast. Čini se da sam dućan nije izvor velikih materijalnih prihoda, ali iz ovog čovjeka isijava zadovoljstvo, skromnost i ljubav.

Kupujemo par stvari te mu se zahvaljujemo na društvu i informacijama koje je podijelio s nama. Još neko vrijeme komentiramo ovaj zanimljiv susret te u sebi spremamo inspiraciju koju smo dobili od ovog entuzijasta. Ovakvi ljudi i mjesta su glavni razlog zbog kojih putujemo. Večer je, sjedamo u grad na pivo, iz kafića svira dobar rock dok mi pretresamo dojmove pod prigušenim svijetlima ovog mjesta. Život je lijep.

Poslije dobrog doručka krećemo za Patras. U planu je laganih 350 kilometara do Korinta. Kroz naša putovanja ustoličila se izjava easy two hundred day koja označava dan kada na raspolaganju imamo dan s manjom kilometražom za odmor i gastronomske maratone. Ti dani nažalost (ili na sreću) već tradicionalno imaju sve samo ne lagan sadržaj. Čovjek planira, Bog se smije kažu pametni ljudi. Prolazimo pored mjesta Arte gdje počinje puhati bočan vjetar, no kako smo u Andaluziji već imali iskustva s istim (opisano u afričkom putopisu) nastavljamo dalje.

Par kilometara prije mosta Rion Antirrio koji spaja Peloponez s grčkim kopnom vjetar postaje ozbiljniji. Policajac koji je stajao kilometar prije mosta ispratio nas je dosta opuštenim pogledom iako je most bio zatvoren za motocikle i kamione zbog orkanskog vjetra. Dolazimo do naplatnih kućica kako bi se okrenuli, u tom trenu vjetar kreće puhati na ‘refule’ što je izrazito neugodno. Vozila od nekoliko stotina kila se nekontrolirano tresu pod nama a mi se doslovno zadnjim naporima održavamo na njima. U tim dramatičnim trenucima gdje doslovno zadnjim snagama pokušavamo ostati na sjedalu, Grkinja u naplatnoj kućici laganim pokretima naplaćuje mostarinu iako most prijeći nećemo, nekoliko puta broji sitan novac te se pristojno osmjehuje. Pogledavamo se kroz kacigu i krećemo nekontrolirano smijati dok pokušavamo ne odletjeti nazad do Zagreba. Gospođa, vidjevši našu reakciju, ubrzava svoje graciozne pokrete i brže bolje otvara rampu.

Zašto se smijemo? Nitko nas nije tjerao na motore, što smo htjeli to smo i dobili. Svako putovanje, i ono životno i ono motorom se sastoji od nepredviđenih situacija koje moramo riješiti i nešto iz njih naučiti. Neprocjenjivo je to iskustvo koje nas neizmjerno obogaćuje. S dvije noge na cesti održavamo motore u balansu i vozimo prema prvom naseljenom mjestu kako bi prenoćili dok se vjetar ne smiri. To prvo naseljeno mjesto se zove Kryoneri. Parkiramo ispred lokalnog kafića čija klijentela i atmosfera podsjeća na casting iz Tarantinovih filova. Gladni smo te naručujemo jelo kuće, kozice. Kada su dečki vidjeli koliko možemo pojesti u toliko kratkom vremenu atmosfera se opustila te se čak krenulo i nazdravljati. Uz dizanje čaše uzvikujemo imena Angelosa Charisteasa te Otta Rehhagela što nailazi na salve odobravanja. Smještamo se u apartmansko naselje u kojem smo jedini gosti te odlazimo na plažu koja je središte turističke djelatnosti.

Ovdje nailazimo na restoran u kojem vlasnik i njegov prijatelj, oba u ranim osamdesetima, gledaju nogomet uz bevandu. Tko bi rekao ,ali mi ponovno dolazimo na ideju o jelu što se ispostavila kao dobra odluka budući da nam vlasnik priprema odličnu platu ribe, brdo salate uz odlično domaće vino a sve za cijenu od 30 eura. Poslije odlične večere dolazimo u naš černobilski apartmanski kompleks te spavamo snom pravednika.

U SREDIŠTU ANTIČKOG SVIJETA

Rano smo na nogama, prvo što gledamo je vremenska prognoza te stanje vjetra u našem sljedećem odredištu Korintu. Puše skoro istom žestinom te odlučujemo promijeniti rutu. Jučerašnja Eolova opomena nam je dovoljan razlog da se ne upuštamo u nepotreban rizik. Prelazak 2.400 metara dugog mosta po jakom vjetru nam se ipak čini kao previše sulud pothvat čak i za nas. Dižemo se na kontinent te jurimo prema Delfima. Prolazeći prekrasnim cestama i krajolicima ovo se čini kao dobra odluka. Uživamo u sunčanom vremenu, često se zaustavljamo, slikamo krajolik i kao pravi Hrvati ispijamo kave koje su uzgred rečeno, u Grčkoj vrhunske. Znaju ljudi prepoznati prave vrijednosti.

Preko spektakularnih cesta planine Parnassus dolazimo u Delfe, parkiramo motore, skidamo se iz moto opreme i krećemo u razgledavanje. Ovo mjesto je smatrano središtem antičkog svijeta gdje je proročica Pitija konzultirana o svim tadašnjim bitnim odlukama. To središte obilježeno je kamenom naziva omphalos. Konzultantica Pitija je proricala tako što bi sjedila na tronošcu raspukline u stijeni iz koje su izlazile opojne pare te je padala u trans. Godine 1998. geolozi su ispod hrama pronašli dvije podzemne udubine iz kojih izbija plin etilen koji u manjim količinama kod osoba razvija euforiju, a u većim količinama je halucinogen te potiče vizije. Stara partijanerica Pitija je bila toliko poznata da su joj na konzultacije dolazili razni kraljevi i vojskovođe prije nego što bi odlazili u bitke. Svako njeno proročanstvo bilo je dvosmisleno tako da je uvijek bila u pravu. Podsjeća me na neke ljude koje sjede na Markovom trgu.

Samo arheološko nalazište zaista vrijedi posjetiti budući da je izvrsno očuvano te ga okružuje prekrasna priroda koju Grci konstantno navodnjavaju. Mjesto je naravno prepoznato i zaštićeno te se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Proročica nam je namignula i rekla da možemo dalje te jurimo prema Ateni. Ulazak u slavnu Atenu nam je bio ozbiljan šok. Budući da smo se motorima vozili po Africi ovo nam nije prvi put da ulazimo u egzotične lokacije, ali iako smo od ljudi koji su ju posjetili čuli iskustva iz prve ruke, nismo bili spremni na ono što smo vidjeli. Grad je prepun smeća, totalno išaran grafitima, a po ulicama bauljaju ‘čudni’ ljudi i doslovno stotine pasa lutalica. Dolazimo do hotela, divimo se automehaničarskoj radnji gdje auti stoje na ulici oslonjeni na cigle dok dečki ispod njih šarafe. Odlazimo u obližnji restoran, ispražnjujemo im zalihu gyrosa te odlazimo u krevet jer nam sutra slijedi cjelodnevno istraživanje Atene.

ATENA JE GRAD DUALIZMA

Svježi i odmorni idemo u grad te se penjemo prema najpoznatijem atenskom simbolu, Akropoli koja se nalazi na najvišem dijelu grada. Sama Akropola je zaista fascinantna i svakako ju se isplati posjetiti te se zadržati u njoj neko vrijeme i uživati u njenoj grandioznosti koja dobiva posebno značenje kada znamo da je sagrađena 4 stoljeća prije Krista. Amerikanci pored nas vrište od sreće čim pročitaju da je jedan od hramova sagrađen u čast božici Niki (na engleskom Nike) što na grčkom znači pobjeda. Građani su idolizirali božicu nadajući se kako će im zajamčiti pobjedonosni ishod u dugom Peleponeskom ratu koji su vodili protiv Spartanaca. Mi se prisjećamo naših Victory tenisica (ove iskonske obuće će se sjećati čitatelji iznad 30 godina) koje smo nosili kao djeca te zbog toga također zahvaljujemo božici.

Spuštamo se u Muzej Akropole te razgledavamo neprocjenjivu kulturnu baštinu. U prekrasno dizajniranom muzeju izloženo su nalazi u rasponu od prehistorijskih razdoblja, te kroz arhajsko, klasično, helenističko i rimsko razdoblje pa sve do kasne antike. Ovo intezivno kulturno uzdizanje nam otvara apetit te se upućujemo prema glavnoj atenskoj tržnici na ručak. Putem prolazimo i kroz predio grada zvan Plaka u kojoj kupujemo suvenire za svoje bolje polovice. Ovo je turistički dio s prekrasnim restoranima i mnoštvom dućana u kojima možete kupiti razne zanimljivosti. Ulazimo na Atensku tržnicu i uživamo u vrevi i dinamici koja se na njoj odvija dok razgledavamo obilje hrane koja se nudi. Najzastupljeniji su janjci kojih ima doslovno tisuće. Osjećamo se kao djeca u tvornici čokolade. Sjedamo u restoran koji se nalazi u centru tržnice te namirnice nabavlja direktno s izvora te izvrsno jedemo.

Atena je grad dualizama u kojem se miješa strahovito kulturno nasljeđe, mediteranski duh (pada mi napamet moj susjed koji je u Splitu kad god mu je susjeda opominjala sina da je glasan vikao – ajde pusti malog, neka je glasan, ovdje se živi, ovo je Mediteran) i totalan kaos na ulicama pa na trenutke imate osjećaj da ste u Kairu ili Tripoliju, a ne u glavnom gradu članice Europske unije. Ipak, drago nam je da smo posjetili ovo mjesto i rado ćemo ga se sjećati jer se Ateni može svašta prigovorit, ali nitko ne može negirati da je posebna i autohtona. Vraćamo se u hotel, no nakon sat vremena nemamo mira i odlazimo pojesti još par gyrosa. Nakon što smo pojeli pola Atene vrijeme je za odmor jer sutra nas čekaju Meteori.

VELIČANSTVENA METEORA

Pogonjeni na gyrosov pogon ubrzo prelazimo 350 kilometara te dolazimo do grada Kalambaka iznad kojeg se na ogromnim formacijama stijena nalaze veličanstveni Meteori na kojima je sagrađeno šest manastira koji se smatraju jednim od najvažnijih sakralnih objekata u Grčkoj. Od šest funkcionalnih manastira samo su dva naseljena s ukupno 15 redovnika te 41 redovnicom te u njih svakodnevno gledaju tisuće turista. Provodimo par sati u ovom zaista fascinantnom mjestu te razmišljamo o predanosti i redovnika koji su ovdje odlučili konzumirati svoje zavjete.

Svi se slažemo da je ovo jedno od najljepših mjesta koje smo u životu vidjeli čiju je ljepotu i grandioznost jednostavno nemoguće opisati riječima. Nevoljko napuštamo Meteore te vozimo prema regiji Zapadna Makedonija i gradu Kozani koji se nalazi blizu makedonske granice i gdje nam se nalazi večerašnji smještaj. Poslije prijeko potrebnog tuša odlazimo u grad te svjedočimo tradicionalnoj procesiji koja uvelike podsjeća i na naše povorke. Kozani je prekrasan mali gradić sa jako pitomim ljudima i odličnom atmosferom te ako vas put nanese ovamo preporučam da ga posjetite. Sutra krećemo prema Makedoniji.

OHRID ZA KRAJ

Po preporuci recepcionerke doručkujemo odlične grčke specijalitete te Jozo, pasionirani ljubitelj slatkog, dolazi na svoje te prazni pola pekare. Ubrzo smo na motorima te dolazimo na makedonsku granicu gdje granični policajci, vidjevši hrvatske registracije, odmah dižu rampu te nas oduševljeno pozdravljaju. Preko Bitole dolazimo do našeg odredišta Ohrida te, na Vaše opće iznenađenje, naručujemo ogromnu količinu mesnih proizvoda te se predano bacamo na posao. Iz par izvora smo čuli da je hrana u Makedoniji odlična, da namirnice imaju okus kakav bi i trebale imati te se i sami uvjeravamo u istinitost te tvrdnje.

Poslije makrobiotičkog obroka razgledavamo Ohrid koji se sa svojih 365 crkava (jedna za svaki dan) zove i Jeruzalem Balkana. Grad je bogat pitoreksnim kućicama i već spomenutim crkvama, a turizam je dominantna djelatnost. U Makedoniji smo, od svih zemalja na ovom putu osjetili najpozitivnije emocije. Toplina ljudi, običaji, iskonski okusi hrane i predivna atmosfera su nam se toliko svidjeli da smo se obećali u ovu divnu zemlju vratiti još mnogo puta. Vremenska prognoza nam opet nije naklonjena te moramo krenuti prema Beogradu u rano jutro, a kako bi izbjegli 650 kilometara zabavne vožnje po snažnom pljusku.

Dok Vardar grli polja zrelog žita mi se kao gorske ptice vozimo kroz makedonske zavojite brdske ceste te ubrzo stižemo na srpsku granicu. Radimo kratku pauzu za ručak u Nišu te hitamo prema Beogradu gdje se nalazimo s Lucianom i njegovom zaručnicom te u jednom od beogradskih kafana pretresamo dogodovštine do kasno u noć.

Zadnjeg dana po solidnom pljusku rutinski odrađujemo put do Zagreba, zaustavljamo se nakon naplatnih kućica, grlimo se, zahvaljujemo si na društvu i čestitamo na još jednoj sretno završenoj avanturi.

Šest prijatelja, pet zemalja, četiri tisuće kilometara, nebrojeni osmjesi i bogatstvo iskustva koje smo doživjeli su nešto što ćemo nadodati u dosadašnji mozaik naših putovanja. Intencija i razlog svake avanture, pa i ove, je da se vratimo kao bolji i kompletniji ljudi, sa manje predrasuda, više empatije i znanja. U isto vrijemo smo beskrajno zahvalni na zdravlju i podršci svojih bližnjih da svake godine imamo priliku za ultimativnu avanturu, gdje kao u djelima Karla Maya putujući na svojim čeličnim konjima, upoznajući nove ljude, njihove običaje te daleke krajeve živimo svoj dječački san, a živjeti svoj san je znate – najveća avantura na koju se možete otisnuti. Jer zapamtite, jedino što će od nas ostati jednom kad nas ne bude je priča.