Ona je autorica prvih cica Tvornice, 30 godina predvodi hrvatski pop art, a sada izdaje monografiju

Nikolina Ivezić umjetnošću se bavi više od tri desetljeća, a povodom izlaska monografije ugostila me u svojem stanu

Ako ste od 2011. godine izlazili u Tvornicu kulture onda sigurno znate za prve cice Tvornice koje je ondje postavila umjetnica Nikolina Ivezić. Nećemo reći da je to bila preteča Instagrammable lokacije, ali nema benda koji je ondje nastupao, a da nije ispred njezinog djela okinuo barem jednu fotku.

Nikolina Ivezić jedna je od onih žena koje vječito izgledaju kao curetak s velikim osmijehom i na prvu pršte pozitivnom energijom. Moj prvi susret s njezinim radom bila je intervencija koju je prije osam godina postavila u Omišlju, mjestu u kojem sam odrasla. Radilo se o tubi kečapa koji je stajao razliven na autobusnoj stanici dok su Nikolina i prijatelj preko puta promatrali reakcije prolaznika. Intervencija je vrlo brzo uklonjena od strane komunalaca, a ja sam prokopala ostale radove ove umjetnice da bih je ovo ljeto i upoznala u Art parku gdje će ovih dana imati promociju svoje monografije. Pozvala me u svoj stan u Dubravi gdje je provela cijeli život i ispričala mi kako je teklo njeno stvaralaštvo od Akademije pa sve do danas.

Monografija koju predstavlja za dva dana ima oko 150 stranica i u njoj su po desetljećima razvrstani njezini radovi od 1991. do 2020. godine koje čine slike i objekti, murali i koncepti. Za predgovor je kao autore odabrala povijesničara umjetnosti Mladena Lučića, i pisca Pavla Svirca poznatijeg kao Književna groupie. Za monografiju je malo reći da je prekrasna i osebujna, a osim forme e-knjige, bit će dostupna i putem Amazona koji će ju prilikom kupovine odštampati odmah. Promocija je zakazana za 3. rujna u omiljenom Art parku s kojim surađuje već nekoliko godina.

OTAC KOJI JE RADIO ZA JUGOTON IMAO JE VELIKI UTJECAJ

Nikolina je rođena 1970. godine u Zagrebu te je odrasla s majkom, ocem i bratom. Znam da je njezin otac Ivan Ivezić grafički dizajner koji je za Jugoton dizajnirao tisuće omota za ploče i odmah sam pomislila da je sigurno imao veliki utjecaj na Nikolinin put. “Moj tata je grafički dizajner koji je godinama radio u Jugotonu tu u Dubravi, mislim da je on bio jedini grafički dizajner koji je bio stalno na plaći i nekako sam uz njega polako i ja krenula u tom smjeru. Da, sigurno je imao veliki utjecaj na mene. Ja sam išla u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna i ondje sam završila grafički dizajn.” Već u srednjoj školi počinje raditi za svojeg oca, a onda još godinama samostalno radi za Croatiju Records.

Sjećam se od boja smo imali samo smeđe i oker nijanse i bila je prava sreća kada bi netko otišao u Graz i donio npr. crvenu

“Nakon završene srednje škole predajem papire za Akademiju i nakon toga sam skužila da se otvorio odjel dizajna na Arhitektonskom fakultetu. Bilo je kasno pa sam otišla ipak na Akademiju. Što da ti kažem, bilo je ratno vrijeme i studirali smo sto godina. Sjećam se od boja smo imali samo smeđe i oker nijanse i bila je prava sreća kada bi netko otišao u Graz i donio npr. crvenu.” Bilo ih je kaže, samo pet na godini, malo su pohađali nastavu, malo ne. “Nismo nešto previše naučili, mislim da je sve to danas puno ozbiljnije ipak. Jedino mi je žao da nemam fotografija iz tog vremena, oni idiot fotoaparati su bili nemogući za fotkanje. Danas je sve drugačije, možeš na licu mjesta fotografirati rad, urediti ga i odmah objaviti.”

Što se tiče stila života, bilo je dosta izazovno jer je rat nosio svoje. “Uf, izlasci u grad su bili dosta otežani zbog ‘zamračenja’ koja su tada stupala na snagu, tramvaji nisu vozili kasno iz grada pa sam se u Dubravu mogla vratiti eventualno stopom. Snalazili smo se, a najpopularnija birtija u koju smo tad zalazili bila je Dolac, kultno mjesto koje je otvorio Barbić, vlasnik Krivog puta.” Na mjestu gdje je bio Dolac sada se prodaje burek.

PRVA INTERVENCIJA BILA JE U KULTNOJ ZAGREBAČKOJ BIRTIJI DOLAC

Dolac je ujedno bilo prvo mjesto na kojem je Nikolina intervenirala u smislu uređenja interijera. “Barbić me nazvao i ja sam mu oslikala cijeli prostor, to je bilo moje prvo uređenje interijera u gradu. No, nije dugo potrajalo jer je već drugi dan njegov brat došao i sve nanovo prefarbao, moj rad je ostao samo u toaletu. Nije me to obeshrabrilo (smijeh).” Ondje su zapravo njezini radovi prvi put bili prikazani javnosti, a Luc koji je pisao predgovor za monografiju upravo je to i istaknuo. “Nakon toga je Barbić otvorio Melin, pa su i tamo neko vrijeme stajali moji radovi, a onda i u Tvornici kulture.”

Poziv je stigao u vrijeme kada se u Zagrebu održavala velika izložba ‘Andy Warhol: život i djelo’ postavljena u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. “Ekipa iz Tvornice angažirala je nas nekoliko umjetnika koji smo brijali na pop art, međutim otvorenje je odgođeno jer su baš taj dan bili srušeni Blizanci.” Njezin rad u Tvornici, instalacije s 3D elementima, bio je pun pogodak jer su se svi bendovi koji su ondje nastupali fotografirali ispred njega. Danas ga više nema ondje, a Nikolina i dalje surađuje s bivšim vlasnicima koji sada drže Klub i The Beertiju.

PRVU SAMOSTALNU IZLOŽBU RASPRODALA JE U TRENU

“Prvu samostalnu izložbu postavila sam u Galeriji Nova i prodala sam apsolutno sve radove. To je bilo ’92 ili ’93 i do danas se tako nešto nije ponovilo, a ne mogu reći da su se cijene puno promijenile. Bila sam presretna, u to vrijeme se taman u Zagrebu odvijao Eurokaz pa je dosta ljudi prošlo kroz izložbu. Sigurna sam da su očekivali neku ozbiljniju ili stariju umjetnicu, a ne mene od 20-ak godina.”

Otkriva mi kako se nikad nije koncentrirala samo na slikarstvo, paralelno se bavila dizajnom, uređenjem interijera, ilustracijama, scenografijom i predavanjima te kaže kako sigurno iza sebe ima jedno deset zanimanja. Naravno, sva su usko povezana. “Jasno je da sam putem propitivala jesam li dovoljno dobra, mislim da to svatko radi, ali je zanimljivo kako ćete jako rijetko naići na loše kritike umjetničkih radova. Uvijek se kritiziraju kazališne predstave ili knjige, umjetnost jako rijetko.” To je bio dovoljan povod da kreira projekt Art Brother (taman u vrijeme kada je u Hrvatskoj krenuo Big Brother) u sklopu kojeg su sve posjetitelje izložbe prije odlaska kući natjerali u ispovjedaonicu da izdvoje dva umjetnika i dva rada koji su im nešto najgore što su ikad vidjeli od umjetnosti. “Nisu smjeli otići bez da se izjasne. Morali su pljuvati jedni po drugima i istračati sve, a to se onda montiralo i prikazivalo na izložbi.”

KROZ CIJELO STVARALAŠTVO U FOKUSU JE ŽENA

Otkad je počela stavrati, uvijek je u fokus stavljala ženu i tome je posvetila više do 30 godina uz eventualne izmjene tehnika izričaja. “Ja sam uvijek htjela raditi ironični osvrt na uvriježene šablone položaja žene u društvu, kao i na njezine atribute. U početku su moje slike bile jako kičaste, balansirala sam čak na granici kiča i neukusa.” Dodaje kako imaju dosta šljokica i vitica, a sada se malo smirila i koristi nešto čišće i jednostavnije forme. “Uvijek mi je bilo u fokusu to poimanje žena i muškaraca. Ja sam čak sebe izradila u prirodnoj veličini i kreirala nekoliko odjevnih komada koje su ljudi mogli obući na mene. Ponudila sam im dvije vrste odjeće, onu koja je vezana uz ženu kao domaćicu i onu koja ju veže uz seksualni objekt. Taj rad sam izložila u Galeriji 01, nje više nema u Zagrebu.”

Ja sam uvijek htjela raditi ironični osvrt na uvriježene šablone položaja žene u društvu, kao i na njezine atribute

“Radeći na slikama, imam jedno 12 različitih faza rada. Baza su daska ili stiropor, druga faza je kaširanje, i tako dalje, one su u pravom smislu riječi kombinirane. S tim da one koje radim za eksterijere radim u betonu. Za sliku mi treba tri do četiri dana, brže ako se suše vani naravno, ali ja uglavnom radim nekoliko stvari istovremeno.” Neke od njezinih radova možete pronaći na Njuškalu gdje ih možete kupiti, a neke od njih možete i pogledati u kultnoj birtiji Limb (koja se još nije otvorila nakon potresa) i na Filozofskom fakultetu.

Nikolina upravo završava gradnju vikendice u Lici, kaže da ondje ima puno prijatelja i da se osjeća kao doma. “Evo nedostaje joj još samo krov i onda ću rasteretiti svoj studio. To je razlog što niste mogli ući u njega, mislim da imam namještaja za jedno tri vikendice. Ne, nikad nisam razmišljala da se odselim, zadovoljna sam Zagrebom i ovim kvartom, imam vrt i ne treba mi više ništa. Lijepo mi je.” Razmijenile smo još dvije tri o životu i nazdravile uz rakijicu (pa, prošlo je podne) i dogovorile susret na promociji monografije u kojoj već danima guštam.