Zašto je traper plav i odgovori na druga pitanja o najdražem odjevnom komadu na svijetu
Jer ništa nije više feel good od dobrih starih traperica
Jer ništa nije više feel good od dobrih starih traperica
Bit ćemo na tankome ledu ako kažemo da se u posljednjih nekoliko godina traper u velikome stilu vratio na ulice grada. Neki među vama nedvojbeno će primijetiti kako traper nikada nije ni nestao, ali spremni smo ponuditi kompromisno rješenje – jedno su se vrijeme u dućanima mogle kupiti samo skinny traperice (ovo pišemo iz ženske perspektive), a danas high street dućani poput H&M-a imaju cijeli dio fizičke trgovine posvećen isključivo traperu i svim mogućim varijacijama na tu temu. Od mom jeansa i trapezica pa sve do baggy modela, danas se nose i denim čizme, i kombinezoni, i tenisice, i šeširi, i torbe. A kada bismo morali izdvojiti jedan odjevni komad koji u nama izaziva osjećaj prisnosti, odabrali bismo plave traperice jer ništa nije više feel good od para iznošenih trapezica koje nam savršeno pristaju. Zar ne?
Kratka povijest (plavih) traperica
Iako se danas plave traperice smatraju tipičnim američkim proizvodom, i to zahvaljujući slavnim Levisicama, prve traperice nisu nosili kauboji nego mornari u talijanskoj luci Genovi. Dakle, povijest plavog trapera počinje još u 16. stoljeću, kada se čvrsta i jeftina pamučna tkanina u Genovi boji pomoću indiga, modroljubičaste boje koja se dobiva iz biljke indigofere, što se Europom proširila nakon što je portugalski moreplovac Vasco da Gama otkrio morski put do Indije 1497. Vrlo slična, ali još čvršća tkanina proizvodila se i u francuskom gradu Nimesu, a riječ je o keperu, odnosno denimu (od: de Nîmes), tkanini od tvrdo uvijene pređe. Riječ jeans/džins dolazi, dakle, od izraza “bleu de Gênes” koji se odnosi na plave hlače od džinsa koje su nosili radnici u Genovi, a denim se danas prvenstveno odnosi na pamučnu tkaninu od koje se proizvode (plave) traperice.
Traperice su kao odjevni predmet prvi put službeno patentirane na američkome zapadu 1873. kada je američki krojač Jacob W. Davis sklopio suradnju s Levi Straussom, njemačkim imigrantom koji se u San Francisco preselio za vrijeme zlatne groznice, a koji je, između ostaloga, prodavao i čvrstu pamučnu tkaninu – denim, od koje je Davis izrađivao šatore i radničku odjeću s džepovima. U suradnji s Levi Straussom, Davis je radničke hlače od denima učinio još izdržljivijima, i to uz pomoć metalnih zakovica, a najslavnije traperice na svijetu – Levi Strauss 501 kreirane su 1890. Tada su traperice još uvijek nosili isključivo radnici u tvornicama, rudari, farmeri i stočari, a krajem stoljeća, na tržište ulaze i drugi proizvođači: Blue Bell (kasnije Wrangler), Lee Mercantile i OshKosh B’Gosh.
Što je zajedničko kaubojima, hipijima i seksi buntovnicima?
Slavni (i zgodni) kauboji poput Johna Waynea i Garyja Coopera popularizirali su traperice u američkoj kulturi 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, što je posljedično potaknulo i turiste da se s američkog zapada kući vraćaju s traper kombinezonima kao suvenirima. Fotografije glumice Ginger Rogers u traperu uvjerile su i ostale žene da se odvaže za taj stil koji se postepeno sve više počeo poistovjećivati s razonodom i individualizmom. 1930-ih, traperice su dobile zeleno svjetlo i od Voguea koji ih je prozvao “zapadnjačkim chicom”, a nakon Drugog svjetskog rata, denim postaje važan simbol slobode i bogatstva.
Marlon Brando i James Dean obogatili su traperice još jednim slojem značenja – od 50-ih pa nadalje, denim se počinje povezivati s mladenačkim buntom (sjetite se samo izraza “proza u trapericama” te knjiga koje su se svrstavale u tu kategoriju), a H. D. Lee 1953. izbacuje i prvu reklamnu kampanju čija su ciljana publika upravo tinejdžeri. 60-ih traperice postaju i jedan od simbola kontrakulture; nose ih rock zvijezde poput Jimmyja Hendrixa i Janis Joplin, hipiji i prosvjednici protiv rata u Vijetnamu te feministice koje se bore za ženska prava. Nositi traperice tada značilo je biti protiv establišmenta.
U Jugoslaviji je i po 25.000 građana dnevno odlazilo u Trst po traperice i kavu. Redatelj filma Trst – Jugoslavija, fićom po traperice Alessio Bozzer tvrdi kako je, za razliku od ostalih socijalističkih zemalja, džins u Jugoslaviji bio moda povlaštenih. Traperice su bile most prema kapitalizmu. 70-ih su godina i modni dizajneri prepoznali potencijal u denimu – prve plave traperice modnom su se pistom prošetale 1976. (zahvaljujući Calvinu Kleinu), a Guess je 80-ih, provokativnom kampanjom s Claudijom Schiffer, trapericama upisao i zavodnički potencijal. Kasnije se različiti modeli počinju povezivati s različitim supkulturnim i klasnim statusima pa tako 90-ih, primjerice, baggy traperice nose pripadnici hip-hop pokreta, a hipsteri se okreću prema tamnijem traperu.
Ok, ali zašto su traperice plave?
Plave traperice opjevala je i Lana Del Rey na svom prvom albumu, a na njihovom bismo primjeru mogli objasniti čitav mehanizam izgradnje društvenih konstrukata. Naime, plava se boja rijetko kada smatra neutralnom, u šetnji gradom često nam pogled pobjegne prema nebu ili nam pažnju privuče plavo cvijeće poput različaka, ali na traperice i dalje gledamo kao na neutralan odjevni predmet koji spajamo s drugim bojama bez razmišljanja. Traperice pristaju uz sve, plava boja trapera neutralizirana je do te mjere da na nju više ni ne gledamo kao na boju. No, zašto su traperice uopće plave?
Kao što smo već ranije istaknuli, za plavu boju denima/džinsa odgovorna je biljka indigofera koja se, nakon što je raširena diljem svijeta, uzgajala i na američkim plantažama. No, denim ne mora biti plav, Levi Strauss je na početku proizvodio i smeđe traperice, ali su ljudi prirodno gravitirali prema plavoj boji. Dakle, osim što su ljudi jednostavno voljeli nositi plave hlače, indigo je bio i dostupan američkim proizvođačima. Treći, i možda ključni razlog zbog kojeg su plave traperice postale kultni odjevni predmet, činjenica je da indigo jako dobro prianja uz pamuk. Vanjski sloj pređe obojen je jače od unutrašnjosti pa se svakim pranjem dio boje ispire zajedno s malim količinama vlakana što posljedično traper s nošenjem čini sve svjetlijim, mekšim i udobnijim. To je uostalom i jedan od razloga zbog kojih toliko volimo svoje najdraže iznošene traperice.
Što se promijenilo?
No, iako traperice danas izgledaju gotovo identično kao one koje su nosili stočari na kraju 19. stoljeća, razlika između njih je enormna. U suvremenoj proizvodnji traperica više se ne koristi prirodni indigo nego sintetička verzija koju je izumio njemački kemičar Adolf von Baeyer 1865. Za svaki je komad potrebno u prosjeku oko 7,5 grama boje, a godišnje se u svijetu proizvede oko 2 milijarde traperica. Proizvodnja prirodnog indiga ima kolonijalnu prošlost (indigoferu su poput pamuka na plantažama brali američki robovi), ali ni proizvodnja sintetičkog indiga nije u potpunosti etična – štetan je za okoliš i za ljudsko zdravlje. Također, proizvodnja traperica, ne samo što zagađuje, nego i troši ogromne količine vode. To je zbog toga što je denim jako grub i čvrst materijal koji se nakon bojanja mora oprati i po nekoliko puta u industrijskim mašinama, a sve s ciljem da se omekša i bude što udobniji za nošenje. Dakle, gotovo svaki par traperica koji danas posjedujemo procesuiran je u nekoj mjeri.
I ono najvažnije, u njihovoj se proizvodnji koriste i drugi materijali osim pamuka. Pamuk se danas miješa sa sintetikom, dakle plastikom, što za posljedicu ima veću elastičnost hlača, ali i činjenicu da traperice više nisu toliko eko friendly kao što mi to volimo misliti. Istina je da traper i dalje traje duže od prosječnog komada odjeće te da ga ne moramo prati nakon svakog nošenja, ali većina nas posjeduje više pari no što nam je to zaista potrebno. A budući da je plastika poznata po tome da ne stari baš najbolje, blago rečeno, vrijeme je da se zapitamo što će se zaista dogoditi s našom odjećom za nekoliko desetaka godina. Sigurno je da nam trebaju samo one jedne najdraže traperice koje su se već prilagodile našem tijelu, a sve ostalo je luksuz koji bi nas mogao koštati i naše budućnosti.