Ako ste prije desetak godina pratili hrvatsku modnu scenu, ime Mirjam Krajina moralo vam je ostati u podsvijesti. S kolegicom Ana-Marijom Kralj imala je poprilično hvaljen brend Kralj&Krajina. 2013. osvojile su Dreft Next Generation natjecanje za mlade dizajnere te su od iduće godine na Zagreb Fashion Weeku predstavljale svoje kolekcije, a 2015. i na Fashion.hr-u. Bile su tada još na studiju nakon kojeg su im se profesionalni putevi razišli. Ana-Marija Kralj danas dizajnira nakit i namještaj, a Mirjam Krajina završila je diplomski studij kostimografije te se od tada bavi tim poslom.

U svijet kostima ušla je kroz set serije Gorana Kulenovića Crno-bijeli svijet na kojem je 2016. počela raditi kao garderobijerka, a nakon toga je radila na Matanićevim projektima Novine, Zora i Šutnja, kao i na raznim predstavama u Maloj Sceni, Komediji i HNK. Posljednji projekt s kojeg se upravo vratila prije no što ode na novi u Austriju, je film Adam redatelja Renea Galla. Radi se o filmu koji prati 13-godišnjeg dječaka kako se hvata u koštac s vlastitim nesigurnostima na plaži. Iza filma stoji produkcijska kuća Antitalent, producentice su Tea Matanović i Nika Obučina, podržali su ga Grad Rijeka i HAVC, a za Mirjam je to prvi projekt na kojem je radila kao glavna kostimografkinja. Tim smo povodom razgovarali s njom o kostimografiji, ali i karijeri u modnom dizajnu i genijalnim recikliranim torbama koje je počela raditi tijekom lockdowna 2020. godine.

U POTRAZI ZA SPOJEM GLAZBE I MODE

Mirjam Krajina tijekom cijelog je odrastanja i sazrijevanja tragala za zanimanjem koje će spojiti njezine dvije ljubavi – glazbu i modu. Od malih nogu je svirala klavir, a kad je došlo vrijeme za upis srednje škole nije mogla odlučiti hoće ili ići u gimnaziju ili srednju glazbenu školu. “I onda sam otišla u obje. Kasnije sam birala hoću li ići na Akademiju ili TTF pa sam umjesto klavira ipak odabrala modu, ali sam nastavila tragati što je to što povezuje i modu i glazbu. I onda sam shvatila da je to kazalište,” govori Mirjam. “Nakon faksa sam prvo počela raditi kao asistentica u HNK kod Ane Savić Gecan, a onda sam brzo počela raditi i na filmovima. Prvi set mi je bio Crno-bijeli svijet gdje sam shvatila da na faksu neću naučiti ništa jer nema prakse. I onda sam krenula volontirati na setu da vidim kako je to.”

Na samom početku karijere isprobala je i rad u kazalištu i rad na filmu i shvatila da se radi o dvije potpuno drugačije verzije kostimografskog rada. Ali nije mogla odabrati samo jednu. “Film je energičan, malo je umjetan, puno toga možeš inscenirati, a u kazalištu se sve događa tad i nikad više. Film je intenzivan, radiš na setu od 3 ujutro do 3 popodne, radno vrijeme je 12 sati, a u kazalištu radiš puno u krojačnicama, s drugim ljudima.”

A onda opet proces rada koji slijedi kada radi modnu kolekciju sasvim je drugačiji od tih dvaju procesa s kostimima. Kod kolekcije je sve nekako ležernije jer je cijeli proces poprilično samostalan od osmišljavanja koncepta preko crtanja skica i izrade prototipa sve dok ne dođe trenutak kad treba sve to odnijeti krojačici koja će izraditi kolekciju u pravom materijalu. Na filmu je taj proces zapravo dugotrajna potraga. “Na filmu znaš samo karakter osobe koju trebaš odjenuti i ne možeš izmisliti odjevni predmet koji će joj odgovarati kao što to možeš u kolekciji. Stalno si u potrazi za nečim, tragaš i tragaš dok ne nađeš tu jednu majicu i možeš reći da, to je to, majica koja odgovara njegovom karakteru. U kostimografiji je to drugačiji i naporniji proces i ima puno više suradnje s ljudima.”

Obožava, kaže, raditi s ljudima jer se iz zajedničke komunikacije i povratnih informacija uvijek može naučiti nešto korisno i doći do finalnog rješenja koje će najbolje funkcionirati. “Kroz kostimografiju sam najviše naučila o međuljudskim odnosima. Treba živjeti svaki dan po 12 sati na setu s istim ljudima.”

IZMEĐU KOSTIMOGRAFIJE I MODNOG DIZAJNA

U ožujku prošle godine stigao je Covid-19, a filmska industrija u cijelom svijetu pa tako i u Hrvatskoj, jednostavno je stala. “Do tada sam po tri mjeseca provodila na terenu, kad ne bih bila na snimanju dogodilo bi se kazalište, a kad je došla korona nije se događalo baš ništa. Jedino što sam radila bili su odlasci u trgovinu iz koje sam uvijek vukla neke plastične vrećice pa sam prvo sebi odlučila napraviti torbu za shopping.”

A kako je u svemu tome htjela izbjeći šivanje, Mirjam je osmislila sasvim novi način za izradu torbi tako što je te iste vrećice iz trgovina počela taliti i od njih modelirati torbe. Torbe se rade poput skulpture na kalupu, a šiva se jedino podstava. Godinu dana kasnije sve je više ljudi zainteresirano za torbe, ali Mirjam ih radi tek kad se kod kuće skupi dovoljno materijala za novo taljenje. Ne možete naručiti određenu boju po vašoj želji jer su dostupne samo one boje u kojima su vrećice koje se povlače po njezinoj špajzi. No, svaka je zato jedinstvena.

Uz kolekciju torbi prošle je godine izbacila i kolekciju odjeće. Točnije second hand odjeće na kojoj je intervenirala kako bi dobila sasvim nove komade. “Ljubav prema second hand odjeći sam razvila radom na filmu i u kazalištu jer ništa nije toliko dobro i realno kao iznošena odjeća. I onda sam, totalno neopterećeno, harala po tim second handovima pa bih našla svilenu košulju s divnim uzorkom iz 70-ih koju bih platila 50 kuna koja je bila XXL. Svidio mi se materijal pa sam od toga napravila haljinu, pa sam taj print onda printala na još neke majice. Pa sam našla ružne trenirke iz 90-ih pa sam ih spajala u kombinezone.”

Sve je to predstavila putem Instagrama koji se pokazao kao odlična platforma, no, kaže, ipak bi voljela predstaviti komade uživo, da ih publika može opipati. “Ljudi nemaju pravu percepciju preko fotografija, posebno za torbe. Puno njih naručilo je torbe online pa bi mi se kad su došle, javili i rekli da su očekivali da će torba biti mekana. Možda na fotografijama tako izgleda jer djeluje zgužvano, ali torbe su zapravo krute, nisu kao vrećice.”

Dodaje da ima osjećaj da je s tom metodom izrade torbi otkrila nešto sasvim novo što ima još puno potencijala te će se u pauzama od snimanja i dalje nastaviti time baviti i istraživati što je još sve moguće. “Moda ide u nekim sasvim novim smjerovima koje tek trebamo otkriti. Tko zna, možda za deset godina više ni neće biti tekstilne mode.” Novu kolekciju već priprema, ali ne zna kada će biti gotova. Novi filmski projekt na koji odlazi u Austriju sada je prioritet.