Ako vam je dosta rada za računalom i uredskog stresa, možda želite upisati radionicu keramike kod Ane i Maše. Ovo je priča o njima

Pitate se gdje u Zagrebu upisati kretivne radionice na kojima ćete moći imati vrijeme za sebe, ali i naučiti nešto novo? Upoznajte Anu Grzunov i Mašu Barišić

Kada se popnete na prvi kat na adresi ulica Republike Austrije 1 dočekat će vas predivan prizor. Veliki stan s visokim stropovima, ispunjen slikama, biljkama, keramikom, cvijećem i crtežima. Odmah se poželite smjestiti ovdje i upoznati s baš svime što se oko vas zbiva, a i poželite biti dio ove kreativne priče iza koje stoje slikarica Maša Barišić i Ana Grzunov, osnivačica Laboratorija zabave.

Ana je uvijek nešto izrađivala rukama i oduvijek se željela baviti nečim kreativnim. Iako do svoje 26 godine nije znala koji fakultet želi upisati, naposljetku je završila učiteljski fakultet što ju je odvelo u smjeru rada s djecom. S kolegicom s kojom je tada radila u jednoj privatnoj školi stranih jezika shvatila je da u Zagrebu nedostaje originalne i kreativne zabave za djecu. Tako su prije sedam godina pokrenule Laboratorij zabave, danas jedno od najpoznatijih mjesta u gradu za kreativne radionice za klince. Do dan danas oko sebe su stvorile jedan krug ljudi koji stalno dolazi na njihove radionice, pa je Ana zaključila da itekako postoji potražnja za kreativnim aktivnostima. U moru napasnih medija, sveprisutnih društvenih mreža i prekovremenog rada ljudi su itekako željni mira, posvećenosti sebi, hobijima i aktivnostima koje nisu povezane s ludim dnevnim tempom. A zatim je u cijelu sliku ‘upala’ Anina prijateljica, Maša.

“Sve se, kako to obično i bude, dogodilo dok smo pile pivo”, smije se Maša, na što Ana dodaje, “Ustvari, Maša je nekako pogurala cijelu ideju i bila ta koja je rekla ‘idemo napraviti nešto svoje, ovo ljude stvarno zanima’. Ona nam je nekako dala taj vjetar u leđa da krenemo s nečim novim i zajedničkim, preuzela je ulogu koju sam ja imala kada sam pokretala Laboratorij zabave, i to mi je bilo super.”

Maša je slikarica, a Ana organizatorica

Kada su osnovale Atelje na br.1 nastao je pravi boom. Odmah u startu okupilo se dvadesetak ljudi koji i danas dolaze te nakon jedne radionice upišu sljedeću i tako samo nastavljaju niz. “Odaziv je od samog početka bio stvarno genijalan, odmah se stvorila ta neka ‘kućna’ ekipa koju sada već zovemo i prijateljima, te stvarno uživamo u tome.”

Dok je Ana preuzela organizacijski dio Ateljea, Maša vodi onaj kreativni. Naime, ona je slikarica po struci, studirala je na Likovnoj akademiji u Rijeci, pa u Engleskoj, nakon čega se vratila u Hrvatsku i radila u jednoj umjetničkoj galeriji u Rovinju s prijateljicom. “U Engleskoj mi je bilo genijalno, dosta sam se selila, tako da sam živjela u Londonu, Lincolnu i Sheffieldu. Moja biografija malo je podulja i jako šarolika.”

Kada je shvatila da galerija nije ono što želi, jer ipak kao likovna umjetnica želi više stvarati, doselila se u Zagreb i otvorila vlastiti atelje, nakon čega ubrzo upoznaje Anu. Tu je naravno uslijedilo i moje pitanje kako joj je uopće živjeti kao akademska slikarica u Hrvatskoj, jedno od onih očekivanih pitanja u ovom slučaju. “Pa s obzirom na to da pričamo o Hrvatskoj to pitanje je čak i na mjestu”, odgovara mi Maša. “Ali kao i sa svakim drugim kreativnim poslom – radiš više toga istovremeno i živiš.”

Atelje s pogledom na poznati zagrebački park

Cure kažu kako su odlična kombinacija jer jedna zna ono što druga ne zna, tako da se idealno nadopunjuju. “Super je uopće znati što ne znaš. Mislim da je to važnije nego znati sve, niti svi moramo znati sve. Ja recimo ne mogu shvatiti Instagram, zato to radi Ana.” Tako da dok Maša stvara, Ana odrađuje funkcionalne detalje da bi se sve u Ateljeu moglo odvijati kako treba.

Ono što svakako, i na prvu, osvaja kod Ateljea je prostor. Divan stari zagrebački stan s pogledom na park dr. Franje Tuđmana, visokim stropovima i nevjerojatno ugodnom atmosferom obgrli vas čim stignete. Uz to, kako je dog friendly, uvijek će vam se oko nogu vrzmati i nečiji kućni ljubimac, što je preslatko. Maša je bila zaslužna i za pronalazak lokacije, a kako je ovisna o Njuškalu i obožava pregledavati nekretnine, ona je pronašla ovaj prostor. “Rekle smo si – idemo to napraviti kako treba. Ako ćemo već raditi nešto novo i drugačije, moramo sve napraviti u skladu s time.”

Rekle smo si – idemo to napraviti kako treba. Ako ćemo već raditi nešto novo i drugačije, moramo sve napraviti u skladu s time

Tako se Atelje smjestio upravo u ovom divnom, pravom velikom i inspirativnom ateljeu. Mjestu gdje vlada umjetnost i onaj, u pravom smislu te riječi, kreativni nered. “Da, ovaj prostor i dalje je work in progress, što je i njegova ljepota. Stalno nešto mijenjamo, stalno se događa nešto novo i izgleda drugačije. Taj osjećaj nedovršenog i polunamještenog i pruža tu atmosferu pravog ateljea kakvu želimo”, objašnjava Ana.

Ako se pitate tko su ljudi koji danas pohađaju kreativne radionice ili biste htjeli biti jedni od njih, no niste sigurni je li to nešto za vas, sudionici su uistinu različiti. Od ljudi koji u životu nisu nešto nacrtali ili napravili svojim rukama do grafičkih dizajnera i dizajnerica, arhitekata koji žele unaprijediti svoje znanje. “Ima jedna cura koja dolazi već na sedmu radionicu ilustracije. Njoj je to kao što je nekome odlazak na jogu. A imamo i jednog dečka koji sada već redovito prodaje svoje radove”, kaže mi Maša. Cijena jedne radionice u trajanju od dva mjeseca je 880 kuna za deset dolazaka, a kada postanete ‘kućni prijatelj’, kako to cure vole zvati, možete očekivati i popuste.

Slikarstvo, crtanje, ilustracija i keramika

Ljudima je dosta računala, sjede za njima cijeli dan i žele nešto napraviti i sa svojim rukama. Sjećate se kada ste zadnji put morali napisati rukom nešto? Vjerojatno ste shvatili koliko ste zaboravili pisati, a kamoli nacrtati nešto. Iz tog razloga svi su se ovih dana počeli vraćati bazičnim uživanjima, što je vidljivo i po tome da su radionice Ateljea na br. 1 redovito pune.

Ana ističe da je tajna u tome što se ovdje ne radi o nekom standardnom školskom pristupu. “Zato ovdje svaki strah nestaje, svi su opušteni, kao da smo se našli u nečijem dnevnom boravku. Naši polaznici sami si kuhaju čaj ili kavu, druže se, upoznaju. I onda u takvoj atmosferi nema srama ili neugode da nešto nećete dobro napraviti jer kad je kreativnost u pitanju, tu ustvari nema greške. Svi ljudi u sebi imaju kreativnu crtu, samo se trebaju opustiti i vidjet će da ona dolazi sama od sebe.”

Svi ljudi u sebi imaju kreativnu crtu, samo se trebaju opustiti i vidjet će da ona dolazi sama od sebe

Danas je većina nas fokusirana na brzinski život i redovito zaboravljamo izdvojiti vrijeme za sebe koje je nužno potrebno da opet budemo uspješni u svemu ostalom. Ana, koja je i sama nedavno postala mama, to osobito ističe u slučaju roditeljstva. “Puno slušam kako mame čim stižu doma, uzimaju dijete, bave se njima, kuhaju. Ali kada onda ostavljate vrijeme za sebe? I to je jednako važno.” Maša se slaže te otkriva: “Imamo polaznike koji ono što nauče ovdje onda doma prenose i uče svoje dijete. I to je prekrasno. Jer djeca uče iz primjera. Možete im vi pričati do prekosutra, no dok oni ne vide da i vi to iste stvarno radite, ništa od toga.”

U Ateljeu možete upisati radionicu crtanja, slikarstva, ilustracije ili keramike. Naravno, keramika je trenutno najpopularnija radionica za koju se uvijek traži mjesto više. Nju vodi Helena koja kaže da dolaze baš svi – od ljudi koji traže nešto meditativno do onih koji žele pokrenuti vlastiti brend. A najčešće i oni koji nisu ništa slično nikada ni probali.

Jedan od planova koji će uskoro postati stvarnost je i organizacija kreativnih team buildinga. Ana kaže da češće čuje od ljudi koliko im se ne da ići na team building nego da, a ponuda za isto je dosta slaba. “Zato planiramo tvrtkama ponuditi nešto kreativno. Tako da dođe ovdje kod nas u Atelje ili mi dođemo k njima. Dokazano je da kreativnost pojačava produktivnost i uči ljude da brže dođu do rješavanja problema ili novog rješenja. Osim toga, kreativnost poboljšava i međuljudske odnose. Zato tako nešto apsolutno preporučamo i nadam se da će ljudi to prepoznati.”

Nova prijateljstva, ali i nove ljubavi

Cijela ideja oko radionica u Ateljeu br.1 koncipirana je na tome da su predavači poznati i mladi umjetnici sa scene, koji imaju svoje izložbe, radove ili brendove, tako da osim što oni uče polaznike kako stvarati umjetnost, uče ih i znanju o umjetnosti, pa se tako druženja često pretvore u razgovore nakon čega mnogi polaznici počnu češće posjećivati izložbe, čitati o umjetnicima, općenito promišljati umjetnost i pratiti je. “Mislim da je to jako bitno”, komentira Maša. “Danas postoji dosta veliki jaz između ljudi i umjetnosti, dosta je sve postalo apstraktno i ljudi umjetnost ne razumiju. Što je baš suprotno od onog što umjetnost treba činiti. Uz to, umjetnost je postala i jako elitistička, tekstovi su nečitljivi, a to sve odmiče ljude od umjetnosti kao takve.”

Danas postoji dosta veliki jaz između ljudi i umjetnosti, dosta je sve postalo apstraktno i ljudi umjetnost ne razumiju

Zato će uskoro imati i program na temu suvremene umjetnosti u kojem će gostovati umjetnici koji se bave upravo njome, a jedna od prvih gošća bit će im Tifani Rubi, poznata ilustratorica. “Interesa itekako ima, osobito kod ljudi koji već pohađaju naše radionice. Ljudi žele znati više i zanima ih, stvar je samo dobrog razmjera novaca i kvalitete, što se mi redovito trudimo dobro napraviti.”

Osim što možete odmah upisati željenu radionicu, ako niste sigurni koju, uvijek možete svratiti na pop up petak i potvrditi je li baš ta radionica nešto za vas. Atelje zna imati i svoje dane otvorenih vrata kada možete slobodno svratiti i interesirati se o svim detaljima koji vas zanimaju. A je li istina očekivana po pitanju da radionice većinom pohađaju žene? Maša se smije i kaže “Pa da, zato stalno nagovaram svoje single frendove da se upišu na nešto. Ali ima i muškaraca naravno, samo u manjem postotku, ali naravno da ih ima. Recimo ako u jednoj radionici ima deset ljudi, vjerojatno će to biti sedam žena i trojica muškaraca. A bilo je zaljubljivana tako da…”

“Mi se stvarno puno smijemo ovdje.” na kraju mi govore cure. “Ljudi ovdje probijaju vlastite granice, pa se čude da su uistinu to oni sami napravili, a najljepše je za gledati kako svi ulaze ljuti i živčani nakon cijelog radnog dana, žale se na promet, šefa ili vrijeme, a onda izlaze s osmijehom na licu, pjevuše i cijeli izraz lica općenito im se promjeni u potpunosti.”