Issey Miyake prodrmao je zapadnjačka uvjerenja i zauvijek promijenio percepciju onoga što moda smije biti

Legendarni japanski dizajner bio je poznat po svom radu s krojevima koji su proširili vidike brojnim dizajnerima na Zapadu

Japanski modni dizajner Issey Miyake preminuo je 5. kolovoza u dobi od 84 godine nakon borbe s rakom jetre. Ovaj dizajner podrijetlom iz Hirošime u Pariz je stigao kao 33-godišnjak i zauvijek prodrmao čvrste temelje te modne prijestolnice. Bio je samozatajan, skroman i nije se smatrao umjetnikom već dizajnerom koji kreira uporabne predmete za svakodnevni život. Taj njegov stav odražava i činjenica da neće biti sprovoda niti ikakve javne komemoracije u njegovu čast. Bila je to njegova želja, no ne možemo zamisliti da se CFDA ili British Fashion Council tijekom nadolazećih dodjela modnih nagrada barem kratko ne osvrnu na njegovo nasljeđe i ogroman obol koji je dao povijesti mode.

Miyake i Takada bili su prvi japanski dizajneri u Parizu koji su pokrenuli val japanskog dizajna u tom gradu (kasnije i cijelom svijetu), a kojem su se kasnije pridružili i Rei Kawakubo i Yohji Yamamoto. Redom sve legende japanskog dizajna. A Miyake je zbog svog pristupa radu možda i bio najveći među njima.

POČETAK KARIJERE U KUĆAMA GUY LAROCHE I GIVENCHY

Issey Miyake rođen je u Hirošimi 22. travnja 1938. godine. Imao je sedam godina kad je na taj grad bačena atomska bomba. U iduće tri godine majka mu je umrla od posljedica radijacije. On se izvukao, ali je tijekom života ponavljao da ne želi biti zapamćen kao onaj dizajner koji je preživio atomsku bombu. Iz Hirošime je preselio u Tokio gdje je 1965. godine završio grafički dizajn na sveučilištu Tama Art. Nakon diplome njegov kolega sa studija Kenzo Takada odselio je u Pariz, a par mjeseci kasnije pratio ga je i Miyake. Njih dvojica pokrenuli su val popularnosti japanskih dizajnera u Europi i pomogli u tome da se Japan upiše na modnu kartu svijeta kao važna destinacija od čijih dizajnera možemo jako puno naučiti.

Miyake je karijeru započeo 1966. kao naučnik u kući Guya Larochea. Radio je za njega dvije godine, a onda je otišao raditi u Givenchy. Potom se preselio u New York gdje je jedno vrijeme radio kod američkog dizajnera Geoffreyja Beenea i učio engleski na sveučilištu Columbia prije no što se opet vratio u Tokio. Vlastiti brend pod imenom Miyake Design Studio pokrenuo je 1970. godine, a prve komade koje je kreirao, jedan od njegovih njujorških prijatelja odmah je odnio u Vogue i Bloomingdale’s. I jedni i drugi bili su oduševljeni Miyakeovim idejama te je Bloomingdale’s odmah uključio nekoliko komada u svoju ponudu.

POVRATAK U PARIZ

Federacija za haute couture i modu institucionalizirala je pret-a-porter 1973. godine i iste je te godine Miyake pozvan u Pariz da ondje uz grupu drugih mladih dizajnera u kojoj su bili i Sonia Rykiel i Thierry Mugler, predstavi novu kolekciju. Dvije godine kasnije u Parizu je otvorio prvu trgovinu, a uskoro postao i puni član Federacije za haute couture i modu. Tako je postavio temelje za val japanskog dizajna u Parizu koji je uskoro eksplodirao. Slijedili su ga Rei Kawakubo sa svojim brendom Comme des Garçons te Yohji Yamamoto koji su svoje kolekcije u Parizu prvi put predstavili 1981. godine. “Japanski dizajneri su u osamdesetima donijeli novu vrstu kreativnosti, nešto što Europa nije imala. Izazvali su šok, ali vjerojatno i pomogli Europljanima da se probude”, kazao je Miyake o utjecaju japanskog dizajna za WWD još 1996. godine.

Ono što je njegov dizajn razlikovalo od zapadnjačkog primarno su bili krojevi. Miyake se u njima snažno oslanjao na japansku tradiciju izrade odjeće i različite tehnike kao što su sashiko (vez kojim se istovremeno ukrašava i učvršćuje odjevni predmet) ili origami (japanska tehnika modeliranja papira).

“U kolekciji je bio jedan odjevni predmet u sasvim neobičnoj formi koji je imao četiri rupe” rekao je za magazin Time jedan student koji je radio kao asistent kod odijevanja modela na Miyakeovoj reviji 1986. godine. “Jedva ste mogli razaznati u koje rupe idu ruke, a u koje vrat. Tijekom probe, Isseyevi krojači bi hodali oko nas koji smo odijevali modele kako bi se uvjerili da smo to učinili ispravno. (…) Neki od nas nisu imali pojma u koju rupu ide vrat. Sve su napravili krivo. Ali kako smo mogli znati?”

Stvar je i bila u tome da se Miyakeovi komadi mogu nositi na različite načine i nisu bili zamišljeni tako da u prvi plan stavljaju isticanje linija ženskog tijela kao što su to zapadnjački dizajneri i krojači činili stoljećima. U liniji A-POC (A Piece Of Clothing) koju je pokrenuo 1976. kreirao je dugačke tube od džerseja koje su oni koji ih nose mogli rezati u odjevne predmete prema vlastitim potrebama bez da se baca višak materijala.

Njegovi su komadi dopuštali osobi koja ih nosi da se kreativno izrazi i nisu nužno bili namijenjeni samo jednom spolu. “Shvatio sam da je moja mana odnosno nedostatak znanja o zapadnjačkoj modi zapravo moja prednost. Bio sam slobodan od zapadnjačkih tradicija i načina. Izostanak zapadnjačke tradicije bio je upravo to što mi je trebalo da bih kreirao modernu i univerzalnu modu”, rekao je dizajner 1984. u svom govoru u Japan Society, neprofitnoj organizaciji iz San Francisca koja se bavi edukacijom i odnosima SAD-a i Japana.

INOVACIJE U TKANINAMA

Issey Miyake najpoznatiji je bio po svom radu s tkaninama. Najprepoznatljiviji su i danas njegovi plisei koje je kreirao za liniju Pleats Please pokrenutu 1993. godine. Na razvoju plisiranih tkanina radio je sa svojom direktoricom za tkanine Makiko Minagawa koja je na toj poziciji bila 30 godina prije no što je pokrenula vlastiti brend HaaT 2000. i to unutar Issey Miyake grupe. Minagawa i Miyake odlučili su preokrenuti tradicionalni proces plisiranja koji se inače radi prije krojenja pojedinih odjevnih predmeta. Jednostavno bi iskrojili komad koji je dva ili tri puta veći nego što bi trebao biti i onda ga smanjivali savijanjem, glačanjem i šivanjem tkanine kako bi novostvoreni nabori ostali na mjestu.

Tijekom cijelog života ustrajao je u tome da takve inovacije uvodi u svaku novu kolekciju oslanjajući se pritom snažno na tradiciju, posebno japansku. Parišku modnu scenu napustio je 1999. baš kao i Kenzo Takada. Dizajn u njegovom brendu tada je preuzeo Naoki Takizawa koji je u brendu bio još od 1983. godine. Kad je Takizawa otišao voditi vlastiti brend, zamijenio ga je Dai Fujiwara, njega je potom zamijenio Yoshiyuki Miyamae, a njega Satoshi Kondo koji je i danas kreativni direktor brenda.

Sam Miyake uporno je odbijao koristiti riječi moda i haute couture kao i to da se njegov rad poistovjećuje s umjetnošću. Umjesto toga, tvrdio je da kreira stil baziran na stvarnom životu te da on jednostavno izrađuje stvari. A iako je bio skroman u razgovoru o vlastitim postignućima, ona sama definitivno nisu bila skromna. Za života je pokrenuo 15 brendova i linija pod svojim imenom od kojih je danas aktivno devet, njegove je dolčevite nosio Steve Jobs, kreirao je i hit parfem L’eau d’Issey koji je bio svjetski bestseler kad je predstavljen 1992. godine kao i it torbu Bao Bao predstavljenu 2000. koja se i danas prodaje i drži cijenu.

Dobio je i niz nagrada koje potvrđuju njegov uspjeh. Japanska umjetnička asocijacija dodijelila mu je 2005. godine nagradu Praemium Imperiale za izniman doprinos umjetnosti, a godinu dana kasnije postao je prvi modni dizajner kojem je dodijeljena Kyoto nagrada fondacije Inamori za životno djelo u kategoriji umjetnosti i filozofije. Nagrada je uključivala medalju od 20-karatnog zlata te 50 milijuna jena odnosno oko 360 tisuća eura. Miyake je duboko promijenio parišku modnu scenu sedamdesetih i osamdesetih, ali, još važnije, promijenio je opću percepciju toga što moda jest, što mora ili smije biti i zato će ga industrija veličati sve dok je ima.