Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

INTERVJU

Ovo su Jasna i Tibor Hitri, posljedni bračni par u Zagrebu koji ručno radi plisirane suknje

Jasna i Tibor zajedno rade već više od 40 godina, a za Super1 su ispričali kako su uspjeli tako dugo održati ručni rad relevantnim

“Ja sam se time počeo baviti još kao dijete i to traje već tri generacije”, započinje priču Tibor Hitri u obiteljskom domu u Remetama gdje stanuje i radi sa suprugom Jasnom. U prizemlju visoke kuće smještena je njihova radionica u kojoj se trenutno nalazi jedan stroj za plisiranje, veliki stol i police s tkaninama i ostalim priborom. Oni su posljednji obrtnici u Zagrebu koji još uvijek nude uslugu plisiranja tkanina.

“Prvo je to radila moja baka pa moji tata i mama i tako godinama. Uz to sam odrastao i sve sam od njih naučio,” kaže Tibor. Njegova supruga Jasna po struci je ekonomistica, no nikad nije radila u struci. “Prvo su došla djeca pa sam bila kod kuće, a onda smo jednostavno počeli raditi zajedno”, kaže Jasna. Njihov obrt i dalje je aktivan, no sada rade samo na jednom stroju jer za druga dva koje posjeduju nemaju mjesta, a ni potražnja danas, kažu, više nije tako velika.

RUČNI RAD KOJI NE GUBI NA VAŽNOSTI

Borko Vukosav

“Nekad prije je to bio jači posao”, kaže Jasna. “Mi smo imali krojački dućan u kojem smo nudili usluge plisiranja, presvlačenja dugmadi, šivali smo traper i razne druge stvari”, a bilo je tada, nadovezuje se Tibor, puno obrtnika u Zagrebu. “Mi smo bili u Radićevoj ulici, a lokala je bilo i u Petrinjskoj, u Gajevoj… Zapravo, mogu ih nabrojati desetak koji su se bavili samo pliseom. To su bili stari majstori, a puno ih je naučilo posao od mog tate.”

Strojevi za plisiranje tada su se kupovali u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji, a posebno su popularne bile usluge koje su se vezale uz modne detalje odnosno kragne, žabo i slične detalje. A onda je početkom 70-ih došlo vrijeme butika. “Prije toga smo svi nosili šuškavce iz Italije, a oni koji su htjeli nešto drugačije išli su u Graz ili Trst”, kaže Jasna. Glas o novim buticima širio se tada usmenom predajom, a oglasi su se davali tek na radiju. “Mi smo se tada oglašavali na Stojedinici”, prisjeća se Tibor.

Borko Vukosav

Plise je sve to vrijeme bio prisutan, popularnost mu se mijenjala s modnim trendovima, no kao tehnika je uvijek bio tu u ovom ili onom obliku. “To vam je zapravo slamanje niti”, objašnjava Jasna. “Zato je tako popularan jer te niti onda ostanu u istom obliku. I bolje je raditi ga od sintetičkih materijala jer oni ne gube formu dok se pamuk ili svila mogu ponovno zgužvati ili izgubiti oblik.”

Prije toga smo svi nosili šuškavce iz Italije, a oni koji su htjeli nešto drugačije išli su u Graz ili Trst

Plisiranje jednog komada tkanine za suknju može trajati i do 24 sata i zahtjeva preciznost u ručnom radu, a za jednu plisiranu suknju treba vam trostruko više tkanine nego za običnu suknju koja nema plise. “Proces izrade plisea za jednu suknju od punog kruga ili polukruga izgleda tako da na šabloni slažete faldu po faldu, onda se to kuha pa se hladi, a onda mora odstajati da bi poslije ostalo u takvom obliku”, objašnjava Jasna. “Ne možete to napraviti u sat vremena, to traje i do 24 sata, a nekakva prosječna cijena plisiranja po suknji je 150 kuna. Ima i skupljih plisea, ima i onih koji su 400 kuna po suknji, ovisi o dužini i vrsti plisea.”

Borko Vukosav

Borko Vukosav

Borko Vukosav

Borko Vukosav

Borko Vukosav

Borko Vukosav

Danas se plise više ne radi toliko često za privatne potrebe. Plisiranje često naručuju dizajneri pa su tako radili plise za Roberta Severa, Lanu Puljić, Ivicu Klarića dok je još radio žensku odjeću, no obitelji Hitri stalni su naručitelji danas kazališta, kudovi, folklori, a u posljednje vrijeme i mažoretkinje. “Oni su konstanta jer stalno trebaju nove kostime za nastupe”, kaže Tibor.

OPADANJE KVALITETE S DOLASKOM GLOBALIZACIJE

Na pitanje hoće li se ikada u Zagreb vratiti obrtnički duh, Jasna odgovara s optimizmom. “Mislim da se pomalo vraćaju mali butici”, kaže. “Lana iz Lokomotive je baš uporna i gura svoj film i mislim da će opstati. A sva ova odjeća iz Kine, to je sve isto, svi nosu odjeću.” Za zatvaranje butika u cijelom Zagrebu Jasna ne krivi ni rat ni privatizaciju već globalizaciju. “Vi danas možete kupiti par traperica za 80 kuna, a toliko često košta samo jedan metar materijala. Osim toga, vi danas odete na neki webshop, naručite što želite, to vam dođe na kućni prag, a poslije vam je svejedno koliko će trajati jer je sve jeftino.”

Da sam nekome mentor prvo bih mu to dao da radi, ali danas to nitko ne želi raditi, svi traže instant rješenja

“Za takvo nešto vi trebate ogromno postrojenje”, kaže Tibor. “Ja ne mogu preuzeti na tisuće narudžbi, već sam prestar i preslab za to. A i ono što ste vdijeli u našoj garaži trebalo bi biti barem 10 puta veće i imati više strojeva, a strojevi su skupi. Sjećam se da je u ono doba Oroslavje imalo veliki stroj od dva metra – ovi naši imaju tek metar – i taj je stroj onda koštao 500 tisuća maraka. Osim toga, trebate ljude. Lako je ako imate 100 radnika, svaki ima svoju šablonu i za kratko vrijeme se napravi tisuću komada. Međutim suknje od punog kruga ili polukruga morate raditi ručno, nema drugog načina. Divim se onima koji su danas ipak pronašli publiku koja želi kupovati skuplju odjeću jer su prije ljudi s novcem išli u inozemstvo.”

Borko Vukosav

Njihova djeca za sada ne planiraju nastaviti obiteljski posao. “Sin je arhitekt, a kći je psihologinja i radi za UNICEF u Južnom Sudanu”, kaže Tibor, a na pitanje kako motivirati mlade da se vrate obrtništvu odgovara: “Kad sam krenuo ja sam sam ručno radio šablone, savijao ih… da sam nekome mentor prvo bih mu to dao da radi, ali danas to nitko ne želi raditi, svi traže instant rješenja.”

Jasna se nadovezuje i kaže da misli da bi se tehnike poput plisiranja pa i samog šivanja za početak trebale vratiti u obrazovni sustav. “Plise će opstati, pitanje je u kojem će se opsegu vraćati u modu, ali uvijek se vraćao. A studentima danas nedostaje tehničkog znanja. Najlakše je crtati, ali treba to znati i tehnički izvesti što danas u obrazovanju nedostaje.”

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba