Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

#samoopušteno

Sadržaj omogućava Jana Ice Tea

Krstarenje Sandre Bagarić pretvorilo se u noćnu moru. Ostala je opuštena i spasila stvar

Tko od nas barem jednom u danu ne dođe do ruba i izgubi živce? Sandra Bagarić, Bojana Gregorić i Antonija Matković Šerić ispričale su nam iskustvo koje ih je dovelo do ruba

Neki dan sam se vraćala s posla i shvatila da moram na benzinsku. Lampica se manijakalno palila i upozoravala da bi mogla ostati nasred puta bez goriva i baš u taj trenutak nazvala je teta iz vrtića pomalo histerično upozoravajući kako Noa ima temperaturu i osip po trbuhu pa moli da čim prije dođem po njega. Vidno prestrašena i zabrinuta zbog Noe, panično sam se sjurila do spasonosne benzinske razmišljajući na koju ću hitnu s Noom jer njegova je pedijatrica radila u jutarnjoj smjeni. Paralelno sam zbrajala što ću ako je nešto ozbiljnije, moram uzeti bolovanje, kad ću završiti prezentaciju i završnu kalkulaciju za projekt koji treba startati za samo 10 dana. U glavi mi je nastao totalni kaos i premda obično mogu razmišljati o barem pet stvari istovremeno, tada je nastao kratki spoj. Zabrinuta, izluđena, gotovo na rubu živčanog sloma, uopće nisam promišljala što točim u spremnik i umjesto eurosupera natočila sam dizel. Čim sam krenula auto je počeo “trokirati”, mene je uhvatila totalna panika, stala sam sa strane i nazvala njega da hitno dođe riješiti problem. Tada već očajna s taksijem sam odjurila po Nou u vrtić pa na hitnu u „zaraznu“ pa kući. Noi nije bilo ništa ozbiljnije, vrtička viroza, on je sredio auto, a od stresa, živaca i ludila, ja sam se razbolila.  Kad je sve prošlo shvatila sam koliko je suludo i nepotrebno biti hektičan i unezvjeren jer sve se može puno lakše riješiti da sam frci pristupila #samoopušteno. Svatko od nas ima takve doživljaje i trenutke kad umjesto da opušteno riješi problem, zbog panike izgubi kompas i dođe do ruba. Sandra Bagarić, Antonija Šerić i Bojana Gregorić ispričale su nam situacije u kojima su totalno nepotrebno izgubile živce umjesto da su bile #samoopušteno.

Sandra Bagarić:  Romantično krstarenje pretvorilo se u noćnu moru

I tako došli neki dobri honorari u dobra vremena i ja počastila užu i širu obitelj “kruzing” turom do Izraela. Ukrcasmo se u Veneciji i već prvu noć na putu za Bari „valja“ li ga valja, svi smo bili iznenađeni, na razglasu se oglasio kapetan da nas čeka burna noć (bit će „turbulencija“, cesta je neravna…), svi putnici se posakrivali po svojim kabinama, ja širim optimizam i tabletice protiv morske bolesti… U neka doba moji spavaju (fino ih ljuljuška), ja blijeda gledam u info program da bura puše 180 km/h, kruzer na sedamnaest katova sa 2000 ljudi k’ o orahova ljuska, bacaka se po Jadranu.

Noć u teškoj muci jedva nekako prođe, puše i ujutro, samo nekako se vidi pa mi lakše…. ona muzika što je puštaju na razglas s otrcanim optimističnim talijanskim kanconama što prizivaju sunce pomalo ide na živce…Pokušaj uplovljavanja u Bari, gdje smo mi u pokušaju doručka na trinaestom katu, u restoranu doživjeli takvu rotaciju gdje se brod nagnuo, ne znam pod koliko stupnjeva, bit će 45, jer smo sa stolicama i stolovima klizili prema staklu, tanjuri i čaše su letali na sve strane i tad sam vidjela što znači panika. Jednako tako naglo brod se vratio u normalni položaj, pa u slijedećoj slici doživjeh oduševljeno pljeskanje putnika te popuštanje grčevitih izraza lica, odustalo se od uplovljavanja i vratili nas na vrh Jadrana u Ravennu.

Moji dragi suputnici, koje sam jedva nagovorila na romantično putovanje, hoće bezglavo pobjeći i vlakom se vratiti kući … Bura je neumorno mlavila bez popuštanja još dan i noć… ukratko, stigli smo mi i do Jeruzalema, pomolismo se i na Zidu plača, gurnuh ja ceduljicu i na njoj želju (ne mogu vam reći što zaželih), al eto ispuni se želja i vratismo se. Naš kruzer uplovi „u mirnu luku“, ali u isto vrijeme Costa Concordija nije bila te sreće

POUKA: Bolje se rodit bez xxxx, nego bez sreće! Ako vam se ova „seksistička“ ne sviđa, ima još jedna koju bar jednom dnevno citiram: Udri brigu na veselje! Ili #samoopušteno.

Bojana Gregorić:  Usred jurnjave autoputom popustile su kočnice

Bilo je puno situacija živciranja i nepotrebnih panika, no ova je ostala kao podsjetnik da treba cijeniti svaki trenutak i uistinu neke stvari ležernije prihvaćati. Prilikom putovanja za London krenuli smo iz Zagreba do ljubljanskog aerodroma autom. Bila je rana zora i vozivši se osjetila sam čudan miris koji se pojavio kad smo bili 20-ak kilometara od Brnika. No, kao dežurnog dosadnog higijeničara Enes me nije doživio, nego je rekao “daj spavaj!” i počeli smo se smijati… Sljedeći trenutak začuo se snažan “bum”, ogroman dim je krenuo iz auta koji je u punoj brzini vozio dalje ali potpuno bez mogućnosti kontrole. U panici sam počela uzrujano propitkivati “što je, što!!!”. Enes je samo mirno rekao “ne rade kočnice, smiri se, bit će ok.”

Ne znam na koji način je uspio na autoputu zaustaviti auto koji je sigurno juri 120 kilometara na sat. No, mi smo ne samo ostali živi, nego smo izorganizirali vučnu službu, taxi do aerodroma i stigli na avion za London. Uživala sam u blagoslovu da je sve dobro prošlo, svjesna kako jedan tren sve može promijeniti i kako ostati miran i opušten ponekad uistinu spašava glavu!

POUKA: Danas bih voljela sresti Bojanu od prije 20 godina i prišapnuti joj “bit će sve u redu!”

Antonija Matković Šerić : Plakala sam od muke zbog kupnje svjetlećih tenisica

Svaki dan se kuliram i govorim si možeš ti to, duboko diši, opusti se…. Žongliranje između obavljanja redovnog posla konzervatorske struke, bavljenja glazbom i obiteljskog života doista zna biti stresno. Evo baš ovih dana hrpu sam živaca izgubila pokušavajući malenoj kupiti idealne tenisice, one koje svijetle. Vidjela ih je kod rođakinje na nogicama i odmah poželjela iste. Naravno, mama je obećala kupiti iste. No kako je Luna još malena, pomučila sam se da nađem njen broj tenisice.  Dođem doma sva sretna, brzo idemo probavati, kad ono ne pristaju joj uopće! Sutradan odem zamijeniti za druge, drugi dizajn, prodavačica me uvjerava veći je kalup pa će joj biti idealne. Donesem ih kući, a Luna odmah želi probati. Jedva je uvukla nogice, no bila je totalno oduševljena. Ali ja vidim da je stežu, da ne može dobro trčati u njima i poludim! Odlučim treći put zamijeniti glupe tenisice, i naravno nema većeg broja pa sam bila primorana potrošiti još sto kuna  (kao da ove nisu bile dovoljno skupe) za veći broj tenki drugog dizajna, da bi Luni napokon veličina bila idealna. No, ove su joj bile “bljak” jer nisu iste kao kod rođakinje Lore. Plakala sam od muke i smijala se istovremeno. Lunči je došla do mene i zagrlila me i kao da se ništa nije dogodilo.

POUKA:  Nema tog stresa kojeg zagrljaj djeteta neće izliječiti.

Sadržaj donosi Jana Ice Tea 

Više s weba