Posjetili smo arhitekticu Ivanu Niskotu u njezinom novom stanu. Prisjetila se cijelog procesa potrage, uređenja, ali i potresa
Arhitektica Ivana o novom domu u Petrinjskoj, uređenju i potresima koji su joj dali novu perspektivu
Ova priča trebala je nastati prije godinu dana. Da, arhitektica Ivana Niskota i ja prošlo proljeće spontano smo se dogovorile kako ćemo zajedno prezentirani njezin novi obiteljski dom u centru grada koji su ona i suprug Dean s takvom radošću tražili, kupili, renovirali i potom u njega uselili. A onda? Onda se dogodila pandemija koronavirusa, pa jedan potres, pa izbivanje iz doma, saniranje štete, pa drugi potres, pa bavljenje cijelim objektom u smislu protupotresnog ojačanja itd. Iako ta cijela priča još uvijek nije završila i ne znamo ni ona ni ja kada će to biti, odlučile smo da je unatoč svemu pravi trenutak za realizaciju ovog članka sada ili nikada. Po dogovoru posjetili smo Ivanu i njezinu obitelj u njihovom prekrasnom zagrebačkom stanu, a ona nam je otkrila malo više o sebi, kako je izgledala potraga za novim domom, uređenje i adaptacija, ali i kako su potresi promijenili njezinu dosadašnju percepciju života u centru i ostavili pitanje iznad glave: odseliti se negdje gdje je sigurnije ili ostati i poduzeti sve što je u njihovoj moći za sigurnost i nadati se najboljem.
Centar grada je must, ali i zelenilo
Za početak doznajem kako su se Ivana i Dean na novi stan odlučili jer im je prethodni postao premali. Nakon kratkog vijećanja, svoj tadašnji stavili su u oglasnik ne bi li vidjeli koliko on uopće vrijedi na tržištu. S obzirom na to da se oboje bave i fotografijom, pofotkali su ga iz pravih kuteva i napravili svjesno atraktivnu prezentaciju. U roku od pet dana od postavljanja oglasa pronašli su kupca. S obzirom na to da se on nalazio u Gundulićevoj u blizini Botaničkog vrta u mirnom i zelenom dijelu Donjeg Grada, a Ivana je, kako mi objašnjava, silno željela ostati u istom kvartu, potraga za novim, većim domom nije bilo jednostavna, a pokazala se i neuspješnom. Radi toga svoju su potragu potom proširili i slučajno našli na ovaj u kojem žive danas. Zanimljivo je kako je taj stan bio uvršten u kategoriju poslovnih prostora, a oboje su u njemu vidjeli veliki potencijal. U prilog odluke išla je i činjenica da se vlasniku žurilo s prodajom radi čega je spustio cijenu. I to je bilo to – stari prodaju, ovaj kupuju.
Stan u zgradi koju je projektirao cijenjeni Rudolf Lubinsky
“Novi stan se nalazi blizu Strossmayerovog trga, u Petrinjskoj ulici. Ja volim živjeti u centru, ali volim imati i neko zelenilo iza ugla, tako da je blizina Strossa bila presudna za kupovinu. Stan ima 98 četvornih metara, tri velike sobe, dva balkona i prostranu kupaonicu. Tu je i lijepi kružni tlocrt, divni prozori od 2,5 metra visine, strop od skoro četiri metra. Stan je bio u OK stanju, ali ne baš i useljiv. Mi smo ga preprojektirali bez da smo išta rušili, odnosno srušili smo naknadne intervencije i vratili stan u prvobitno stanje” prisjeća se Ivana i ističe kako je zgradu projektirao cijenjeni arhitekt Rudolf Lubinsky, a ona i suprug su između ostalog željeli ispoštovati njegov projekt.
“Zadržali smo tako izvorni tlocrt, samo smo raspored prostorija promijenili. S obzirom na to da smo kuhinju pomicali u drugu prostoriju morali smo provesti sve nove instalacije. Sistem grijanja smo također radili ispočetka (novi bojler, cijevi u zidu, radijatori), nova struja itd. tako da je to bilo jedno mjesec dana štemanja. Odlučili smo promijeniti i prozore jer su bili u lošem stanju tako da smo našli majstora koji nam je izradio nove drvene prozore po uzoru na postojeće. Unutarnju stolariju smo restaurirali sami. Što se pak podova tiče s obzirom na to da smo počeli s radovima u kasnu jesen, odlučili smo da se nećemo upuštati u avanturu dizanja podova jer se radovi zbog sušenja nove cementne glazure mogu dosta odužiti. Bili smo praktični pa smo novi parket lijepili na stari gdje smo pritom dobili preporuku od proizvođača da je to ok” priča mi suvlasnica koja se inače posljednjih sedam godina ponajviše bavi dizajnom interijera, dok suprug, isto arhitekt, ima firmu za 3D vizualizacije, Polymachine, a za koju ponosno ističe da rastura kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu.
Kad dva arhitekta uređuju svoj novi dom
S obzirom na to da posljednjih šest godina isključivo radi adaptacije stanova, Ivana mi govori kako je u tom periodu dosta naučila o svemu tome. Kaže kako dobar raspored i lijep prostor znače da si na pola puta do super uređenog stana. Alfa i omega njihovog projekta bila je da svi arhitektonski elementi (prozori, štokovi, vrata, zidovi) budu što bolje konzervirani i restaurirani.
“Parkete smo izabrali da budu široke i dugačke letve hrastovog parketa lagano bajcanog u sivo-smeđe i slagali smo ga u riblju kost. To je autentična priča stanova građenih iz tog vremena, a parketar koji nam ga je postavljao je odradio vrhunski posao. Bez tako dobrog majstora ovakav parket može biti uništen. Kupaonicu smo htjeli minimalističku, čistih ravnih linija. To je podrazumijevalo kadu, umivaonik i ogledalo, s lijepom keramikom velikog formata i bez nepotrebnih detalja. Željeli smo postići nekakav hotelski filing. Kuhinju smo htjeli crnu s bijelom radnom pločom od kvarca i tu smo morali napraviti kompromis jer smo počeli izlaziti iz budžeta, pa smo zasad umjesto kvarca stavili lameliranu poču u istoj boji u kojoj je i kuhinja. Što se namještaja tiče donijeli smo neke komade iz starog stana koje jako volimo i koje smo htjeli ostaviti. Kad se to spoji s nekim novim komadima i novim prostorom dobio se skroz novi kontekst” priča mi ponosno i pokazuje stan te ističe pritom kako joj je poseban gušt bio projektirati dječju sobu, pogotovo zato što je imala mini arhitekta uz sebe koji si je birao tapetu, boju zida i boju šatora. “Mislim da je soba ispala k’o bombon” dodaje.
Pronaći dobre radnike zbilja nije jednostavno
Iako i ona i suprug imaju puno iskustva iza sebe na tom polju, svejedno je pitam koliko je iz njezine perspektive teško uređivati, adaptirati stan, odnosno pronaći dobre radnike. Upravo to posljednje komentira kako pronaći radnike koji će znati izvesti projekt adaptacije po nacrtima, koji znaju i hoće slušati savjete i upute projektanta, a da su uz to brzi i efikasni i ne koštaju ko’ suho zlatno zbilja nije lako naći. “Mi smo imali kombinaciju majstora. S nekima smo bili zadovoljni više s nekima manje. Bili su brzi na početku, pa je onda stalo pred kraj. Kad nije išlo dalje onda smo mi na sebe preuzeli završne radove pa smo mi svojim rukama završavali. Lakše je nama jer znamo kako i što treba kad krenu problemi na gradilištu, a oni nastanu kad majstori ne razumiju upute. Ali, svaka drama kod adaptacije je prebrodiva ako znaš kako ili ako imaš nekoga uz sebe (arhitekta, dizajnera, voditelja radova) tko zna kako problem riješiti” prisjeća se dalje moja sugovornica, ali dodaje kako to sve skupa potisneš kad vidiš final, svoj novi lijepi dom.
Lijepo im je, ali potres je unio nemir i puno novih pitanja
“Da lijepo nam je, baš lijepo. Lijepo je svjetlo ujutro i popodne. Lijep je pogled na ulicu i zgradu prekoputa. Obožavam zvuk grada onako s dovoljne distance i visine. Isprojektirali smo baš jedan ugodan prostor, stan je prostran i prozračan. Dječju sobu obožavam, tako je topla i ugodna. Dnevni boravak, blagovaonica i kuhinja su ostvarenje svih mojih Pinterest ‘the’ kadrova. U kupaonici vlada spa atmosfera. Navečer ne izlazim iz nje po sat vremena. Ništa u stanu nije kompromis sve je baš ono što jesmo i volimo. No, onda se dogodio potres, njih dva iznimno jaka.
“Nas je potres kao i većinu Zagrepčana zatekao u stanu i jako prestrašio. Osim što je pukla žbuka na nekim nadvojima nismo imali veće štete u stanu. Međutim, vidjeti stan koji ti je dom, oštećen na taj način, za nas je bilo dosta traumatično iskustvo. U godinu dana izmijenila sam cijeli spektar emocija po pitanju potresa. Od paničnog straha do toga da danas prihvaćam cijelu situaciju kao nešto normalno” prepričava Ivana, ali daje i do znanja kako su se sabrali i u zadnjih pola godine na zgradi započeli s opsežnijim radovima ojačanja koji su sada pri kraju.
“Jasno nam da je potres nešto što možemo očekivati u budućnosti, ali želimo da nam zgrada bude sigurna i da nekretnina zadrži vrijednosti. Stanovanje u centru će uvijek imati jednu drugačiju vrijednost od stanovanja u nekom drugom kvartu jer je ovo ipak najljepši dio Zagreba, No, Zagreb vapi za konkretnom obnovom. I to ne ovakvom ‘obnovom’ kojoj trenutno svjedočimo, u kojoj se skromno od štete koju je potres nanio popravlja ‘zaštićena privatna imovina’ (što je u najmanju ruku oksimoron) nego obnova u kojoj će se dozvoliti da se manje vrijedne zgrade koje su više stradale u potresu ruše i grade nove kako bi centar grada dobio neko novo mlado lice.”
A gdje su sve kupovali i nabavljali namještaj?
Unatoč nemilim događajima, izazivanim previranjima i slično, obitelj Niskota je i dalje na neki način zaljubljena u svoj dom u Petrinjskoj, a ja u njihove pojedine komade namještaja za koje me sve redom zanimalo gdje su ih nabavljali. Ivana otkriva kako su tepihe primjerice kupovali online, a oni su s potpisom Ferm Livinga. Kaže kako imaju prekrasne vunene po relativno pristupačnim cijenama. Stolić u boravku si je dugo željela, pa si ga je i s novim stanom priuštila, a s potpisom je brenda &tradition. “Najdraža stvar u stanu mi je TV komoda. Kupili smo je u Ikei prije deset godina. Od kvalitetnog je furnira, a model je skandinavski klasik kakav se teško može uloviti za tu cijenu. Imamo još nekih komada iz Bo Concepta, dosta stvari smo dizajnirali sami i izveli uz pomoć stolara, kao što su recimo blagovaonski stol i krevet. Ove bazične stvari koje čine život praktičnim su Ikea” nabraja mi dok je ja pitam dalje za inspiraciju, gdje su je crpili i kako su slagali koncept te stvorili današnji izgled stana.
Prvi kadrovi interijera ukazali su se već kod prvog razgledavanja
Kaže mi kako je imala neke kadrove kad je tek ušla u stan. Naime, otkriva kako je imala zapravo tri inspiracije koje je uhvatila na Pinterestu koje su joj bile prikaz njihovog novog doma. Naglasak je cijelo vrijeme bio na crnoj na kuhinji bez gornjih elemenata, crni dovratnik i zid u dječjoj sobi sa zidnim džepovima za olovke i papire. Ostalo se, govori, događalo kao nadogradnja bez tih početnih inspiracija i vizija. Što se pak tiče najdražih kutaka, naglašava kako u svakoj prostoriji ima jedan koji joj je drag, a to ponajviše ovisi o tome kako putuje sunce. Ujutro je to osunčana sofa, u podne balkon i spavaća soba, a popodne dječja soba.
Trendi interijeri brzo se potroše
Nastavno na to pitam je i da mi kaže što je za nju, njih bitno za pravi osjećaj doma. “Kao što odjeća i obuća koju nosim mora biti 100 posto ja, tako i stan u kojem živim mora biti moj. Ugodno, prozračno i čisto. Jako volim da je stan čist. I da ima meni drage ljude u njemu” govori mi kratko i jasno, dok ja dalje pokušavam doznati koji stil ne preferira nikako i je li joj bitnija funkcionalnost, estetika ili oboje. Odmah daje do znanja kako jedno bez drugog ne ide, tako da su joj funkcionalnost i estetika podjednaki bitni. Od stila se nekako uvijek, govori, priklanja Skandinavcima, ali s druge strane ne podnosi trendi interijere za koje kaže kako se brzo potroše. Puno je tu stilova u kojima se osobno ne vidi, ali vidi ako mogu pasati drugima, i to poštuje. Dodaje i kako nema krivog stila, nego krivo projektiranog i uređenog prostora.
Na vrijeme treba misliti na utičnice i pozicije rasvjetnih tijela
Za kraj, obilazeći već po treći put stan i diveći se svakom kutku, pitam Ivanu što bi savjetovala svima onima koji kupuju stan i pritom ga trebaju adaptirati. Za početak, naglašava kako je pametno angažirati arhitekta za pomoć, makar to bilo samo u prvoj fazi da netko nacrta tri tlocrtna rješenja i složi fotke inspiracije. Smatra kako je to najbitnija faza – da je prostor dobro projektiran i iskorišten. Poručuje i kako na vrijeme treba misliti na utičnice i pozicije rasvjetnih tijela. Dodaje i kako s majstorima ništa ne treba dogovarati preko telefona i da uvijek sve zapišete i zacrtate na zidu, stropu. “Usmeni dogovori se zaborave, a popravci i ispravci uvijek idu iz nečijeg džepa. Vašeg.”
