Andrea Solomun je ovu zimu provela u kampu na Baliju. Ispričala nam je zašto je otišla

Andrea Solomun (@andreasolomun) je dva mjeseca provela na Baliju. Evo zašto je otišla

Znači, sjedim već 2837328 put (ok, realno 11-ti, ali osjećam se kao da je 2837328) pred kompjuterom pokušavajući krenuti pisati o svom dvomjesečnom boravku na Baliju. Ne lažem. Stvarno. Ne znam gdje započeti, pa ću samo onako grlom u jagode krenut i kud pulo da puklo.

PRVI POSJET BALIJU DOGODIO SE VEĆ RANIJE

Na Baliju sam prvi put završila u listopadu 2019. godine sasvim slučajno, zbog Instagrama i činjenice da povremeno izmjenjujem informacije o biomehanici kretanja, programiranju treninga i generalno zdravlju s Devinom P. Kellyjem (kojeg ako ne pratiš sada hoćeš jer je, hm, pogledaj pa ćeš shvatiti). On je tada objavio da s još nekoliko vrhunskih trenera vodi Nirvana Strength Training Camp u istoimenom objektu za koji do tada nisam čula. Nisam bila lijena, pa sam se bacila na googlanje i otvorivši njihovu web stranicu i Instagram profil shvatila da sam našla raj na zemlji. Barem ja kojoj je ideja raja kombinacija treninga, brčkanja u bazenu, saune, tople i hladne kupke, vrhunske zdrave hrane s restoranom u trening centru i zajednicom u kojoj su stotine najgenijalnijih trenera i poznavatelja tijela na planeti zemlji i to iz cijeloga svijeta.

Brzopotezno se prijavljujem i preko noći odlazim na Bali u Nirvana Strength kamp. Očekujem odličnu edukaciju od 10 dana i realno ništa drugo. Nakon boravka ondje ostajem oduševljena, očarana i zabezeknuta kvalitetom rada, pozitivnom atmosferom i znanjem cijele zajednice te se odlučujem ubrzo vratiti. Ubrzo se pretvara u moj odlazak na Bali već u prosincu i to na dva mjeseca s ciljem istraživanja za sastavljanje mog novog programa – &Mobility. Reakcije na &Ballet su se pokazale kao sjajne i on se sada tako reći zarolao sam od sebe, pa sam zaključila da je vrijeme za daljnje planove.

S JEDNE STRANE SLOBODA, A S DRUGE STRANE PROMETNI KAOS

Nego da se vratim na ta dva mjeseca. Jedina riječ kojom mogu obuhvatiti sve što ću napisati dalje jest sloboda. Bahato se razbacujem velikim pojmovima i to činim to svjesno jer iza toga stoji iskrena autentična nevjerojatna lakoća postojanja.
Ali kao prvo hajdemo razbiti mitove o Baliju. Ja sam bila u Canggu, na jugu otoka i nisam provodila vrijeme na nekoj super cool pješčanoj plaži s koktelom u ruci, lagano glađena s dva lista palme dok me trackaju s uljima dva apolonska ljepotana, a moja baletna deformirana stopala mi masira neka Indonežanka govoreći da najljepša koje je ikad vidjela.

Moja realnost je bila nešto drugačija u smislu; promet je nepodnošjiv i nigdje ne možeš pješke. Slobodno zamislite roj pčela kad potpuno polude jer ste im zapalili nastambu. Sad to pomnožite sa 100 i zamislite umjesto pčela motore i pokoji automobil, seoske pohabane vrlo često neasfaltirane ceste bez semafora i bez nogostupa za pješake. Ako ga i ima, po njemu, da po njemu voze motori jer eto, kad je gužva, udaljenost od 2 km nekad prevališ za sat i pol, pa je jednostavnije rentati motor i voziti se po nogostupu ili po suprotnoj strani ceste.

SITI STE SAMO AKO STE VEGANI ILI VEGETARIJANCI

Količina smoga je nezamisliva. Ako se odmaknemo od prometa probajte zamisliti buku. Svakako vrlo problematično u Canggu. Ne tvrdim da drugi dijelovi Balija nisu prekrasni jer jesu, i ima mirnih, i ne toliko prometnih. Međutim Bali nema planski razrađenu infrastrukturu i izgradnja i urbanizacija generalno imaju taj “divlji zapad” moment gdje sve ide kako kome padne na pamet. Za nas zapadnjake to je nezamislivo, ali to je otprilike izgleda ovako: ekstremno luksuzna vila, predivna zelena rižina polja, dućan s nakitom, restoran, pečenjara nasred ceste, luksuzni brand odjeće, hram, polje nečeg što nije riža, nešto što izgleda kao jezero, teretana, supermarket, kuća u izgradnji, mjenjačnica, dućan s kupaćim kostimima, banka, seoska kuća i tako u nedogled. Kaos.

Imajte na umu da pričam svoju priču i svoje iskustvo pa onda mislim da je red i reći istinu o svom boravku, iako vjerujem da će biti ljudi koji su imali potpuno drugo iskustvo. Ono paralelnog svemira jer su samo bili na poznatim turističkim destinacijama i nisu zagrebali ispod površine.

Nadalje, hrana je zaista odlična i jeftinija nego kod nas, ali siti ste samo ako ste vegan ili vegetarijanac. Ugljikohidratni obroci su obavezni ovdje. A ja mesojed kakvog nema. U prijevodu, kuhala sam si sama, a svaki objed u restoranu podrazumijevao je obrok za dvoje ljudi jer bih inače požderuh poput mene bio gladan. To sve znači da me hrana otprilike koštala kao i u Hrvatskoj.

GOTOVO SVI IMAJU BAZEN, A NA PLAŽE SE IDE GLEDATI SUNCE

Jeftiniji je svakako smještaj i odmah bih se osvrnula na to da smo mi zapadnjaci baš budale. Tamo svaki prosječni stanovnik ima bazen. Izgradnja istih kao i održavanje je nešto što si mogu priuštiti gotovo svi. Tu je luksuz rezerviran za bogatije. Dane sam provodila izlazeći iz prostora za trening i ulazeći u bazen. Naizmjenično. Ubacite još u jednadžbu hranjenje i sušenje na suncu i dobili ste moj tipičan dan. Razlog zašto sam se raspisala o bazenima je taj jer sam na plažu išla gledati samo zalaske sunca. Naime to je mega popularno u Cangguu. U stilu: što radiš navečer oko 19?, što bi značilo gledaš zalazak sunca i šetaš plažom. Ili u baru na plaži gledaš zalazak sunca. Ili si doma i gledaš zalazak sunca. Uglavnom shvatili ste – gledaš zalazak sunca. I znate što? Ma mrak. Isto kao i izlazak.

Stanovnici Balija su shvatili koliko snažan utjecaj na um i tijelo ima povezivanje sa suncem i okolinom. Uklopila sam se u tu priču za čas. Gledala zalaske svaki dan i uživala u luksuzu. Plaže su im prljave, prepune ljudi i spram naših meni su očajne. Osim zalazaka sunca na plažu nisam išla. Da dobro ste pročitali, puna dva mjeseca nisam bila na plaži osim kad sam imala snimanje pa sam morala. Fotke su ispale mrak imate ih na Instagramu i kad ih vidite, poželjet ćete odmah na plažu.

Klima je baš po mojem ukusu, 35-40 C i vlažnost oko 98 posto na dnevnoj bazi. Ok, ja sam bila u vrijeme kišne sezone, ali zapravo baš i nije bila nešto obilata. Tu i tamo pokoji pljusak od 15-ak minuta, a ostatak vremena je bila kuhaona. Mokri ste 24/7 i super vam je. Upravo zbog takve klime vjerujem da ćete ondje vrlo rijetko vidjeti žene koje su sređene po standardima zapadnjaka. Nitko se ne šminka. Vidjela sam žene sa šminkom eventualno prilikom izlazaka, a i tada je to bio neki prirodni look. Nisam na sebe stavila maskaru osim za proslavu Nove godine, a i tada sam se pitala što mi je to trebalo jer sam je skinula kad sam uskočila u bazen. Bili smo u kupaćim kostimima i običnoj svakodnevnoj odjeći. Genijalno.

AKO IDETE NA BALI PONESITE SAMO SEBE

Čak bih rekla da sam 80 posto vremena bila bosa. Cipele s debljom potpeticom sam obula samo jednom i izula ih odmah jer smo išli na plažu i pijesak. Dakle, ako idete na Bali ne trebate ništa. Ponesite sebe. Sve ovo gore zvuči nekako ne baš privlačno, međutim planiram uskoro ponovno na pola godine ili čak godinu. Ako se pitate zašto onda je to zbog energije i ljudi. Količina pozitivne energije koju svakodnevno vidite i osjećate nije usporediva ni s čim. Ljudi možda imaju iste probleme, daleko su siromašniji od na, ali su sretniji. Svakako je i do religije koja sugerira takvo ophođenje sa svime što ih okružuje, ali svejedno. Pristupačni su i otvoreni. Svakako na to ima utjecaj činjenica da su turistička destinacija i da žive od te ljubaznosti i otvorenosti, ali sumnjam da su baš svi zbog toga takvi. Svi vam se nasmiju, svi vam pomognu kada ih pitate i kada ih ne pitate. Topli su. I toplo je. Sve.

OSJEĆALA SAM SE ISPUNJENO I SRETNO

Za kraj ostavljam Nirvana Strength koji je zapravo i bio razlog mog boravka tamo. Biti na mjestu gdje se trenira, a fokus nije tijelo nego um je ono čemu težim već neko vrijeme. Kako se bavim vježbanjem kroz znanstveni pristup, analizu mehanike uma i tijela i međuovisnosti istih te sam se općenito makla od klasičnog treniranja, boravak u Nirvani je bio pun pogodak jer je platforma za kvalitetnu razmjenu znanja nekih od najvećih stručnjaka na svijetu.

Praksa i teorija rada s profesionalnim trenerima kao što sam ja i s običnim polaznicima je na stupnju koji je većini nezamisliv. Da, svi koji su pratili moje Instagram priče sustavno su mi slali poruke da sam u raju s predivno isklesanim ljudima. Vanjština je pozamašna i estetski izuzetno servirana, ali ono što nisu znali je da ti ljudi treniraju minimalno, međutim pametno. Da su njihov izgled i top forma posljedica narative koju primjenjuju na treninge. Ne bave se izgledom već je on posljedica stila života. Istražuju mentalne strukture utjecaja na tijelo, imaju holistički pristup životu, bave se pitanjem dugovječnost i zdravlja i zaista to žive. Zdravi su iz unutra i izvana i jasno da izgledaju predivno. Ali to je zato što to i jesu.

U takvoj sredini brzo steknete prijatelje ili bar nađete nove poslovne suradnike jer tamo ljudi dijele znanje i uživaju u tome, bilo da je znanje o treninzima ili o životu. Kroz takva dva mjeseca dogodi se to da ponovno upoznaješ sebe i osjećaš nevjerojatnu količinu slobode jer okolinom zaista niste nimalo definirani niti ograničeni jer ona je sloboda. Umom i tijelom. Osjećate se fenomenalno. Ispunjeno i sretno. To nisam osjetila jako dugo i moram priznati da jedva čekam osjetiti to opet.