Ako njeno ime još niste čuli, sigurno ste zamijetili male nabrane torbice s potpisom njezinog brenda y/GIA koje su u kratkom vremenu postale hit. Ili barem ružičasti mantil koji je Albina Grčić nosila dan prije nastupa na izboru za pjesmu Eurovizije ove godine. Jelena Geštakovski, 25-godišnja dizajnerica iz Zagreba, pokrenula je svoj brend još na studiju, 2019. godine. Htjela je, govori mi dok sjedimo na jedan od zadnjih dana ljeta u zagrebačkom Botaničaru, testirati tržište i vidjeti hoće li uopće biti interesa za ono što želi raditi. Ispostavilo se da interesa za njezinu sarkastično nazvanu Overpriced Purse ima i više nego što je očekivala.

Krajem 2020. diplomirala je modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, a diplomska kolekcija MAx2 bila je ta koja ju je smjestila na mapu mladih imena na koje treba obratiti pažnju. Tematizirala je, u suštini, njezinu majku. Istražujući njezin život Jelena je kroz kolekciju provukla estetiku osamdesetih, uputila kritiku braku i dobila hit proizvod koji je kod mnogih izazvao nostalgiju. A onda i probudio veliki interes kod stilista i modnih magazina.

DIZAJNER MORA RAZUMJETI PROCES PROIZVODNJE OD PROTOTIPA DO PLASIRANJA NA TRŽIŠTE

Nakon, kako sama kaže, dosta općenito preddiplomskog studija s puno povijesti, crtanja i slikanja, Jelena se opredijelila za diplomski studij modnog dizajna. On je bio puno konkretniji i naučio ju ključnim koracima u izradi kolekcije koja ima glavu i rep. A onda je na drugoj godini otišla na Erasmus u Veneciju gdje je provela jedan semestar jer, kaže, diplomski na TTF-u je dobar, ali ne uključuje sve segmente koji su potrebni za pokretanje jednog brenda. “Nedostajao mi je taj grafički dio, marketing, komunikacija s kupcem. Najveći problem TTF-a po meni je taj što te nitko ne nauči produkciji. Šivanje koje imamo na trećoj godini gdje napravimo jednu košulju jednostavno nije dovoljno. Da bi bio baš dobar dizajner moraš znati sve segmente proizvodnje, prezentacije i ostalog. Na kraju krajeva sve se svodi na to koliko ćeš raditi sam i koliko ti je to bitno. Tome me fakultet naučio”, kaže Jelena.

U Veneciji, nastavlja, nema govora o tome da netko drugi šiva kolekciju umjesto tebe ako to ne znaš sam, a sve je digitalizirano. “Tamo ne postoji crtanje rukom. Ja sam došla s A4 papirima i kemijskom olovkom, a oni su mi rekli ok, ali mi to trebamo u PDF-u.” Po povratku je upisala Algebru i naučila baratati alatima kao što su InDesign, Illustrator i Photoshop i danas ih koristiti za razradu svojih kolekcija. I opet, većinu stvari radi sama. “Kad dođe do izrade u stvarnom materijalu, kad se odmaknem od prototipa, onda radim s jednom gospođom s kojom radim od početka studiranja. Sama ne želim upropastiti materijal, a i nije nužno da dizajner sve sam radi, ali mora razumjeti što se događa i kako stvari nastaju.”

VAŽNOST PREZENTACIJE MODNOG DIZAJNA

Ono što se još uvijek nalazi na Jeleninoj listi želja je prezentacija kolekcije uživo. Revija diplomskih kolekcija diplomanata modnog dizajna DIPMOD još je neizvjesna zbog situacije s pandemijom, no Jelena je nestrpljivo iščekuje. “Imala sam reviju na Zagreb Fashion Destinationu prije par mjeseci, ali to je bila virtualna revija. To se nekako samo dogodilo i prošlo bez da je bilo onog osjećaja prave revije. Nije bilo publike, potom se dogodio taj njihov fijasko, ali svako iskustvo je iskustvo. Ja reviju gledam kao krunu svega. Nije to samo predstavljanje odjeće, to je spektakl, to je performans i time se treba publici prenijeti koncept i ideja iza kolekcije, a u Hrvatskoj sam to jako rijetko doživjela. Ne mora to biti revija u Državnom arhivu, ali je važno da ostavi snažan dojam i potakne ljude na reakciju. Zadnji DIPMOD se odvio u Francuskom paviljonu SC-a, nije bilo mnogo ljudi, ali ta odjeća je bila moćna.”

Instagram joj je odlična platforma za prezentaciju, a velika odskočna daska bila joj je i prezentacija y/GIA komada u zagrebačkoj vintage trgovini Mango Sticky Rice. “Suradnja s Mango Sticky Rice mi je donijela stvarno puno ljudi koje nikad ne bih upoznala, a koji su zainteresirani za moj rad. Mnogi su mi rekli da se ne žele više odijevati u Zari, da žele nešto autentično, napravljeno u Hrvatskoj. Sve nam je danas predostupno, nema neke želje u svemu tome kad vidiš neki komad koji stvarno poželiš. I shvatila sam da je jako malo dovoljno ako je proizvod samo malo drugačiji.”

I koncept tu može biti ključna poveznica s kupcem. y/GIA kupci su uglavnom mlađi, no i mnogo je žena 40+ koje se jako zanimaju za komade, kaže Jelena. “Diplomsku kolekciju MAx2 sam radila po svojoj mami, uzimala neke vizuale od nje, pa sam uzela i siluetu 80-ih, kritizirala brak, muško-ženske odnose pa se kod žena koje danas imaju 40-50 godina probudila nostalgija i to ih je jako zanimalo. Rozi mantil koji je nosila Albina inspiriran je rozim bademantilom koji moja mama ima cijeli život. Ta ideja bademantila u kući, tko ga nosi, gdje ga nosi i što on predstavlja meni kao djetetu je moćna slika.”

MLADIM DIZAJNERIMA VAŽNO JE DA SVOJIM RADOM ŠALJU PORUKE

O konceptu koji stoji iza kolekcija uvijek je voljna govoriti i objasniti kupcu, ali i dalje se nada, govori, da će se formirati neki tim ljudi koji će zajedno organizirati prezentacije, a koji drže do, kako ih naziva, pravih vrijednosti kad je u pitanju moda. Pod time misli upravo na tu čuvenu vrtnju oko koncepta za koji kaže da ne mora biti znanstveni elaborat. Može jednostavno biti osjećaj.

“Prošla kolekcija Princess iz provincije bila je napravljena za prodaju. To su nosivi komadi, pristupačni cijenom i materijalom, ali ona se referirala na moj život u Dupcu gdje živim cijeli život. Dakle, razmišljala sam o sebi kako odlazim ujutro na tramvaj, pa promatram razlike u odjeći, što ona govori o nama. Ja hodam po onom šljunku u nanulicama i to je moj život, ja sam princess iz provincije i zapravo se time rugam sama i sebi i svemu tome. Referiram se i na djetinjstvo, šljokice, perlice i slične stvari kojima sam bila opsjednuta i na kraju je ispalo da je to sada opet trend. Ne mora koncept kolekcije biti nešto strašno duboko i pametno, on može biti i naš svakodnevni život.”

Drugi dio tih pravih vrijednosti čini razborit odnos prema resursima s kojima raspolažemo. Nakon dolaska koronavirusa trgovine u Zagrebu oskudijevale su materijalima zbog čega su, prepričava Jelena, na police izvukli stare materijale koji se nikad nisu prodali, a nije ih ni bilo mnogo. “Često od toga nisam mogla napraviti više od jednog komada, ali ionako nisam onaj tip dizajnera koji kupuje cijelu balu. I to je zapravo ispalo sjajno. Materijal od kojeg je onaj zlatni kaput koji je bio u svim editorijalima i spotovima više ne postoji. Negdje sam ga iskopala, bilo ga je samo četiri metra, napravila sam kaput i to je to. On se ne može kupiti, ne mogu napraviti još jedan. Posuđivati ću ga i čuvati da ga predstavim na DIPMOD reviji.”

Ira Rumora, Damir Begović, Duje Kodžoman, Matija Čop, Ivana Janjić, Josipa Fostač, Marin Katić, Ines Bašić, Nika Vrbica, Tea Paponja, Helena Drkelić i Dominik Brandibur samo su neki od mladih modnih dizajnera koje smatra kvalitetnima i svojim istomišljenicima u takvom pristupu kreiranju odjeći. “To su mladi ljudi koji rade vanserijske stvari, trude se, rade, bitno im je da je sve detaljno razrađeno, koriste kvalitetne materijale, sami rade printeve, rade održive stvari… Sve su to stvari koje trebaju biti važne i kupcu i dizajneru. Ne možemo samo printati majice, raditi trenirke i merch – merch nije moda. Mora se postaviti granica između prave mode i onoga što se radi isključivo zbog prodaje.”

U takve kolekcije, budimo sasvim realni, treba uložiti puno novca, truda i samostalnog rada i tu, smatra Jelena, za mnoge mlade dizajnere nastaju problemi. “Dosta mladih izgubi motivaciju, puno ih padne u depresiju, puno ih ode raditi u high street brendove kao prodavači jer ne vide drugi izlaz. Vani sve to drugačije funkcionira. Kad si dobar dobivaš i dobre prilike, a ovdje prilika za zaposlenje gotovo i nema i prepušteni smo sami sebi. Ali mi je drago da se u zadnje vrijeme o tome pokreće dijalog i vidim da se stvari mijenjaju na bolje. Samo se nadam da će svi ti ljudi i ostati ovdje.”

Prije posvećivanja novoj kolekciji uzela je višetjedni odmor jer, kaže, pauza je svakom dizajneru nužna kao i potreban odmak, isključivanje, mentalni prostor za nove ideje. Rekla nam je stoga za kraj da novu kolekciju najvjerojatnije možemo očekivati tek u siječnju.